Iako je izvrsni najnoviji film Marca Bellocchia bajkovitog naziva »Bella addormentata« (»Uspavana ljepotica«) inspiriran slučajem Eluane Englaro koji je unisono digao na noge talijansku crkvu, parlament i tabloidne medije, to nije film o eutanaziji. Kao što ni Bellocchiov »Buongiorno notte« nije film o Aldu Moru. To je shizofreno putovanje prema gubitku kontrole i fragmentima ludila koji gube formu, vječno zatočenima među četiri zida bolnice (uspavana ljepotica Eluana) i raskošne vile (uspavana kćer operne dive Isabelle Huppert koja odustaje od karijere da bi se manijakalno posvetila njenoj brizi). 

    Putovanje u kojem se glasovi naglo podižu u nervoznoj majčinoj molitvi majke (»Jače!«) i histeričnim povicima vjernika koji priželjkuju mirakul i mole za Eluanino spasenje (»Eluana, probudi se!«). To je film o riječima kao očajničkom pokušaju kontakta, čija se priča kreće od smirenog ka eksplozivnom. 

   Opskurni labirint

Sedamnaest uspavanih Eluaninih godina provedenih u vegetiranju koje su se okončale njenom smrću, tek su povod za Bellocchijevo nekontrolirano suočavanje s različitim vjerama i ideologijama, političkim kompromisima i moralnim principima. S jedne strane imamo senatora rastrganog između političkih uvjerenja (stranka Forza Italia kojoj pripada protivi se eutanaziji) i vlastite savjesti (glasati za eutanaziju). A s druge strane imamo njegovu fanatičnu kći Mariju, militantnu aktivistkinju Pokreta za život, koja se prepušta danonoćnom bdjenju, moleći se po kiši i suncu ispred klinike za Eluanino ozdravljenje i smatrajući da je eutanazija teška povreda božjeg zakona. 

    Uloga Marije još je jedna tjelesna mutacija bravurozne Albe Rohrwacher, trenutno najzanimljivije talijanske glumice mlađe generacije koja je postala svojevrsna muza već tradicionalnih Smotri talijanskog filma u riječkom Art-kinu (ništa manje talentirana nije ni njena sestra redateljica Alice čiji je sjajni autorski debi »Corpo celeste« nedavno prikazan u Motovunu). Sjećamo se njene nezaboravne uloge autistične kćeri brižnog učitelja u genijalnom filmu Pupija Avatija »Giovannin otac«. U Soldinijevu »Želim nešto više« portretirala je preljubnicu u potrazi za vlastitim izgubljenim djetinjstvom koje pokušava nanovo proživjeti. A nadrealna farsa Francesca Lagija »Missione di pace« u kojoj glumi pripadnicu talijanskih mirovnih snaga u imaginarnom balkanskom koridoru zvanom Grž, koja u snovima susreće Che Guevaru zavaljenog na Ikeinom kauču koji gleda stari Corradov kviz, nije bila uvrštena u nijednu od dosadašnjih Smotri. Ali time nismo ništa izgubili. 

    Trenutno ju možemo vidjeti u Art-kinu u izvrsnom filmu Saveria Costanza »Samoća primarnih brojeva«, adaptaciji istoimenog u nas prevedenog romana Paola Giordana. Kolika je ponekad tanka spona koji dijeli platno riječkog Art-kina od dasaka riječkog HNK Ivan pl. Zajc dokazuje i to da je glumački prosede Albe Rohrwacher orkestracija onih istih unutarnjih nesigurnosti, strahova i krhke pojavnosti koju na kazališnim daskama često emanira Jelena Lopatić. No, da bi njen autsajederski lik mogao uspješno funkcionirati uvijek joj treba muškarac kao njen krajnji antipod.   

Alisa i zrcalo

U »Uspavanoj ljepotici« to je bio Roberto u kojeg se njena Maria zaljubljuje iako ga smatra »neprijateljem«, jer su njegovi laički stavovi krajnje dijametralni u odnosu na njeno religijsko ludilo. A u »Samoći primarnih brojeva« imamo njenu fizičku drugost (šepanje) u odnosu na Mattijinu mentalnu drugost (samoranjavanje), iako oboje ulaze u opskurni labirint koji ih razdvaja od vanjskog svijeta. 

    U Costanzovu filmu, njena Alice u isti mah nas odbija i zavodi. Costanzo pri tome zna kako uprljati ruke u uznemirujućoj kontaminaciji egzistencijalističkog filma i horora koji se oslanja na Argentov model (promatrati početnu scenu s recitacijom i lutkama), ali i priziva ranog Carpentera (šifra: »Selo prokletih«). U takvoj atmosferi događaju se paralelne storije Alice i Mattie u različitim vremenskim periodima u kojima Rohrwacher biva usisana u jezivi vorteks u kojem njeno izranjavano tijelo vječno mutira, kao u nekoj horor metamorfozi figure koja balansira između realnog i onostranog. No, kao što autor literarnog predloška premda po struci fizičar ovdje više voli biti matematičar kalibra Lewisa Carrolla, dok pretvara junake u primarne brojeve koji su po svojoj prirodi usamljeni jer su djeljivi samo sa samim sobom i s jedan, pa bi se njegov filmski transfer mogao preimenovati u »Alisa koja je razbila ogledalo«, tako Costanzo odbacuje narativni balast i postaje fokusiran na preciznu filmsku ideju, distancirajući se od Giordanove linearnosti na uštrb narativnog labirinta. 

    Dovoljno je promatrati scenu u kojoj Rohrwacheričina Alice izlazi s Mattiom fotografirati vjenčanje njene bivše školske prijateljice koja ju je fizički zlostavljala, te se susreće s dječakovom majkom (monumentalna Isabella Rossellini). U tom trenu kao da film postaje zaustavljen negdje između kiše i magle. Rohrwacher moli i voli na kiši. Ako je u tom velikom filmu o propusnosti duša postala mršavija za barem deset kila u odnosu na »Želim nešto više«, enormna težina njena talenta ostala je ista.