U prvoj epizodi »Tempo primo« govori se o tradicionalnom kiču, kič-čovjeku, korisniku i ljubitelju kiča koji nas kroz seriju zapravo i vodi. On je onaj koji kroz umjetnost traži samo ugodne, dopadljive i slatkaste dojmove. U drugoj »Nobilmente« govori se o kičerskim postupcima pri stvaranju »mitova naših dana«, o idolatriji, kulturi selebritija, obožavanju kraljevskih obitelji, Madonni, Britney Spears, Beckhamovima. Treća epizoda »Con anima« govori o religijskom kiču i zloporabama kultnih djela sakralne umjetnosti. Četvrta epizoda »Rigoroso« progovara o političkom kiču, onom kojim se totalitaristički režimi najefikasnije dodvoravaju svjetini. I nacizam i komunizam pribjegavali su kiču, i Hitler i Staljin. Peta epizoda »Fugato« govori o tome kako se mijenjala naša prosudba o tome što jest, a što nije kič. Bi li, na koncu, svijet bez kiča učinio naše život nepodnošljivim? Šesta epizoda »Vivace« govori o osviještenoj, autoironičnoj i subverzivnoj uporabi kiča kojom se kič preobražava u ono što zovemo camp, te pokušava odgonetnuti što je, naposljetku, kič? 

    Majka vam je bila likovna kritičarka. Kako vas je sačuvala od kiča, ako je uopće to činila!? 

    – Moja mama je bila povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka. Roditelji su me još od djetinjstva vukli na Venecijanski bijenale koji je bio najbliži prozor u svijet. I onda me je, od malih nogu zapravo, impresioniralo ono što danas definiramo kao camp, senzibilitet koji se koristi kičem na subverzivan, osviješten, ironičan, autoironičan način da bi iskazao nešto drugo. To su mu bili jako poticajni doživljaji u ranoj mladosti, s jedne strane. S druge strane sam imala neku svoju fascinaciju kičem. Bio mi je smiješan, ljepljivo zarazan. Mislim da sam već k’o mlada imala neku sposobnost prepoznavanja kiča, ali svejedno me fascinirao. A onda sam imala i divne profesore. Bila sam prva generacija one Šuvarove reforme školstva, išla u Centara za kulturu u Križanićevoj u Zagrebu gdje smo imali neki entuzijastični profesorski zbor zahvaljujući kojem sam se sa 16, 17 godina susrela s literaturom koja propituje neke moguće definicije umjetnosti, pa u okviru toga propituje i što je kič. Dugo me ta tema proganjala. 

   Fascinirana barbikama

Čini se kako ste se od starta počeli baviti kičem na jedan ozbiljan način. Uspjeli ste se koliko toliko od kiča sačuvati, makar su poglavito djevojčice na udaru sa svim tim barbikama, princezama, balerinama. 

    – Možda su me stvarno sačuvali na neki način. I ja sam, kao sva djeca, bila fascinirana barbikama, htjela sam je imati. No, onda je stjecajem okolnosti tata išao u Italiju i nije mi kupio barbiku, nego neku drugu lutku koja je bila doduše veća, ali je imala jako elegantnu garderobu. Ja ne znam je li to bio namjeran odabir, ali kada sad razmišljam, možda je na neki način tako brusio moj kriterij tijekom odrastanja. 

    Možda će najveći problem gledateljima biti prihvatiti činjenicu da su se opkolili kičem, a da toga nisu ni svjesni.

    – Ja sam došla do nekakvih zaključaka, bez pretenzija da postavljam velike teze. Ali, u prošlosti su ljudi iznalazili načina da kroz stil svoje epohe iskažu duh vremena. Što je stil koji bi iskazao duh našeg vremena? To je, naravno, teško reći. Nekako, vrijeme je sveopće tolerancije prema svemu i svačemu, i postoji stav da je sve izmišljeno da možemo propitivati samo međusobne odnose, ali unatoč tome opet nam treba povijesna distanca. Po svojoj zastupljenosti, sveobuhvatnosti, sveprisutnosti kiča meni se čini da živimo u kič vremenu i da upravo taj kič iskazuje duh našeg vremena. Ne želim reći da je kič stil, nego naprosto nemamo stila, ali imamo kič. 

