Odmah nakon promjene vlasti, a ima tome već i deset mjeseci, bile su potpuno jasne dvije stvari: Hrvatska je dobila Vladu koja će biti bolja od prethodne (jer je lošiju, makar za potrebe intelektualne gimnastike, bilo teško i zamisliti) i, drugo, da će godina i godine koje slijede biti obilježene teškim i mučnim puzanjem s dna krize. Upravo tako, na koljenima i po dnu je Hrvatska i provela ovu 2012. godinu, pogleda ipak uprtog prema gore i uporno čekajući da se brojke koje iskazuju gospodarske trendove makar malo promijene nabolje. Nije se dogodilo. 

    No, za činjenicu da i dalje »pada sve što bi trebalo padati«, kako je to rekao bivši guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski (kolovoški rast industrijske proizvodnje ipak bi bilo uputnije pripisati statističkoj anomaliji, nego začetku trenda) prije svega treba kriviti katastrofalno stanje u cijeloj Europi, u hrvatskim najbližim susjedima pogotovo. U ovoliko globaliziranom svijetu i s gospodarstvom u stanju u kojem je hrvatsko, bez »vjetra u jedra« od strane okruženja, teško je očekivati pozitivniji pomak. 

    Svejedno, to ne mijenja činjenicu da je Kukuriku vlast, u svojoj najvažnijoj bitci, onoj za spas domaćeg gospodarstva – podbacila.   

Amaterski podbačaji

Pokazat će to prilično plastično i rebalans proračuna koji se treba provesti narednog mjeseca. Koliko se god vladajući iz petnih žila upirali dokazati da se radi tek o »tehničkom pitanju«, jasno je da prihode i rashode nisu dobro isplanirali i da zadatke koje su sami sebi postavili nisu ispunili. Osim vanjskih faktora, koji su utjecali na daljnje strmoglavljivanje, u toj priči itekakve krivnje ima i na ljudima koji vode ovu zemlju. 

    Vlast je, jednostavno, u nekoliko bitnih stvari – podbacila. I to amaterski. 

    Prvo, pogriješilo se s prekasnim ulaskom u pregovore sa sindikatima oko rezanja prava poput božićnice, regresa i još nekih dodataka na plaću. Moguće je da su ministri doista vjerovali da će se i bez toga moći ispuniti zadani ciljevi proračunske štednje (na intelektualnim uslugama, radu na određeno vrijeme i sličnom), no već nakon dva-tri mjeseca trebalo je shvatiti da stvari ne idu onako kako je to zamislio najoptimističniji scenarij. Ovako, čekalo se do svibnja da se krene u pregovore sa sindikatima javnih i državnih službi, što je u startu već značilo da se na uštede na regresima ne može računati. Kako se pokazalo, veliko je pitanje hoće li se moći rezati i na božićnicama – jer dio sindikata nije pokazao nimalo razumijevanja za situaciju u kojoj se nalazi cijela država i pregovori se, zapravo, mogu odvući sve do prosinca. 

    Ozbiljna politika trebala je predvidjeti takvu situaciju, pripremiti rješenje i preduhitriti takav scenarij. Nije se dogodilo, a proračun će se, eto, u isto vrijeme s donošenjem novog, morati krpati dobrom, starom, hrvatskom improvizacijom. Teškom 600 milijuna kuna. Minimalno – jer u toj brojki nisu uračunate – božićnice. A ako je priča s regresom neka pouka, ne treba zanemariti mogućnost ni da ovih 600 milijuna u prosincu još značajno naraste.   

Spirala propasti

 »Banana« traje predugo

  Poraz Kukuriku koalicije na ostvarenju proračunskih ciljeva koje su sami sebi zadali ne bi trebao imati fatalne političke posljedice. Čini se da je ipak još sasvim solidnom broju ljudi jasno kakva je alternativa: HDZ je i dalje stranka s optuženičke klupe, a priče Tomislava Karamarka o nenarodnoj vlasti i mangupima u vlastitim redovima Banskim dvorima samo idu u prilog. Samo, »banana« traje već predugo i pitanje je koliko će se uopće birači imati volje zamarati sa tricama poput političkih stranaka, programa i stvarnog svijeta – kad je već tako katarzično kazati da su svi isti i da političari jedino vode računa o bankama i bogatima (činjenica da su to banalizacije golemih razmjera nimalo ne mijenja na stvari). 

    Stoga su naredne tri godine koliko traje mandat Milanovićevoj ekipi izboren lanjskim izlaskom na birališta izuzetno bitne kako za sudbinu te političke opcije, ali isto tako i čitave zemlje i demokratskog društvenog uređenja u njoj. 

    Ne valja, jasno, pojednostavljivati i čitavu priču svesti samo na stopu BDP-a i broj nezaposlenih (koje i dalje više pokazuju efekte rada bivše nego sadašnje vlasti) – napravljena je gomila pozitivnih stvari u pretvaranju Hrvatske u bolju zemlju: od početka sređivanja popisa birača, obračuna s varalicama na porezima, preko liberalizacije prosvjeda, radi kojih je, sjetimo se, još nedavno bilo krvavih glava pred Markovim trgom, do znatno povećane transparentnosti rada Vlade i tijela javne vlasti (što po definiciji smanjuje mogućnost korupcije). 

    No, ovako izgubiti rundu s vlastitim gospodarskim očekivanjima, kao što je Kukuriku Vladi uspjelo u prvoj godini mandata bivat će sve opasnije. A na »vjetar u jedra« koji bi zapuhao gospodarskim oporavkom Europe i dalje nije uputno računati. Amaterski promašaji i podbačaji bit će, dakle, sve skuplji.