Sevdah vidim kao otvorenu umjetnost. Kad me netko pita jesam li jazzer, odgovaram: nisam, ja sam sevdalija. To što se poslužim nekim elementom iz jazza, to je kao kad se neki jazzer posluži elementom iz makedonske, bosanske ili bugarske glazbe
Urbana legenda kaže da je neki sarajevski dječak na pitanje što je sevdah odgovorio: »Sevdah je ono kad moj babo pjeva i plače.« Pjesnik Skender Kulenović za sevdalinke je pak napisao: »Svijet je ovo do zla Boga čulan i mašta o njemu je čulna. A pod kamenom patrijarhalnog tabua izrazio se u najčišći fluid, ispjevao u svojoj drevnoj riječi jednu od najrafiniranijih i najdramatskijih ljubavnih lirika u svijetu.« Naš sugovornik Damir Imamović sevdalinkama odijeva novo ruho i izvornu umjetnost predstavlja novim generacijama.
Čuvši ga, kolegica Svetlana Slapšak je ustvrdila: »Nije rođen samo novi pjevač sevdalinki, s Damirom Imamovićem je rođena nova sevdalinka.« Inače, Damir Imamović dolazi iz glazbene obitelji. Njegov otac Nedžad također je sevdalija, a djed Zaim Imamović ubraja se u legende sevdaha. Damir je završio filozofiju na Filozofskom fakultetu u Sarajevu i planirao akademsku karijeru, ali sevdah je bio jači. Danas putuje svijetom, svira i pjeva. Za početak, neizbježno je bilo postaviti pitanje definicije sevdaha.
– Definicija sevdaha koju obično nudim nije baš posebno metafizična. Vrlo je realna pa ljudima uglavnom nije interesantna, ali meni je jako važna. Dale, sevdah je naprosto glazbeni žanr, jedna podgrupa u širem žanru balkanske glazbe. Postoji dosta stvari koje sevdah odlikuju kao žanr, mimo toga da je to neka metafizika boli ili što već ljudi govore. Na široj sceni on je prepoznavan kao tužna glazba, ali ja se kroz posljednjih sedam, osam godina trudim pokazati da sevdah nije samo tužna muzika, da tu ima još dosta drugih stvari. Ono što mene prije svega interesira jest da je to dobra glazba. Naravno, sevdah vidimo kao žanr tradicionalne umjetnosti i jako mi je važno znati što više iz te tradicije, naći što više starih pjesama i slično, ali kao mlad čovjek i izvođač vidim sevdah kao umjetnost koja je otvorena. Kad me netko pita jesam li jazzer, odgovaram: nisam, ja sam sevdalija. To što se poslužim nekim elementom iz jazza, to je kao kad se neki jazzer posluži elementom iz makedonske, bosanske ili bugarske glazbe. Ja sam sevdalija, to je moj, ajmo tako reći, umjetnički kredo.
Balkan s markicom
Sevdah je neodvojiv od melankolije. Prema mnogim izvorima, sama riječ sevdah dolazi od arapske riječi »sawda, »crna žuč«.
– O Zaimu volim pričati kao o stvarno važnoj osobi u Sevdahu te o načinu na koji je utjecao na mene u glazbenom smislu. Kad je riječ o ovom privatnom dijelu, ne znam koliko je ljudima to zanimljivo. Kad me to pitaju znam reći: Dedo me ninao u krilu.
