Čini mi se da Turska ide u pogrešnom smjeru, stanje je sve gore, iako se o njoj govori kao o nekakvoj zemlji demokracije. Turska prema van gradi imidž zemlje koja to nije, postoji vrlo lijepa predodžba o Turskoj, no stvarnost je potpuno drugačija
Turska državljanka Vicdan Özerdem koja uživa azil u Njemačkoj došla je na ljetovanje u Hrvatsku. Tu je, na temelju tajne interpolove tjeralice koju je za njom izdala Turska, uhićena. U turskim zatvorima, u kojima je provela gotovo deset godina, bila je mučena, dugotrajno je štrajkala glađu, preživjela je akciju turske vojske »Povratak u život« u zatvoru Bajrampasa.
Tom je akcijom turska vojska htjela razbiti prosvjed političkih zatvorenika koji su se borili protiv najavljene primjene najstrožih mjera izolacije nad njima. Vojska je u toj akciji koristila i nervne otrove, zapaljive tvari što je završilo katastrofom i pogibijom mnogih zatvorenika i zatvorenica koji su živi izgorjeli. Özerdem turske vlasti proganjaju na političkoj osnovi, kao novinarku i ljevičarku koja se kritički odnosila prema vlasti.
U pritvoru u Hrvatskoj, dijelom u Dubrovniku, a dijelom u Zatvorskoj bolnici u Zagrebu, provela je 55 dana. Sam boravak u pritvoru duboko je retraumatizirao Özerdem koja od boravka u turskom zatvoru ima trajne zdravstvene posljedice. Odluka Izvanraspravnog vijeća Županijskog suda u Dubrovniku da nema zakonskih prepreka da se Özerdem izruči u Tursku, gdje je, uz ostalo bila osuđena i na smrt i na 30 godina zatvora, šokirala je javnost.
Premijer Milanović je nakon te odluke izjavio da njegova vlada, a ministar pravosuđa ima konačnu riječ u postupcima izručenja, Özerdem neće izručiti Turskoj. Prije desetak dana Özerdem je, vidno oslabjela, puštena iz pritvora Zatvorske bolnice. Danas odluku Vrhovnog suda koji odlučuje o žalbi čeka u privatnom stanu, a smještaj, hranu i lijekove osigurao joj je Centar za mirovne studije koji od početka prati slučaj i pomaže Özerdem. Desetak dana nakon puštanja iz pritvora Özerdem je u društvu svoga sina i majke, vidno bolje nego što je bila u ponedjeljak 17. rujna kad je puštena, ali ipak još zabrinuta zbog nezavršenog postupka.
Kako se osjećate desetak dana nakon što ste pušteni iz pritvora u kojem ste bili 55 dana?
– Osjećam se dobro. Konačno sam izašla iz zatvorske bolnice. Sad sam s majkom i sinom i jasno je da se osjećam puno bolje. Ipak, još postoji strah i zabrinutost jer postupak još nije okončan. Čim sve završi osjećat ću se puno bolje.
Što ste točno zgriješili u Turskoj? Prema dokumentima koje su turske vlasti poslale hrvatskima, vi ste bili dio terorističke grupe, tvrde da ste uhvaćeni naoružani.
– Radila sam kao politička novinarka u magazinu »Borba«. Moj jedini grijeh je što sam pisala, a što je moja novinarska dužnost. Toga dana sam se uputila na prosvjedni skup u Denizliju na kojem je došlo do oružanih nereda s policijom. Htjela sam ispitati što se događa, uzeti izjave sudionika. Međutim, dogodilo se upravo ono što sam mislila da se ne može dogoditi – priključili su me grupi prosvjednika i pritvorili kao članicu grupe.
Kurdski problem
Prije tog uhićenja 1998. godine, bili ste u zatvoru tri godine i devet mjeseci. Je li to bila posljedica novinarskog rada, političke aktivnosti ili nečeg trećeg? Je li to zatvaranje na neki način olakšalo turskim vlastima da vas ponovo zatvore?
– Prije nego što sam počela raditi u »Borbi« radila sam u jednim lokalnim novinama. Mom prijatelju htjela sam poslati nekoliko brojeva »Borbe« poštom. Zbog toga me policija uhapsila, na pošti. U zatvoru sam bila tri godine i devet mjeseci zbog sumnje da potpomažem izdavanje ilegalnih novina.
Znači »Borba« su bile ilegalne novine?
– Ne. Izdavanje »Borbe« nije ilegalno. Tužitelj bi pregledavao brojeve »Borbe«, čitao tekstove i ako bi pronašao nešto što smatra nepoćudnim, taj bi broj zabranio.
Ako se ne varam, kurdske ste nacionalnosti. Koliko je to povećalo rizik od progona?
– Ja nisam kurdske nacionalnosti, ali moj suprug jest. Međutim, zanimala sam se za kurdski problem. Naravno da je bavljenje tim problemom u Turskoj rizično. U Turskoj dobro živjeti znači ne čuti, ne vidjeti i ne govoriti. Tko prekrši neko od ta tri sveta pravila ima velike šanse da će završiti ovako kako sam ja završila. Svakoga tko se usprotivi tim načelima ne računa se kao dobrog državljanina.
Dakle, ako se ne prizna postojanje društvenih problema, nema rizika za pojedinca.
