Zoran je atletičar i paraolimpijac, mladić poput ostalih vršnjaka njegove dobi, kojemu je sport već jako dugo na vrhu ljestvice životnih prioriteta, ali njegova životna priča počela je obiteljskim lomom.

– Moji roditelji su se rano razveli, ne znam je li to razlog, ali je svakako utjecalo na moje psihičko i fizičko odrastanje. Ostao sam s tatom i bratom, bio sam mali da shvatim neke stvari. Tata je radio, brat je bio malo stariji pa je mogao sam učiti, a meni je trebala pomoć. Cijenim pravu majku Draganu, jer me rodila, s njom sam povremeno i u kontaktu, ali pomajka Vesna mi je puno pomogla, savjetovala me, učila me da nešto postignem, usmjerila me u životu. Danas živim s djevojkom Boženom, na relaciji Zagreb – Bakar – Rijeka. U Zagrebu sam podstanar, djevojka je nezaposlena, živimo od moje sportske stipendije, ali ne žalim se. Često mi pomognu roditelji i brat. Sada sam nekoliko dana na odmoru, a onda kreću pripreme za nova natjecanja, kaže Zoran.

Ludnica na stadionu

Njegov je dan kada trenira ispunjen sportskim obavezama. Ustaje u 6 sati, putuje u Rijeku na trening, trenira dva do tri sata, odlazi u Bakar kod roditelja, poslijepodne ponovo ide na trening i doma je tek oko 22 sata. Sav je posvećen sportu i sportskim aktivnostima, ali mu obitelj i djevojka jako puno znače. Na njih je prve i pomislio kada je osvojio srebrnu medalju.

– Na stadionu je bila ludnica, trebalo je doživjeti tu nevjerojatnu atmosferu pred 80 tisuća ljudi. Oko vrata sam imao i zlato, skokom od 7 metara s otvaranja natjecanja bio sam u vodstvu sve do treće serije u kojoj sam prestupio, a Španjolac Antonio Exposito Pineiro doskočio do 7,25 metara i paraolimpijskog rekorda. Nakon toga sam skočio 6,91 metar i potom ponovo prestupio, a u posljednjoj seriji samo potvrdio srebrno odličje budući da je trećeplasirani Portugalac Menine Cunga još u prvoj seriji doskočio do 6,95 metara. Nadao sam se zlatu, ali je srebrna olimpijska medalja isto veliki uspjeh. Još sam mlad, predamnom su i Olimpijske igre u Riju, gdje se nadam zlatu, priča Zoran impresije iz Londona.

Zoranovi roditelji razveli su se prije Zoranova polaska u osnovnu školu. Nakon što su više od godinu dana živjeli sami, uz povremenu pomoć rodbine, u život Zorana, njegova dvije godine starijeg brata Zlatka i oca Ede ubrzo je ušla Vesna, koju Zoran danas zove majkom.

Maksimalan trud

– Zoran me danas doživljava i prema meni se ophodi kao prema svojoj rođenoj majci. Kada sam došla u njihovu obitelj, njih trojica već su neko vrijeme živjela sama u Bakru. Edo je morao prehraniti djecu, a kako su bili još maleni da bi ostajali sami, pomagala mu je njegova sestra. Kada smo odlučili živjeti zajedno, Edo je najprije razgovarao s djecom, koja su se složila da teta Vesna živi s njima. Odlučili smo pokušati, a ja sam si dala maksimalno truda da se približim dečkima, ponajprije kao prijateljica, a poslije i kao majka, priča Vesna Talić.

Željni majčinske ljubavi, Zoran i njegov brat Zlatko brzo su se zbližili s Vesnom, ali i s njezinom kćeri iz prvog braka, danas 33-godišnjakinjom Ingrid Levar.

– Kada sam se upoznala s Edom, moja Ingrid bila je osamnaestogodišnja djevojka. Dečki su je, kao i mene, brzo prihvatili, zajedno se družili i, kada su malo odrasli, izlazili zajedno. Poseban odnos razvila sam sa Zoranom, jer sam primijetila da njemu treba više od ostale djece. Zajedno smo pisali domaće zadaće, učili, a što je najvažnije, puno razgovarali. Pustila sam da se naš odnos najprije razvije kao prijateljski, jer sam željela da mi se Zoran povjeri, da spozna da sam tu za njega i njegova brata zauvijek.

Da Zoran ima određenih problema, najprije je primijetila upravo Vesna, koja je u to vrijeme njegova odrastanja najviše vremena provodila s njim.

Kombijem u Rijeku

– Odmah sam primijetila da je nezainteresiran za knjigu, reklo bi se da je bio preživ, ali je neke stvari teže shvaćao i sporije svladavao. I u školi je bilo poteškoća s učenjem, i to onih najosnovnijih stvari. Do 4. razreda smo se borili, ja sam odlazila na roditeljske sastanke. Zoran me je volio i slušao, imao je veliko povjerenje u mene, pa sam početkom 4. razreda pokušala razgovarati o tim njegovim problemima. Predložila sam mu, u dogovoru s njegovim ocem, da ga upišemo u Centar za odgoj i obrazovanje u Rijeci, što nije bilo lako. Nije bio oduševljen, ali je shvatio da će mu tamo biti bolje. Svakodnevno je putovao kombijem u Rijeku i nazad i tako je krenulo nabolje, jer da je ostao u redovitoj osnovnoj školi, trebalo bi mu dvije godine da završi jedan razred.

U Centru je Zoran uspješno svladavao školsko gradivo. I tu mu je gospođa Vesna bila od velike pomoći, jer je zajedno s njim sve to prolazila i svladavala gradivo. U sport se Zoran uključio početkom osnovne škole, i to najprije u nogomet, u Nogometni klub »Borac«, čiji su članovi većim dijelom i organizirali doček za Zorana u Bakru, nakon njegova dolaska iz Londona. Bio je uspješan nogometaš, kojega su ubrzo vrbovali drugi klubovi.

Nogomet pa atletika

– Željeli smo ga imati pod nadzorom. Volio je nogomet, bilo nam je drago zbog toga, ali smo htjeli da je uz nas. U sedmom razredu osnovne škole upisao se u jedan kikck boxing klub u Rijeci. U školi je postojao atletski klub u koji se uključio, ponajprije na trčanje, pa potom u skok u dalj. To mu je dobro išlo pa je ubrzo počeo ići okolo na turnire i sportska natjecanja, donosio je medalje. Ubrzo su ga uključili u Atletski klub »Srce«, u kojem je bio sve dok nije završio srednju školu za pomoćnog zidara. Došao je pubertet, a s njim i novi problemi. Odustao je od treninga te 2010. godine počeo raditi, pa bi malo trenirao, malo ne bi. Te iste godine Branko Omazić ga je zvao i pitao želi li se uključiti u sport. Savjetovala sam mu da se ponovo bavi atletikom pa šta bude.

U to je vrijeme Zoran radio kod privatnika u Kostreni i pristao je vratiti se u atletiku, ali da promijeni klub i trenera. Srećom, u njegov život tada je ušao trener Ante Brkljačić, s kojim je Zoran i osvojio srebrnu medalju.