    Ako ništa drugo, serijom ste razbili moju do jučer prisutnu želju da napravim kič sobu u kojoj će biti i zidna tapiserija s jelenom na pojilu, i disko kugla. Umišljam si da sam bio korak do nekog svog campa.

    – Sigurno jeste. Čim se kičem osviješteno barata, već je nešto manje kič.   

Laž, surogat i sentiment

Meni zapravo malo fale te grozne plastične gondole koje su stajale na televizorima.

    – Vi ste možda malo sentimentalni prema svojoj prošlosti i mladosti. Ja prva prepoznajem kič-čovjeka u sebi svaki dan kad si hoću nešto kupiti, neki božanstveni prsten, recimo. Onda me muž korigira pa kaže – sad kad se postavljaš kao meritum za kič, možda ne bi trebala. 

    Kad već spominjemo tu nostalgiju, kakav je tu odnos između nostalgije i kiča? Danas, recimo, ne možeš spomenuti bivšu državu u tom kontekstu, makar je to razdoblje socijalizma bilo i poprilično kičasto.

    – Bilo je, ali upravo to što smo mi nostalgični prema njemu ima elemente kiča. Ključne riječi za razumijevanja kiča su laž, surogat i sentiment. Sentiment se definira kao lažna emocija. Ta nostalgija, ostalgija, jugonostalgija, u sebi sadrže sentiment i samim tim su kič. Odnosno, čim je sentiment u pitanju, jednom nogom smo već u kiču. 

    Tematiziranje religijskoga kiča moglo bi biti najosjetljivije, s obzirom u kakvom društvu živimo.

    – Utvaram si da pravim, iskrenim vjernicima ide na ruku ono o čemu govorim. Religijski kič ima sve odlike tradicionalnog kiča, ali ono što je u njemu najstrašnije je upravo gubitak religijske biti. Onda bi upravo nekom trebalo biti u interesu da pročisti kič oko sebe da ima iskreniju, čišću komunikaciju s metafizičkim. Činjenica je da je ta kontaminacija kičem neviđena.   

Ništa nije crno-bijelo

Teško ćemo odgovoriti na pitanje što je bilo prije, čovjek ili kič, ali ima li dobrog i lošeg kiča?

    – Kao što nikada do kraja konačno i definitivno nismo odgovorili na to što je umjetnost, pa se definicije mijenjaju kao što se mijenja naš odnos prema umjetnosti, tako ne možemo do kraja odgovoriti na to što je kič. Nisu to samo vrtni patuljci i taj tradicionalni kič, nego cijeli sustav naših odnosa prema nekim stvarima. Ima »kičologa« koji smatraju da je kiča bilo oduvijek i da svako dekadentno razdoblje neke epohe ima u sebi elemente kiča. Međutim, smatra se da je pravi kič nastao u 19 stoljeću. Dat ćemo, dakako, neke odgovore, no meni se sviđa što je riječ o stvarima gdje nema crno-bijelog sagledavanja svijeta. Zato smo i stavili upitnik na taj »Kič?«. Htjela sam naglasiti da propitujem, a ne da dociram. I teško će serija odgovoriti na sve, ali će potaknuti na razmišljanje. 

    Govorimo o kiču od nastanka do danas, no može li se predvidjeti budućnost kad je kič u pitanju?

    – Sada stvarno zvučim kao idealist i utopist, ali mislim da bi neko rješenje bilo jačanje individualnosti kroz procese odgoja i naobrazbe. Jer, kad je narod raja, da ne kažem krdo, lakše je njime manipulirati.