Tesar po zanimanju, svakoga tjedna putuje u Zagorje na posao, ali se ne usudi sjedati za upravljač automobila pa je osuđen na loše autobusne i željezničke veze, a za operaciju kod privatnih liječnika nema novca
BELI MANASTIR » Šezdesetogodišnji Belomanastirac V. J. do veljače 2014. godine mora čekati kako bi mu bila uklonjena mrena na lijevom oku. Datum je odredila liječnica Oftalmološkog odjela osječkog Kliničkog bolničkog centra, ostavivši ga u čudu.
– Ne mogu vjerovati. Što da radim u idućih godinu i pol dana? Na lijevo oko ne vidim gotovo ništa, kao da gledam kroz dvostruku foliju. Vidim samo obrise, a prepoznati ne mogu nikoga, opisuje svoje stanje, naglašavajući da mu se iz dana u dan pogoršava vid i na desnom oku.
– Da sam u mirovini ili da mi posao nije takav kao što je, pomirio bih se s odlukom liječnice. No, po zanimanju sam tesar i jednostavno potreban mi je dobar vid, tvrdi, naglašavajući kako je zaposlen u jednoj zagorskoj građevinskoj tvrtki. Svakog tjedna putuje na posao u Zagorje i vraća se kući u Beli Manastir. Već neko vrijeme ne usudi se sjedati za upravljač svog automobila jer – ne vidi.
– Autobusne i željezničke veze su takve da mi se ne isplati dolaziti kući na samo jedan dan. U petak se moram tražiti ranije s posla kako bih u Zagrebu stigao na vlak prema Osijeku, dok do Belog Manastira stižem kasno navečer. Ako, pak, radimo u nekom udaljenijem mjestu, na vlak uopće ne mogu stići, pa dolazim u subotu navečer, a već u nedjelju rano ujutro moram putovati natrag. To ne da je samo bacanje novca već i teorijski neizvodivo, negoduje. Prisiljen je obratiti se privatnim liječnicima, ali ih se »boji« nazvati. Problem je, naime, u novcu.
– Supruga je u mirovini, a plaće u građevini nisu više kao prije. Kako da financiram operaciju, pita se.
– Nedavno je ministar zdravlja izjavio kako su liste čekanja sve manje. Ako je po njemu čekanje godinu i pol dana na običnu operaciju mrene normalno, onda ja nisam normalan, kaže naš sugovornik