U novinama sutra osvane naslov: »Dedo me ninao u krilu!« Kakav je to podatak i koga dedo nije ninao na krilu? U smislu mog glazbenog razvoja, ja sam Zaimov rad proučio dosta kasno, tek u 25-oj godini, kad sam još imao ideju praviti akademsku karijeru. Sasvim slučajno dopalo me je da sa Farah Tahirbegović, koja je pjevala u Dertumu, uredim knjigu njegovih pjesama. Kao urednik morate proći i vidjeti sve što je neki čovjek radio, jer takve se stvari izdaju jednom u 50 godina. Tu sam zapravo po prvi put upoznao Zaimov rad. To više nije bilo po čuvenju, nego baš direktno. Prošao sam kroz sve audio i video snimke, fotografije, notne zapise, stare pjesmarice i shvatio koliko je njegov rad bio vrijedan i koliko taj rad sa mnom komunicira u umjetničkom smislu. Onda se samo od sebe nametnulo: kroz nekoliko godina sam počeo svirati sevdah. Za Zaima je jako važno reći da je sebe, svoj pjevački i kompozitorski stil ugradio u popularni sevdah i svaki pjevač sevdaha danas mora proći dril Zaima Imamovića. Volio ga ili ne volio moraš prihvatiti da je riječ o vrlo važnom utjecaju u žanru. Pored toga, moj privatni odnos s njim samo je neki bonus, glas koji poznajem iz dječačkog doba.
– Kad se time intenzivno baviš malo ti se pomjere parametri pa u onom što se ljudima čini tužnim – a svaka se sevdalinka ljudima čini tužnom – primjećuješ veliki broj nijansi te priče. Ima stvari koje su potpuno tužne i posvećene ljubavnoj boli, ali ima i onih koje, tematski gledano, nisu ljubavne, nego govore o životnim srećama ili nesrećama, o seksualnoj želji koja nema primjesu ljubavne boli, nego je naprosto to o čemu govori – seksualna želja. U patrijarhalnom razdoblju u kojem je nastao dobar dio sevdaha, takve pjesme imale su itekakav emancipatorski potencijal. E sad, kad se sevdah kao cjelina poredi s nekim drugim glazbenim žanrovima, pretpostavljam da je tužniji nego što se meni iznutra čini.
Interes nije nestao
U inozemstvu ste našli priličan interes za sevdah. Zanimljivo je da se tako lijepo primio, s obzirom na to da traži puno slušateljskog strpljenja.
– Vani postoji ta tendencija, za što je kriva internacionalna diskografska industrija, da se balkanska glazba – ne samo bosanska i srpska, nego čak i hrvatska – interpretira preko onog što je trenutačno trend u tom »Balkan beatu«. Čitav Balkan je na tom tržištu svjetske muzike dobio markicu – trubači, Goran Bregović, bend od petnaest ljudi, svi su bučni, piju, rakija je na sceni i to. Napravljena je jedna vrsta balkanskog glazbenog identiteta, jer da bi se nešto prodalo morate na to staviti markicu. Na žalost, stavljena je jedna vrlo paušalna markica i sve ostalo što dolazi sa Balkana na neki način treba proći sito i rešeto takve percepcije. Događali su mi se i još uvijek se događaju nesporazumi, da ljudi očekuju nešto drugo od koncerta, ali mislim da sad i vani znaju o čemu se radi.
Od konca osamdesetih pa do sredine devedesetih sevdah je od strane mladih autora bio pomalo zapostavljen. N ovi val sevdalija javlja se s bendom Dertum, a onda dolazi cijeli niz novi interpretatora. Otkud taj nagli interes za oblačenje sevdaha u novo ruho?
– U pravu ste, Dertum je bio bend koji se nakon raspada legendarnog Radio Sarajeva prvi počeo baviti sevdahom na nešto drugačiji način. Zato je taj bend jako važan. Kad se pogleda unatrag, interes za tu vrstu glazbe nikad nije nestao. I osamdesetih je bilo ljudi koji su snimali, i to važne i vrlo važne snimke. Ono što je nedostajalo jest diskografsko i producentsko praćenje glazbe. Nakon Safeta Isovića, Zaima Imamovića, Nade Mamule, Himze Polovine… nije se pojavila generacija koja bi sevdah gradila kao glazbu koja ima osobitu sofistikaciju, nego su nove generacije krenule za logikom pop industrije pa su ljudi radili kratke i slatke pjesmuljke koje je lako prodati. Mislim da nije nedostajalo talenta. Nedostajalo je pozadine, industrije, inventivnih producenata, menadžera, ljudi koji bi s novim izvođačima znali pretvoriti tradiciju u nešto novo. Sve se promijenilo kad su se sevdaha dohvatili mlađi ljudi. Dertum je bio dijasporski bend. To su bili klinci iz BiH koji su zajedno s mlađim ljudima iz Slovenije napravili bend i zapravo su pjevali sevdah iz nostalgije za zavičajem, koji u tom trenutku nije bilo moguće posjetiti jer je bio rat. To je jedan dio odgovora na vaše pitanje, a drugi dio jest taj da je sevdah ipak na jedan način trebao komunicirati s ljudima koji ga nisu poznavali. Trebalo je aranžmanski i na druge načine dati žanru novi izraz, jer ovo staro očito više nije bilo dovoljno jako da nosi te pjesme.
