Kroz glazbu su prenijeli ono što uvijek i svugdje prepoznaje svaka mladost – buntovništvo, želju za promjenom, nastojanje stvaranja boljeg i pravednijeg svijeta...
Rock glazba jedno je od onih područja na kojima je moguće kratko trajati, ali ostaviti iznimno dubok trag. Takvih je priča u rock svijetu poprilično, a jedna od najzanimljivijih svakako je ona o grupi Doors. Ta skupina je u razdoblju od 1967. do 1971. godine objavila je svega šest studijskih i jedan live album i već tada izazvala ogromnu pažnju koja nije prestajala ni nakon smrti pjevača Jima Morrisona i prestanka rada grupe koja je bez njega objavila još dva nezapažena albuma. Štoviše, početkom osamdesetih te potom i devedesetih godina zahvaljujući najprije knjizi, a potom i filmu koji su odlično obradili život grupe zanimanje za njih toliko je poraslo da su im se albumi prodavali više no u danima dok su bili aktivni! Taj fenomen Doorsa traje i danas.
Najbolji debi ikada
Temelje grupe u Kaliforniji postavljaju Jim Morrison i Ray Manzarek, pri čemu Morrison ima ulogu tekstopisca i idejnog vođe grupe, a Manzarek je zaslužan za glazbenu stranu. Grupa je osnovana u ljeto 1965. godine nakon što je Morrison Manzareku odrecitirao stihove pjesme »Moonlight Drive«. Naziv grupi daje Morrison po djelu Aldousa Huxleya – »Doors of Perception«, tj. »Vrata spoznaje« – a dvojcu se priključuju John Densmore na bubnjevima i Robbie Kriger na gitari, dok bas gitarista nikad (!) nisu imali jer je Manzarek bas svirao koristeći desnu pedalu orgulja! Godine 1965. i 1966. provode svirajući po klubovima Kalifornije gdje ih uočavaju menadžeri pa potpisuju ugovor s diskografskom kućom Electra za koju u ljeto 1966. godine počinju snimati nastupni album.
Jim Morrison zbog svog je načina života i nikad razjašnjene smrti jedna od najprovokativnijih ličnosti rock povijesti. Stalni život pod opijatima, sukobi s policijom, lascivno ponašanje na pozornici i drugi incidenti vodili su do toga da je 1970. godine zbog egzibicionizma i bogohuljenja osuđen na osam mjeseci prisilnog rada u SAD-u. Prije no što je presuda postala pravomoćna, on u ožujku 1971. godine seli u Pariz. Nažalost, 3. srpnja te godine pronađen je mrtav u kadi hotela u kojem je boravio. Službena verzija je srčani udar zbog poteškoća s disanjem. No, s druge strane sve djeluje kao epizoda »Dosjea X« – javnost je o smrti obaviještena tek dva-tri dana nakon što je pokopan na Per Lachaise groblju, tijelo nije vidio nitko osim, navodno, supruge mu Pamele koja se predozirala 1974. godine, ime hotela u kojem je umro ne zna se ni danas… Sve skupa sasvim je dovoljno za priče u stilu – Ma nije Morrison mrtav. Eno ga uzgaja žižu na Hvaru!
Pod nazivom »The Doors« ta će se ploča pojaviti u siječnju 1967. godine i po ostvarenim rezultatima u povijesti rocka ostati zabilježena kao jedan od najuspješnijih i najboljih debi albuma ikada – došla je do broja 2 američke top ljestvice albuma i 121 tjedan ostala na listi najprodavanijih, a singl »Light My Fire« došao je do broja jedan i odigrao najveću ulogu u prepoznavanju albuma.
Ta skladba nudi čistu glazbenu Doors sliku u kojoj dominiraju orgulje Manzareka praćene jazzy/blues gitarom Robbija Krigera, preciznom ritmičnošću Johna Densmora te pomalo mističnim vokalom Jima Morrisona, a s tekstualne strane tipična je stoga što Morrison stihove koristi na simboličan i dvoznačan način, ali je bilo koje tumačenje u sebi uključivalo za to doba veliku provokativnost. Naime, jasno je da pjeva o korištenju droge, ali i to da tome pretpostavlja tjelesnu ljubav sa svojom partnericom koju moli da zapali njegovu vatru pa će im biti ljepše nego pri drogiranju.
