Svodi li se Nobelom za mir svježe ovjenčana Europska unija – pod već četverogodišnjim teretom dužničke krize u eurozoni, od 17 članica, i u sjeni sve dublje recesije u gospodarstvima većine članica Unije-27, samo na početnu, stratešku osovinu Pariz-Berlin i na njihove nove/stare imperijalne interese? Ili je na najboljem putu da jednog skorog dana postane superdržava, kao što su još liderske Sjedinjene Američke Države? Nakon još jednog sastanka na europskom vrhu u Bruxellesu, nasuprot njegovim zaključcima s odgođenim djelovanjem, iz prvih, jučerašnjih javnih istupa najznačajnijih sudionika kao da pršti nova vjera u čuda. Jer, i predsjednik Europskog vijeća, Herman Van Rompuy, i predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso, kao i predsjednik Europske središnje banke, Mario Draghi, i šef eurozone, Jean-Claude Juncker, te francuski predsjednik, Francois Holande, složno tvrde da »najgore je iza nas«. 

  Ali, koliko god da je preksinoć dogovorena koncepcija o uspostavi bankovne unije kao važnom koraku prema fiskalnoj uniji za svaku pohvalu i novu nadu, toliko je činjenica da o još nužnijem stvaranju fiskalne unije, osim Njemačke, ni jedna od ostalih 26 članica Unije još ne želi niti raspravljati. Kao da se velika europska ideja – kojom je nakon Drugog svjetskog rata uspostavljen stabilan mir, najprije između Francuske i Njemačke, a zatim i na prostoru cijele stare, imperijalne Europe (s izuzetkom Balkana kao njezina pomoćnog terena za međusobne interesne sudare ograničenog dometa) – u kriznoj 2012. godini svela na održavanje jedinstvenog tržišta širom Unije-27 i na privremenu blagajnu uzajamne pomoći unutar eurozone-17. 

 Demoni podjele

Preksinoć je, naime, na summitu u Bruxellesu postignuta suglasnost o uspostavi jedinstvena nadzora europskih banaka, što je prvi korak prema uspostavi bankovne unije. U igri je klasičan kompromis između Francuske, koja je navijala da se jedinstveni nadzor banaka počne primjenjivati već od 1. siječnja 2013., i Njemačke, koja je isticala da ne treba s tim žuriti, dok se ne uspostave svi sigurnosni mehanizmi. Pariz je inzistirao da se nadziru sve banke, njih oko 6000 u eurozoni, dok je Berlin bio na stajalištu da se nadziru samo najveće banke, koje djeluju prekogranično u više Unijinih članica. Prema postignutom dogovoru, do kraja ove godine donijet će se tek pravni okvir za uspostavu tog jedinstvena nadzornog mehanizma, koji će djelovati najvjerojatnije od sredine 2013. Njemačka je, kao ustupak, prihvatila da se tim mehanizmom nadziru sve banke u eurozoni, s tim što će supervizorske ovlasti dobiti Europska središnja banka. To je preduvjet da bi fond za spašavanje eura, Europski stabilizacijski mehanizam, mogao izravno početi dokapitalizirati banke. 

  Dogovor o jedinstvenom nadzoru banaka postignut je uz prethodno usuglašavanje stavova Njemačke i Francuske. No, ostale su i dalje bitne razlike o najbitnijem: dok se Njemačka zauzima za imenovanje posebnog Unijina povjerenika za financije, kao važnog koraka prema što skorijem stvaranju fiskalne unije, ni Francuska ni sve ostale članice nadzor nad svojim državnim financijama ne žele prepustiti nekoj superdržavi, pa se protive i promjeni europskog ustava, koja bi bila nužna za najsretniji od svih načina rješavanja aktualne dužničke krize i recesije. 

 Velika Britanija protiv

Sustav jedinstvenog nadzora banaka – kako je rečeno u četvrtak na Unijinom skupu na vrhu – iznimno je važan, jer je njegova uspostava uvjet da bi novi stalni fond za rješavanje kriza, Europski stabilizacijski mehanizam, mogao izravno dokapitalizirati banke, čime bi sprečavao da se bankarske krize pretvaraju u dužničku moru, jer su dosad države iz svojih proračuna spašavale posrnule banke. Ipak, i uz taj protukrizni mehanizam, predsjednik Europske komisije, Jose Manuel Barroso smatra da još prijeti opasnost od daljnjih podjela unutar Unije. »Prije smo imali podjelu na Istok i Zapad, a sada postoji opasnost od podjele na Sjever i Jug«, objašnjava Barroso svoje poimanje tog »demona podjele«. 