Sevdalinka je u međuvremenu postala i gradivno tkivo bošnjačkog nacionalnog identiteta. Mislite li da to dobro za jedan glazbeni žanr?
– Imam sreću da se družim s nekim vrlo vrijednim starim sevdalijama i nikad mi se nije dogodilo da mi zamjera netko tko je stvarno u tome, tko zna taj žanr. To uglavnom zamjeraju ljudi koji imaju ideološke ili druge razloge da čuvaju čistoću tradicije. Događalo mi se da mi zamjeraju ono što je najtradicionalnije u mojoj izvedbi, što sam bukvalno ukrao od starih sazlija, dok se nešto što sam ja stvarno unio kao suvremeni moment, nekakav ritam i harmonizaciju, smatralo tradicionalnim. Ljudi su navikli da je sevdah Zaim s harmonikom ili Himzo s tamburaškim orkestrom. Postoji snimak iz 1907. godine, prvi snimak pjesme »Snijeg pade na behar na voće«, gdje je ta pjesma potpuno drugačija od onog što se danas pjeva. Ta glazba je previše lijepa i široka, previše toga je prošla da bi mi generacije važnih stvaratelja sad gurnuli u stranu zato što naše uho boluje od čistoće.
– Jeste, o tome dosta govorim. Faktički je pogrešno vezati sevdah za bilo koga, jer vezivati bilo kakvu umjetničku formu za jednu grupu ljudi je glupost. Kad se pogleda povijest sevdaha, on je bio predstavnik Slavena, Turaka, Srba, Jugoslavena, muslimana s malim m, muslimana s velikim M – Bošnjaka. Imate nevjerovatno smiješnih stvari u tom okviru. U 19. stoljeću, primjerice, muzikolog Franjo Kuhač brani muzikološke elemente sevdaha kao izvorno slavenske, koje su Turci preuzeli od Slavena. Naredni veliki muzikolog istu karakteristiku koju Buhač smatra slavenskom vidi kao turski utjecaj. Riječ je zapravo o vrlo paušalnim ocjenama, zasnovanim uglavnom na identitetskim zbrkama koje evo i danas živimo. Ono što mene strašno smeta jest da su vrlo rijetko sami izvođači sevdaha bili pitani o tim stvarima. Vrlo često sam bio u situaciji razgovarati s meni dragim, za sevdah vrlo važnim ljudima, kod kojih šegrtujem, učim pjevati i svirati pjesme, od kojih dobivam arhivski materijal s slično. Svi oni jako puno znaju o sevdahu, ali kad imate okrugli stol o sevdahu organizatori će redovito zvati akademika s doktoratom o povijesti i članskom knjižicom neke nacionalne stranke. On će pričati sat vremena o sevdahu, iako o tome nema pojma. Zapravo, ono što on zna jest neko prosječno popularno znanje. Čuo je na radiju Zaima, čuo je Safeta i sad zna sve o sevdahu. Tako se u priču uključuju ideološke naplavine. Moja generacija to polako probija, izvođači sevdaha konačno počinju pričati o sevdahu i odbijati svaku vrstu ideološkog zatupljivanja. Volim biti optimističan u vezi s tim pa se nadam da dolaze neka pametnija vremena. Sad kad su svi izdijelili što god se moglo izdijeliti.