Nezaštićeni novinari
Ima li razlike za novinare ako rade za neki veliki medij, velike dnevne novine ili televiziju, ili rade za neki mali lokalni medij? Pruža li rad u velikom mediju određenu zaštitu novinarima ako se bave društvenim problemima?
– Nema bitne razlike. Postoje previše slučajeva koji tu tezu – da je netko zaštićeniji zato što radi u velikom mediju – ne potvrđuju. Riječ je o novinarima koji mogu raditi bilo gdje, u bilo kojem mediju, važno je ono što oni pišu. Riječ je također i o profesorima, među kojima ima i dosta uglednih, a koji su također proganjani. Hrant Dink bio je vrlo poznati istanbulski novinarom koji je ubijen početkom 2007. godine.
Znate li da je prije dva tjedna započelo suđenje grupi od 44 novinara u Turskoj?
– Nisam s tim upoznata, ali takve stvari su u Turskoj konstanta.
Pretpostavljam da vrijeme koje ste proveli u zatvoru nakon uhićenja 1998. godine pamtite kao najgore razdoblje u svom životu.
– Definitivno najteže razdbolje u mom životu. Dovedena sam do te razine da sam dugotrajno štrajkala glađu. Zbog tog sam štrajka završila u bolnici s oštećenjima mozga, izgubila svijest. Podvrgnuta sam dugotrajnoj iscrpljujućoj terapiji, nakon čega sam otišla u Njemačku na liječenje koje je dugo trajalo. Činilo mi se da stvaram sigurniji život u Njemačkoj, s mužem i sinom, a ovo sad me uzdrmalo. Svaki put kad se te rane iznova otvore osjećam da nemam snage za još jedan prolazak kroz sve to.
S obzirom na sve što ste proživjeli u turskim zatvorima, što vam je prošlo kroz glavu kad ste uhićeni u Hrvatskoj?
Azil u Njemačkoj
– Pravo na obranu postoji, ali zapravo s odvjetnikom sam malo komunicirala. Odvjetnici često gotovo i ne brane svoje klijente u postupcima kakav je vođen protiv mene ili sličnima i to zbog straha. Bila sam u grupi koja je optužena za oružani sukob, ja sam u policiji nešto potpisala, a zbog onoga za što su me optužili osuđena sam na smrtnu kaznu. Imala sam odvjetnika, nisam ga previše viđala, on nije previše dolazio u pritvor, a zbog stanja u koje sam zapala nakon nekog vremena nisam bila sposobna ni komunicirati s njim.
Koje teme turske vlasti najviše iritiraju: armenski genocid, kurdsko pitanje, uloga vojske, ostavština Atatürka, pitanje islamizma?
– Sve te teme podjednako prezire turska vlast. Čim se otvore te teme, čim se to počne propitkivati, turske vlasti to doživljavaju kao svrstavanje u protivnički tabor, u tabor protiv države.
Kako ste došli do Njemačke gdje ste dobili azil?
– U Njemačku sam otišla na liječenje, a za tu sam se državu odlučila zato što u njoj živi mnogo Turaka. U Njemačkoj sam htjela pronaći i okružje gdje bih se osjećala sigurno. Nakon svega što sam prošla svaki pogled na policajca me uznemiravao i nikako se nisam dobro osjećala u Turskoj. Strahovala sam da bi se sve bilo kad moglo ponoviti.
Vjerujete li da ćete se ikad vratiti u Tursku, odnosno vjerujete li da će se Turska promijeniti?
Ponovno rođena
– Europsku uniju i Sjedinjene Države ne zanima pravo stanje ljudskih prava u Turskoj. Nakon onoga što sam proživjela ljudima u Turskoj nisam mogla reći što mi se dogodilo, do kojeg opsega i razine može ići represija vlasti. Kad ljude koji prođu torturu u zatvoru pošalju liječniku, oni čak neće izvijestiti ni o vidljivim ozljedama. To nasilje, ta totura koju smo prošli neće biti zabilježena. Nije stvar samo u tome kako se Turska predstavlja prema vani, nego i kako se prikazuje unutar sebe.
Jeste li imali ikakvih problema u pritvoru s pravosudnim policajcima ili osobljem Zatvorske bolnice?
– Ne, nikakvih. Očarana sam pristupom. Liječnici i medicinske sestre koji ne znaju njemački pokušavali su mi pomoći na sve moguće načine, davali mi potporu da se smirim. Kad je premijer dao izjavu o mom slučaju (da ministar pravosuđa neće potpisati odluku o njenom izručenju Turskoj dok je SDP na vlasti, op.) donijeli su mi televizor kako bih mogla vidjeti tu izjavu.
Vi ste se pomirili s time da ćete cijeli život živjeti u egzilu, izvan Turske?
Imate li problema u Njemačkoj bilo unutar turske zajednice bilo u odnosu s Nijemcima?
– Ne. Nisam imala problema. Imam krug ljudi s kojima se družim, nekoliko prijatelja. Uživam život, radim koliko mi zdravlje dopušta. Najveći su mi problem sinovi zadatci iz matematike.
Sin govori njemački jezik, vjerojatno je ukopljeniji u zajednicu od vas?
– On za sebe kaže da je iz Njemačke i da priča turski jezik.