  Uoči summita, njemački ministar financija, Wolfgang Schäuble, izašao je u javnost s idejama o pojačanoj integraciji unutar EU-a. Njegova želja je ojačati poziciju europskog povjerenika za gospodarska i financijska pitanja do te mjere da odluka o tomu hoće li neki nacionalni proračun biti prihvaćen ili ne, leži isključivo u njegovim rukama, dakle po potrebi i mimo pristanka ostatka Europske komisije. No mnogo toga o čemu Schäuble govori, kako ocjenjuju analitičari Financial Timesa, već se kosi s europskim ugovorima, čije su promjene u ovom trenutku nerealne. Trenutno se postavlja i pitanje kako Veliku Britaniju privoliti na promjene koje vode ka pojačanoj integraciji, kada London bježi i od eura i od fiskalne od centralizacije, pa i od bankovne unije. Istodobno, neke stare članice razmišljaju i o tome da u okviru Europske središnje banke formiraju tijelo, koje bi uklonilo pravne prepreke uključivanju u bankovnu uniju i zemalja izvan eurozone, a njih je u Uniji deset. 

  Sva ta najnovija nadmudrivanja i pripretavanja svjedoče još jednom o tome da je Europska unija bila i ostala proizvod s velikom, konstrukcijskom greškom: na nju je još u njezinoj pripremnoj fazi, davnih 1990-ih, upozoravao slavni nobelovac, monetarist, Milton Friedman, da bi ga u sve radikalnijim i katastrofičnijim kritikama i navještanjima naslijedio podjednako slavni, burzovni mešetar, George Soros, koji za eurozonu, pa i za EU ne vidi mudrijeg, realpolitičkog rješenja od njezina kontroliranog raspada. 

  Jer, da bi Europska unija bila posve uspješan integracijski projekt, morala bi osim jedinstvene valute imati i jedinstveno ministarstvo financija, dakle – obje ključne ustanove koje jamče uspjeh tog integracijskog projekta u globaliziranom, konkurencijskom okolišu. A Unija to nije, pa joj – unatoč još stabilnom euru – kobne razlike u fiskalnim politikama među članicama danas rade o glavi i sudbini. Uvođenje eura kao političkog projekta, koji je Europu trebao staviti u rang s Amerikom, bio je njegov posljednji uspjeh. Da je euro ekonomska besmislica, zato što nacionalne privrede i proračuni ne podnose zajedničku središnju banku, osvećuje se u krizama koje odnedavno redovno izbijaju gotovo svakih pola godine: u Grčkoj od prije dvije i po godine, u Irskoj i Portugalu od prije dvije godine, u Španjolskoj od prije godinu i pol, a od lani i u Italiji. S krizom svake nove članice raste pritisak na još netaknute nacionalne privrede eurozone, da svoje interese stave iza interesa posrnulih partnera, a sve u ime tog zajedničkog projekta. To znači da birači jedne zemlje trebaju snositi posljedice odluka vlade, koju nisu birali, u nekoj drugoj zemlji. 

Od Unije do Europe

Dužnička kriza, koja se nezaustavljivo širi periferijom eurozone, pokazuje da su strukturno slabe i na svjetskom tržištu nekonkurentne zemlje ušle u Europsku monetarnu uniju – na vlastitu i na zajedničku štetu. U prvo im je vrijeme euro omogućio da dođu do novca snažnijih, sjevernih susjeda uz povoljne kamate, što je dovelo do njihova poleta koji je bio kratkog vijeka. Dok te slabije ekonomije nisu bile u eurozoni, njihove su se povremene krize rješavale kroz devalvacije drahme, eskuda ili pezosa, što danas nije moguće uz jedinstveni euro. Pad Sovjetskog Saveza i ujedinjenje Njemačke osnažili su poslije 1991. političku volju za jačanjem Europske zajednice, u nadi da će integrirano funkcioniranje donijeti brojne ekonomske i političke koristi. 

  Ali, velika je financijska kriza od 2008. pokrenula proces dezintegracije. Premija rizika se proširila, te je u eurozoni nastala podjela na zemlje koje kreditiraju i na zemlje koje pozajmljuju sredstva. Dužničke zemlje su pod teretom svojih obaveza sve više tonule, dok su vjerovničke zemlje i dalje bilježile kakav-takav rast i razvoj. Njemačka, koja je razvojem krize i sve veće dezintegracije unutar Unije promijenila stav, te postala najveći protivnik golemih transfera unutar Unije, kao najjači kreditor, danas je u mogućnosti da određuje uvjete posuđivanja na Unijinom tržištu, ali i da odlučujuće utječe na sudbinu prezaduženih zemalja, kao i na sudbine eurozone i cjelokupne Unije. 

  Što je EU danas, 250 dana do 1. srpnja 2013., kad bi joj se trebala priključiti sve depresivnija Hrvatska, kao 28. članica? Formalno, ali i prema rezultatima u prvim zlatnim godinama, to je najveća i najuspješnija mirnodopska ekonomska integracija u svjetskoj povijesti, ali u surovoj gospodarskoj i financijskoj stvarnosti to je krajnje raštimani orkestar, koji na svjetskom tržištu gubi igru u sudarima s američkim, kineskim, japanskim, indijskim i brazilskim konkurentima.