Prodaja roba
Kako je nastala sevdalinka, koji je njezin razvojni put i koji utjecaji su je presudno oblikovali?
– Ima tu jako puno utjecaja, a ono što je najvrjednije vezano je za – nazovimo ga – širi bazen: Bosnu i Hercegovinu, Sandžak, Crnu Goru, Srbiju, Makedoniju… Taj glazbeni žanr bio je jedna od rijetkih umjetničkih formi koja je uspijevala praviti pametne sinteze. Uzme se jedna repertoarska jedinica s Orijenta, koja se kombinira s nečim lokalnim pa se kombinira s nekim valcerom i tako dalje. Bilo je dosta tih kombinacija, pjesama koje su nekad putovale kao što i danas putuju i koje su se kalemile na lokalnu pripovjedačku tradiciju. U jednom momentu, na početku dvadesetog stoljeća – od 1907. godine kad su se počele snimati prve ploče – taj materijal ubačen je u stroj gdje se to sve zajedno komprimiralo u žanr koji danas zovemo sevdah. Moja je teza – oko koje imam priličan spor s konzervativcima – da se najvažniji dio tog komprimiranja dogodio tek poslije 1945. godine. Smatram, naime, da je sevdah kakav mi danas poznajemo nastao na Radio Sarajevu poslije 1945. godine. To ne znači da pjesme nisu nastale ranije, da neki stilovi nisu postojali i ranije, ali tad je stvoren uvjet da veliki broj talentiranih ljudi – od Joze Penave, Ismeta Alajbegovića Šerbe, Zaima Imamovića do Nade Mamule, Himze Polovine… – realizira svoje umjetničke dosege u stvaranju žanra. Veliki broj pjesama koje mi danas zovemo sevdalinkama zapravo su pjesme koje su doživjele transformaciju i dospjele u žanr sevdaha. Zato danas u sevdalinkama imate širok tematski dijapazon, od pjesama koje govore o seksualnoj emancipaciji do, primjerice, pjesme o tome kako neka žena u Pazaru prodaje roba. Inače, ta pjesma – »U Pazaru prodaju Arapa« – ne pjeva se već 50, 60 godina, jer danas nije politički korektno pjevati o prodaji robova.
Jedno tumačenje sevdalinki kaže da se sve što je rimovano ne može zvati tim imenom, odnosno da rimovane pjesme spadaju u takozvane novokomponirane pjesme.
– Postojala je ta estetika narodne poezije koja je kasnije potisnuta banalnom, slatkom rimom. Rima je došla u zanosu romantizma, kad se tvrdilo da svako može biti pjesnik, da je pjesnik najbliži duhu naroda. Sve te stare, ideološke natruhe romantizma splele su se s usmenom poezijom kao nacionalno građenje etničkih grupa. U to vrijeme počele su svakovrsne invencije. Ima tu dobrih i stvarno uspješnih stvari, koje nipošto ne bih odbacio. Naime, ne vjerujem tim pričama o čistoti sevdaha. Ne vjerujem da ima ograničen broj pjesama za koje se može reći: E, ovo je pravi sevdah, a ostalo nije. Bojim se da je to stav koji puno više isključuje, nego što uključuje. O tome je lijepo pisao muzikolog Vlado Milošević.
Potoji i teza da je sevdalinka vrjednija ako se ne zna tko joj je autor.
– Pa da. Izgrađena je čitava ideologija žanra pa je posebna pohvala autoru ako se ne zna da je on autor. U vrijeme politike bratstva i jedinstva ljude se ohrabrivalo da donose takozvane izvorne pjesme. To se čak i nešto plaćalo pa su ljudi na licu mjesta pisali pjesme i proglašavali ih izvornim. Bilo je tu svega. Neke od tih pjesama bile su vrlo uspješne. Dan danas se pjevaju pjesme za koje mi mislimo da su stare i izvorne, da su prošle ne znam koliko generacija, a zapravo su napisane pedesetih godina prošlog stoljeća.
