U šoping centrima metropole častili su… Modrićem. I ulaznicom za susret Hrvatske i Makedonije za potrošenih 200 kuna za – toalet papir. Odnosno, mogli ste kupiti i papir za stražnjicu. Interventna mjera HNS-a (tko kaže da u Rusanovoj nema mudrosti i pameti?) da bi se ispravila pogreška visokih cijena, donekle popunile tribine u Maksimiru.

Nebitno je koliko je ljudi zagrizlo udicu, jer premijerna utakmica kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2014. godine odigrana je u pustinjskom ambijentu s desetak tisuća zalutalih deva. Nisu cijene ključni problem što je HNS morao posegnuti za akcijom »toalet papir i ulaznica«, spasitelji hrvatskog nogometa (Šuker, Vrbanović, Štimac…) doveli su se u situaciju do krajnjeg nepovjerenja. S problemima je, naime, kao s toaletnim papirom, potegneš jedan, a u rukama desetak komada… Nakon »splitske sramote« na susretu 100. godišnjice sa Švicarcima (govorimo o ambijentu, a ne o igri…), Šuker i društvo diletantski su pripremili susret s Makedonijom.

Čudio se i Mourinho, gdje su nestali globalno poznati hrvatski pakleni navijači. Slika stanja u našem nogometu, kuplerajskih odnosa s previše jeftinih prostitutki. Narod je pokazao što misli o – svemu. Bojkotirao je ono što je barem do sada bila svetinja – reprezentaciju. A radovao se nastupima vatrenih…

Narod je poput vrapca koji žali paunove (Šukera i Štimca) zbog težine njihova repa, pretjeranog brenda, ega poput hobotnice. Dan poslije Štimac je krivca za zvižduke pronašao u zločestim novinarima (!?). »Nikada nisam doživio da se traži pobjeda, a iz pisanja ispada da se želi poraz«, bubnuo je naš izbornik i ostao živ. Ne preostaje mu drugo nego promijeniti narod, kada već sebe ne može… Šteta što ne postoji sprava za mjerenje domoljublja, poput tlaka ili šećera, vjerojatno bi Šuker podvrgnuo sve gledatelje testiranju.

A po pitanju kritike neka presluša svoje komentare iz Bilićeva razdoblja. Umjesto da uživa u pobjedi, što je u konačnici najvažnije, i objasni na čemu će poraditi da bi poboljšao igru, uklizao je – novinarima.

Općepoznato je da su prve utakmice najteže, posebice dva mjeseca nakon završetka velikog natjecanja, svjetskog ili europskog prvenstva. K tome novi je izbornik, treba mu ostaviti vremena, momčad nove ideje ne usvaja preko noći, nije dovoljno nacrtati kretanja da bi se dobila tečnost i brzina, zabijali golovi. I osloboditi se Bilićeva duha koji još uvijek lebdi negdje u svlačionici. Štimac ima karizmu i znanje, manje iskustva, ali talac je svoga karaktera. Medvjeda koji napada ribu.

Makedonija je položila oružje. Nije bilo veselja, mučili su se igrači, negodovala je publika, dok suparnik ima za čim žaliti. Nisu kaznili nedorečenu i konfuznu hrvatsku momčad. Kao da su se prepali iznenađenja. Čekaju nas u Skoplju u listopadu, u vjerojatno najvažnijoj od četiriju ovogodišnjih utakmica. Od Belgije, naime, u utorak, možemo i izgubiti, ali onda je Makedonija – biti ili ne biti. Već na startu naše skupine. Ali, zbog čega bismo izgubili od Belgije? Štimac, sa suradnicima, vjerojatno je izvukao pouke iz susreta s Makedonijom. Odabrat će taktiku i ljude koji imaju iskustva i nisu zaboravili igrati. Izbornik je na potezu. Zar je moguće da nam odjednom koljena klecaju pred »crvenim vragovima«, sami sebe podcjenjujemo. Ako je Belgija trenutačni hit, ni Hrvatska nije mačji kašalj.

U Bruxellesu s Rakitićem u sastavu! Jer, nevjerojatno je kako je izbornik poslije utakmice s Makedoncima objesio samo jednog igrača, grešnog jarca pronašao u Rakitiću. Morao je sebi i puku objasniti zbog čega je vukao neke poteze, što je razmišljao dok je sastavljao početnu momčad. Teško je vjerovati u priču da je Rakitić bačen »lavovima« zbog obračuna s kapetanom Srnom u svlačionici.

 Premijera je bila uspješna, iako je izvedba bila loša. U Bruxellesu Štimac mora igrati na rezultat. Simpatije se kupuju skupljanjem bodova, igrama. Iskrenom komunikacijom s javnošću. Morao bi na kratki tečaj kod svog bivšeg trenera Miroslava Blaževića. Nismo svi isti, ali Štimčeva je obveza Hrvatima vratiti radost, veselje reprezentacije.

Pa neće na utakmice s toaletnim papirom.