Kultni album novog vala

Blondie: “Parallel lines” traju i dalje. Unedogled…

Marinko Krmpotić

"Parallel lines" je ploča koja je do danas prodana u više od 20 milijuna primjeraka i postala njihov najveći doprinos svježini i energiji novog vala 



Istodobno sanjivo zavodljiv i erotski agresivan, anđeoski a opasan – samo su neki od pojmova kojima su se rock kritičari trudili opisati svu snagu, neobičnost i dojmljivost glasa Deborah Harry, pjevačica američke rock grupe Blondie koja je što zbog glasa, a još više stasa s pravom nazivana »rock odgovorom na Marylin Monroe«.


Iako ova danas 67-ogodišnja Njujorčanka nikad nije dosegnula status općeg seks simbola kakav i danas uživa nezaboravna Merlinka, nedvojbeno je kako je svojom ljepotom u svijet rock i pop glazbe sedamdesetih i osadamdesetih godina prošlog stoljeća privukla mnoge, a još je važnije da je svojim stvaralaštvom (i kao pjevačica i kao tekstopisac) ostavila neizbrisiv trag u glazbi tog doba koja bi bez nje i njene grupe »Blondie« zaista bila siromašnija. 


 Konobarica, frizerka, Playboyeva zečica!


Deborah Harry rođena je 1. srpnja 1945. godine u Miamiju, ali ju je već s tri godine usvojila obitelji Richarda i Katherine Harry. Nosi njihovo prezime i s njima živi u Hawthornu u New Jerseyju sve do završetka srednje škole, kad odlazi u New York i pokušava se, uz niz različitih poslova – konobarica, frizerka, Playboyeva zečica! – baviti glazbom. Krajem 60-ih članica je folk-rock grupe Wind in the Willowtrees, a početkom 1973. godine postaje jedna od pjevačica grupe Stilettos koja izvodi glitter pop na tragu ženskih skupina šezdesetih. Na svu sreću, nedugo nakon njenog dolaska grupi se priključuje gitarist Chris Stein koji uočava ne samo njenu ljepotu – ostvarit će uskoro dugogodišnju vezu – već i vokalne te autorske sposobnosti. Na njegovo inzistiranje, grupa 1974. godine mijenja ime, najprije u Angel and the Snake, a potom, baš zbog Debine ljepote i činjenice da vlada pozornicom, u Blondie, što joj je bio nadimak. 





Još dok se grupa 1982. godine nije raspala, Debbie Harry krenula je u solo vode i objavila 1981. godine prvi solo album »Koo Koo« te ih potom nanizala još nekoliko ostvarivši povremene hitove »French Kissin in USA«, ali nikad ne dosegnuvši uspjeh i kvalitetu koju je ostvarivala s grupom. Uz glazbu okušala se i u filmu, mada bez većeg uspjeha. Najznačajnije uloge su joj one u horror trileru Davida Cronnenberga »Videodrom«, odnosno sjajnom »Laku za kosu« Johna Watersa, kao i TV seriji »Wiseguys«. 



  Promjenu imena slijedi i promjena zvuka, točnije umjesto jednostavnog popa okreću se new waveu i vrlo brzo postaju jedni od glavnih izvođača čuvenog njujorškog CBGB kluba te kao jedna od perjanica njujorške punk i novovalne scene 1976. godine objavljuju prvi album »Blondie«. No izlazak iz underground scene uslijedit će tek 1978. godine vrlo dobrim albumom »Plastic Letters« koji nudi pravu novovalnu svježinu najuočljiviju u pitkoj punk obradi starog hita »Denis« koji u Engleskoj dolazi do drugog mjesta najboljih singlova, a album ide do desetog mjesta. Uz to, vrlo su uspješni i u Australiji pa odlučuju taj internacionalni uspjeh nadograditi još slušljivijim zvukom. Stoga 1978. godine angažiraju britanskog producenta Mikea Chapmana koji je u prvom dijelu sedamdesetih ostvario velike uspjehe s nizom britanskih rock skupina (Sweet, Mud, Smokie) i američkom rockericom Suzy Quatro. 


