Čak sam 19 puta pisao Vladi RH, upozoravao na ovu situaciju i da nam nedostaje 2 milijuna kuna za pokrivanje tekućih troškova Grada. Ni sam ne znam zašto nam je država od 2010. prestala davati financijsku pomoć. Ili nek' nam država počne pomagati ili neka ovaj grad sa 772 godine povijesti jednostavno ukinu, logika je gradonačelnika Tomislava Paunovića
Nevjerojatno je s kojom lakoćom govori o svojoj situaciji, a sad će deseti mjesec da nije dobila plaću. Ovih dana čeka ovršitelje jer nema mogućnosti za plaćanje kredita. Skupilo se oko 80 tisuća kuna duga. »Uzet će mi za početak pokretnine iz kuće«, kaže tiho, pomirljivo, ne tražeći krivca za svoju golgotu. Kao da se ne izjeda pred velikim životnim porazom. No tako je samo naizgled. Iznutra vjerojatno izgara od bijesa i nemoći.
Hrvatska Kostajnica je grad kajakaške tradicije, ali bez nogometnog kluba koji je prestao postojati zbog problema s financiranjem. Grad je to gotovo bez kriminala, s nešto prekršajnih i tek ponekom kaznenom prijavom. Iako svaki hrvatski grad ima svojeg glavnog tajkuna ili tajkune, ovdje toga nema.
»Ma jadni smo vam mi. Više nismo ni ljuti«, kaže Nives Saibert, v.d. ravnatelja Dječjeg vrtića »Krijesnica« u Hrvatskoj Kostajnici. Čini se preponosna da od bešćutnih banaka zatraži malo razumijevanja i tolerancije kao što je ona ima prema gradu i državi koji joj duguju 10 plaća. Unatoč tome, svakog jutra sa smiješkom kreće u vrtić, na svoje radno mjesto s još devet kolegica koje također iščekuju plaće za koje Grad Hrvatska Kostajnica, najsiromašniji u Hrvatskoj, nema novaca.
Dugovi prema zaposlenicima »Krijesnice« trenutačno iznose oko 700 tisuća kuna, a Grad taj novac nema niti će imati. Kao da nikoga ne zanima kako preživljavaju tete iz vrtića. Ravnateljica Saibert oslanja se na novčane posudbe rodbine i prijatelja. »Ma nije to ni posudba, jer posudbe se vrate. A ja neću moći vratiti taj novac«, kaže Nives Saibert, samohrana majka dvije djevojke od kojih jedna ponekad radi, a za drugu posla nema. Ipak, ne želi da djeca u vrtiću primijete da su tete u teškoj životnoj situaciji.
»Teško je pred djecom prikriti probleme, ali mi uspijevamo. Dokad ćemo to biti u stanju, drugo je pitanje. Briga o djeci je odgovoran posao«, kaže ravnateljica Saibert ne skrivajući razočaranje u državu koja ih je napustila, odustala od njih jer smatra da se sve važno veže za Zagreb. Takvo mišljenje ima i gradonačelnik Tomislav Paunović (HSLS), nemoćan da tetama osigura plaću koju toliko zaslužuju.
19 pisama Vladi
– Čak sam 19 puta pisao Vladi RH, upozoravao na ovu situaciju i da nam nedostaje 2 milijuna kuna za pokrivanje tekućih troškova Grada. Nikakve koristi od toga zasad nije bilo. Ni sam ne znam zašto nam je država od 2010. prestala davati financijsku pomoć kad smo smanjili broj zaposlenih, reducirali plaće i napravili sve što treba u racionalizaciji svih vrsta troškova«, kaže Paunović smatrajući da podatak o tome da je zadnji ministar posjetio Hrvatsku Kostajnicu prije 8 godina govori o tretmanu »malog Vukovara« u očima ove i prijašnjih Vlada.
Prihodi u njegovu proračunu, u kojem mu nedostaje oko 2 milijuna kuna da bi gradske ustanove mogle normalno funkcionirati, manji su od 700 tisuća eura, koliko otprilike iznosi godišnji ugovor Dinamovog braniča, Portugalca Tonella.
Valjda je samo u zemlji izvrnutih društvenih kriterija i pobrkanih vrijednosti moguće da nogoloptački kapaciteti osrednjeg portugalskog gurača okrugle lopte znače više od grada u kojem su vladali Šubić Zrinjski, a Napoleon napravio deset baroknih palača i zgradu francuske lučke kapetanije, grada koji je mjesecima odolijevao srpskoj agresiji, grada na čijem području se ginulo za Hrvatsku, grada čije tete u vrtićima otpočetka godine nisu dobile ni kune naknade za čuvanje 60 djece čije živote svakog jutra uljepšavaju svojim smiješkom, trudom i zalaganjem, bez obzira na potcjenjivački odnos prema njima.