Kultni status
Dvoznačnosti i simboličnosti te spajanja seksa i droge grupa koristi i u »Break on Throuhg (The Other Side)« gdje pjevajući o tom »prodoru« na drugu stranu ostavlja mogućnosti da se radi i o čisto seksualnom iskustvu, ali i u emocijama vezanim uz uporabu droge, odnosno pokušaju da se i tako doživi nešto potpuno novo. Takve su pjesme dizale ugled i stvarale kultni status grupi kod onih koji su drogu smatrali vidom pobune protiv stvarnosti, a istodobno su od Morrisona – svakako i uz njegov izgled antičkog božanstva – stvarale seks simbol.
Pjesma koja je tome itekako pridonijela bila je i blues standard Willija Dixona »Back Door Man«. U južnjačkom slengu taj pojam naziv je za ljubavnika koji koristeći zadnja vrata posjećuje udanu ženu, a u agresivnoj Morrison verziji pjesma je dobila i konotacije seksualnog čina u kojem je muškarac otraga, što je dodatno palilo vatru na koncertima.
No, najozloglašenija pjesma albuma je epska, više od 11 minuta duga »The End« koju su zbog nepune minute i pol središnjeg dijela citirali svi koji su tvrdili da su Doorsi nemoralni, a Morrison perverzan. Naime, Morrison govori o liku koji ubija cijelu svoju obitelj – brata, sestru i oca – te potom želi silovati majku. Već samo po sebi to je šokantno, a zahvaljujući teatralnoj izvedbi (Whiskey A-Go-Go otkazao im je ugovor nakon jedne od tih izvedbi!), pjesma je postala iznimno ozloglašena, što je jako pogađalo Morrisona. Po njemu je pjesma zamišljena kao priča o kraju općenito, a motivirana oproštajem od Mary Werbelow, njegove prve velike ljubavi. Pjesma i počinje kao ljubavni oproštaj (»Ovo je kraj. Nikad više neću vidjeti tvoje lice«), da bi se u psihodeličnoj Doors maniri pretvorila u priču o kraju (života, smisla, svijesti, svijeta…), što je izraženo nizom priča (o gušteru, o plavom autobusu) među kojima je i iz antičke književnosti preuzet okvir vezan uz Edipov kompleks.
Psihodelično iskustvo
Album je nudio i nekoliko trenutaka zbog kojih su Morrisona smatrali tipičnim neoromantičnim pjesnikom. Jedna od njih je »Crystal Ship« (također posvećena Mary Werbelow), a utemeljena na keltskoj legendi o kristalnom brodu. U tu skupinu ide i »The End of the Night« u kojoj citiraju klasičnog romantičnog pjesnika Williama Blakea (»Neki su rođeni za beskrajne užitke, neki za beskrajnu noć«). Naravno, obje je pjesme moguće tumačiti i kao svojevrsno psihodelično iskustvo vezano uz opijate.
Veliki hit bila je i »Alabama Song« koju su još 1925. godine napisali dramatičar Bertolt Brecht i kompozitor Kurt Weil za operu »Uspon i pad grada Mahagony«, a Morrisonu je svojom kabare atmosferom upotpunjenom foxtrotom i bluesom te stihovima o tome da će »umrijeti ako ne nađe sljedeći whyskey bar i sljedeću malu curu« idealno odgovarala njegovoj filozofiji uživanja u opijatima i tjelesnoj ljubavi. No, nije baš sve bilo tako provokativno. »I Looked At You« romantična je posveta mladosti kao dobu koje najmanje shvaćaju mladi, »Take it As It Comes« govori o tome da u životu treba uživati polako, »Soul Kitchen« zahvala je restoranu »Olivia’s« gdje je Morrison provodio noći, a »Twentieth Century Fox« kritika je svijeta filmske i TV industrije.
Album je te iste 1967. godine doživio nastavak u ništa manje vrijednom albumu »Strange Days«. Tako je zaživjela legenda o Doorsima i Jimu Morrisonu, koja traje i danas, jer su u svega četiri godine postojanja u originalnoj postavi uspjeli kroz glazbu prenijeti ono što uvijek prepoznaje svaka mladost – buntovništvo, želju za promjenom, nastojanje stvaranja boljeg i poštenijeg svijeta…