 Energija novog vala


U ljeto 1978. godine s Chapmanom ulaze u njujorške studije i počinju stvarati album »Parallel lines«, ploču koja će do danas biti prodana u više od 20 milijuna primjeraka i postati njihov najveći doprinos svježini i energiji novog vala. Zasluge za to svakako pripadaju i Chapmanu koji je autorski rad grupe – ponajviše su pjesme pisali Harry i Stein – pretvorio u vrlo slušljivu i pitku glazbu što se osjetilo još i prije pojave albuma, točnije kod prvog singla »Picture This« kod kojeg gitare, orgulje i bubanj stvaraju ugodnu i uzbudljivu pozadinu za vokal koji čas sneno, čas agresivno prati tekst pun pritajene erotike. Još je veći uspjeh bio drugi singl »Hanging On a Telephone« koji brzim rock ritmom dočarava ljubavnu žudnju i nestrpljivost, a svijet je osvojen početkom veljače 1979. godine kada kao treći singl s još neobjavljenog albuma na prva mjesta top ljestvica singlova u Engleskoj, Americi i tko zna gdje sve, stiže maestralni disco hit »Heart of Glass«. 


  Iako pojavu ove pjesme njihova vjerna novovalna publika smatra činom izdaje – rockeri nikad nisu voljeli disco! – uspjeh je ogroman i pretvara grupu Blondie u svjetsku atrakciju pa se 17. veljače 1979. objavljen album odmah penje do broja 1 u Engleskoj, a spot sniman u čuvenom njujorškom disco clubu »54« atraktivnu pjevačicu pretvara u jedan od seks simbola toga doba. No, »Parallel Lines« – naziv je, što je neobično, odabran po jedinoj nezavršenoj pjesmi za taj album! – idu dalje. Slijedi sjajan singl »Sunday Girl« koji je također svjetski broj jedan, a tek peti singl s albuma, pjesma »One Way Or Another« najavljuje pad interesa, što više i nije toliko važno jer Debbie i dečki već uz Chapmana rade na novom odličnom albumu »Eat to the Beat« i stekli su status svjetskih rock zvijezda. 



Kad su 1999. godine nedugo po obnovi objavili album »No Exit«, prvi singl s njega, pjesma »Maria«, došao je do prvog mjesta u Engleskoj čime su Blondie uz Michaela Jacksona postali jedini američki izvođači koji su do broja jedan u Engleskoj došli tijekom tri desetljeća – sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih!



  Vrijednost »Parallel Lines« ipak nije samo u šest singlova (u USA je singl bio i obrada hita Buddy Holly »I’m Gonna Love You Too«), već u ujednačenosti sjajno odsvirane i otpjevane ploče koja, sa stajališta novovalnog power popa, nema slabih trenutaka. Vezana uglavnom uz tematiku ljubavnih neuspjeha i razočaranja (svi singlovi govore o tome), ploča je ponudila i dojmljive sličice iz života teenagera – »Pretty Baby«, »Sunday Girl«. Dodirnula je i svijet droge u »Far Away and Radiate«, te opće mladenačke želje za promjenom u »11.59«, a sve to iskazano je raznovrsnim glazbenim stilovima (new wave, power pop, disco, reagge…) što će postati zaštitni znak grupe u osamdesetima, kad će do vrha ljestvica singlova dolaziti reagge zvukom u »The Tide Is High«, rap pjesmama poput »Rapture« ili pak dance rock temama u »Call Me«. 


   Dakle, temelji daljnjeg razvoja postavljeni su baš albumom »Parallel Lines«. Uslijedit će nakon njega tek nešto manje dobar »Eat to the Beat« 1979., pa »Autoamerican« 1980. i »The Hunter« 1982. nakon kojeg grupa, što zbog sukoba, što zbog Steinove opasne kožne bolesti, prestaje s radom sve do 1999. kad objavljuju sedmi studijski album »No Exit« nakon kojeg će uslijediti i »The Curse of Blondie« 2003. te prošle godine i »Panic Of Girls«. Lijepo je čuti i te ploče, pogotovo neponovljivi Blondien glas. No, daleko je to od one energije i svježine kakvu su nam, danas već davne 1979. godine, darivali »šefica Debbie« i petero mladića u tipičnim new wave odijelima. »Parallel Lines« – usporedne linije – traju i dalje. U nedogled.