I gradonačelnik Paunović i ravnateljica »Krijesnice« Nives Saibert samo su se nasmijali kad smo spomenuli da bi Zdravko Mamić premiju namijenjenu svojim nogometašima za kup koji ove godine zbog blamaže protiv Zadra neće osvojiti trebao preusmjeriti za plaće deset teta u najsiromašnijem gradu u Hrvatskoj koji se pritom nalazi na području od posebne državne skrbi. Iako svjesni da bi to bila društvena pravednost i javna odgovornost onih koji imaju prema onima koji nemaju, sumnjaju u ovakav rasplet. Iako, nikad se ne zna. Zdravko Mamić često znade pozitivno iznenaditi.
Logika gradonačelnika Paunovića vrlo je jednostavna: ili nek’ nam država počne pomagati ili neka ovaj grad sa 772 godine dokumentirane povijesti jednostavno ukinu.
»Državna administracija grad promatra kroz nekakve statističke pokazatelje, a ne kroz stvarnost i realno stanje. Neka gospoda iz ureda u Zagrebu izađu na teren i vide kako se živi u dijelovima Hrvatske poput Kostajnice gdje se branila i stvarala Hrvatska, gdje se ginulo za Hrvatsku. I onda doživimo da se osjećamo posramljeno zbog teta u vrtiću. Sram me zbog toga što nemamo za njihove plaće. Osjećam se loše i nemoćno. One su očajne, a Zagreb ne pomaže«, kaže Paunović upozoravajući na apsurde države koja preko Ministarstva regionalnog razvoja upravo daje 300 tisuća kuna za uređenje vrtića »Krijesnica«, dok istodobno ne pomaže tetama koje deset mjeseci nisu dobile plaću«.
Granate i rušenje
Hrvatska Kostajnica grad je iznimno bogate povijesti, teške sadašnjosti i neizvjesne budućnosti. Ono što je Napoleon ovdje izgradio, srpski je agresor kroz gotovo 4 godine držanja grada pod okupacijom doslovno sravnio sa zemljom. Ruševine i danas, 17 godina nakon oslobođenja, dominiraju gradom u kojem smo pronašli samo jednu jedinu kuću s nedavno uređenom fasadom.
Na uži centar grada prije ulaska srpske vojske dnevno je padalo po 3.000 granata, no prave štete nastale su nakon okupacije. Tako je u studenom 1991. godine Skupština Općine Kostajnica, kao dijela okupacijske SAO Krajine, donijela i u svoj zapisnik unijela odluku o rušenju župne crkve svetog Nikole iz 1777. godine! Nevjerojatan je presedan da okupacijske vlasti uredno dokumentiraju svoju odluku o rušenju katoličke crkve o čemu se uredno obavještava i javnost kojoj se daje na znanje da određenog dana u određeno vrijeme otvori prozore na svojim kućama kako bi se spriječile štete moguće zbog upotrebe dinamita kod rušenja 214 godina starog sakralnog objekta.
Sadašnjost u recesiji
No to je već povijest. Osim teta u vrtiću koje deset mjeseci čekaju plaće koje i dalje ne znaju hoće li i kada dobiti, postavlja se pitanje kakva je sadašnjost Hrvatske Kostajnice. Vlasnik autoškole Marčeta kaže da je nekada, do prije tri godine, i prije krize gospodarstva i recesije u cijelom svijetu, godišnje imao po 150 pa čak i 170 polaznika autoškole. Sada jedva skupi pedesetak polaznika jer ljudi nemaju novaca ni za život, a kamoli za vozačku dozvolu.
Najveće poduzeće u Hrvatskoj Kostajnici je Tvornica Pounje čiji direktor Tihomir Babić sa 17-godišnjim stažom na njenom čelu kaže da se toliko održao među ostalim i zato jer nisu atraktivna i profitabilna djelatnost pa nitko moćan i utjecajan na njih nije bacio oko. Tvornica koja je nekada imala 1.700 zaposlenika danas ih ima tek stotinjak, uglavnom šivača s plaćom od niti 2.500 kuna, a godišnje uprihodi između 12 i 14 milijuna kuna.
»Za tržište na području bivše države proizvodimo ženski i muški noćni program, pidžame i spavaćice i slično. Donedavno su radnici i mali dioničari, a sveukupno se radi o tisuću osoba, bili jedini vlasnici, no sada nam je u vlasničku strukturu ušla i država koja je potraživanja pretvorila u udjele«, kaže Babić. Kroz poslovanje Tvornice Pounje, opterećene konkurencijom s Istoka koja gazi sve pred sobom zbog jeftine radne snage, upozorava na mnoge nelogičnosti ionako besperspektivne tekstilne industrije u Hrvatskoj.
»Naša spavaćica za jesen i zimu 2002. godine koštala je 89,90 kuna. Toliko je koštala i 2012. godine. Puno desetljeće, iako se mijenjala cijena pamuka, mi smo ostajali na 89,90 kuna. No zato je cisterna mazuta od 25 tona, što je naša mjesečna potrošnja, u tom desetljeću skočila s 35 na 140 tisuća kuna pa sad vi radite u ovakvim uvjetima. Da INA nije prodana MOL-u, možda nam je država preko INA-e mogla pomoći oko mazuta. Ovako je to nemoguće«, kaže Babić koji je tvornicu nakon završetka okupacije preuzeo s 5 milijuna eura napravljene štete koju im nitko naravno nije nadoknadio.
Orkan objavljuje popis
Unatoč hrvatskoj ratnoj praksi, ovdje se nitko u ratu nije obogatio, ovdje nema ratnih profitera, ali ima potencijalnih ratnih zločinaca. Njima je za vratom Ivica Panđa Orkan, umirovljeni pukovnik HV-a. Dvaput teško ranjavan danas je u zasluženoj mirovini, ali ne miruje.
»Toliko je još neistraženih zločina koje treba dokumentirati. Ja se time bavim«, kaže Orkan koji upravo priprema objavu knjige »Zapisi komšija s Banovine« čiji je izlazak na tržište – sam naglašava ne slučajno – tempiran pred početak lokalnih izbora.
– Knjiga se temelji na dnevničkim zapisima srpskih vojnika do kojih sam, kao i do brojne dokumentacije, došao nakon njihova bježanja iz Hrvatske Kostajnice.
– Objavit ću popis tisuća osoba s ovih područja koje su se borile u srpskim paravojnim postrojbama koje su počinile niz ratnih zločina, ali i genocid na nekim lokacijama. Objavit ćemo niz podataka o tim osobama, kao i podatak da će se na izbornoj listi jedne poznate i važne političke stranke na lokalnim izborima naći bivši specijalac Kapetana Dragana i sudionik napada na Petrinju na njen krvavi dan! Nevjerojatno je da se takve osobe uspijevaju kandidirati na hrvatskim izborima, kao što je nevjerojatno da neke osobe iz srpskih paravojnih postrojbi, za koje temeljem srpskih dokumenata koje smo zaplijenili osnovano sumnjamo da su počinile zločine, slobodno šeću Hrvatskom, kaže Panđa.
– Konkretno, u Rijeci je, nastavlja Orkan, kao granični policajac radio bivši pripadnik srpskih paravojnih postrojbi za kojeg postoji niz ozbiljnih indicija da je prilikom okupacije Hrvatske Kostajnice sudjelovao u ubojstvima naših ljudi. I nikome ništa, kao da se to nije dogodilo. Kao da se nije dogodio tretira se i zločin u selu Kostrići gdje je 15. studenoga 1991. ubijeno 16 civila među kojima i dvoje djece, mali Darko od dvije i njegov brat Tomislav od četiri godine! Nikoga u ovoj državi ne zanima taj zločin! Nema istrage, nema kaznenih prijava, nema optužnica! Zar ta djeca ne zaslužuju da se sazna tko ih je ubio i jesu li ubojice među nama? Mi smo istražili i saznali da su ih ubili pripadnici Kaline Komogovine, Jedinice za posebne namjene MUP-a SAO Krajine koji su početkom rujna 1991. godine ubili i dvojicu ruskih novinara, Viktora Nogina i Genadya Kurinnoya. Sva ta ubojstva, kao i ubojstvo snimatelja HTV-a Gordana Lederera, dogodila su se u zoni odgovornosti poručnika Mirka Zebića koji bi morao odgovarati po zapovjednoj odgovornosti. Toga se, očito, nitko od nadležnih još nije sjetio ili im to nije važno, kazao nam je Orkan i dodao na Dan mrtvih u Hrvatskoj Kostajnici: Gdje god se zločini i genocidi mogu dokazati, treba na tome raditi. Ljudi ovog kraja zaslužili su znati tko je ubio njihove sugrađane, posebno ako su ubojice dostupne našoj pravdi. To je preduvjet normalnog života. Teška, surova svakodnevica Hrvatske Kostajnice na Dan mrtvih bila je još tmurnija. Lagana kišica, sumaglica, Dan mrtvih – dan mrtvih duša Hrvatske Kostajnice za koje se još ne zna tko ih je pobio…
