Volim reći da je moj film ostvario uspjeh, ali ja zadnje dvije godine nisam dobio niti jednu ponudu za posao. Izgleda da uspjeh filma nema nikakve veze s time što ćeš naredno raditi, i tako je jako teško živjeti
Srđan Šarenac, tridesetpetogodišnji sarajevski filmaš, ove je godine jedan od troje članova žirija koji će odlučiti o pobjedniku jubilarnog, desetog izdanja Liburnia filmskog festivala. Na lanjskom LFF-u Šarenac je osvojio nagradu publike za pomaknutu priču o trojici braće iz najusamljenijeg mjesta na kugli zemaljskoj – sasvim slučajno smještenom u Srbiji – ali daleko od toga da je to bila jedina nagrada za duhovito »Selo bez žena«.
– Film je dosad bio prikazan na 50 festivala i dobio je 13 nagrada – od filmskog festivala Documenta u Španjolskoj, preko nagrade Udruženja filmskih radnika BiH za najbolji film u 2010. do francuskog Udruženja dokumentarnih redatelja. Imao je međunarodnu premijeru na najvećem festivalu dokumentarnih filmova IDFA u Amsterdamu, a prikazivali smo ga na festivalima u Cannesu, Tokyju, Sarajevu… Proputovao sam dosta svijeta s tim filmom, bio sam u Aziji četiri puta – u Seulu, Kirgistanu, Hong Kongu. Imali smo i projekcije u American Film Institutu u Washingtonu.
Kako reagira međunarodna publika na ovu priču smještenu u najzabitiji dio Srbije?
– Dobro reagira, jer se u tome odlično prepoznaju. U Južnoj Koreji, kada su gledali ovaj moj film o trojici braće koji žive u napuštenom selu, kazali su da imaju seljake koji žive u praznim selima na rižinim poljima, koji također nemaju žena i koji traže žene na slične načine kao i naši junaci. Interesantno je vidjeti kako se ljudi indentificiraju s filmom, jer u biti, potraga za svojim životnim partnerom je ista u svim dijelovima svijeta.
S ovim uspjesima koje ste nabrojili i referencama koje imate sigurno vam nije bio problem naći sljedeći posao…
– Naravno da jeste! Nikog to ne zanima što si ti dosad ostvario. Volim reći da je moj film ostvario ovakav uspjeh, a ja zadnje dvije godine nisam dobio niti jednu ponudu za posao. Izgleda da uspjeh filma nema nikakve veze s time što ćeš naredno raditi, i tako je jako teško živjeti. Zbog toga film sve više postaje hobi kojim se bave ljudi koji si to mogu priuštiti, kao što su profesori na dramskim akademijama koji mogu uzeti godinu dana neplaćenog i snimati film.
Film o samoći
Čime se sada bavite?
– Sada pripremam novi film »Izbor za miss zatvora« koji se događa u Brazilu, gdje se svake godine u listopadu organizira izbor naljepše zatvorenice. Tako te zatvorenice koje su osuđene na dugogodišnju robiju, imaju na petnaest dana priliku da se ponovo osjećaju kao žene. Ona koja bude izabrana za najljepšu, dobiva televizor i mogućnost smanjenja kazne. Bit će to poprilično izvrnuta priča, isto kao i »Selo bez žena«, malo nadrealna…
Kako izgleda proces stvaranja filma, od čega živite dok radite na dokumentarcima?
– Kad si redatelj živiš od bilo čega što možeš režirati na televiziji. Radio sam svašta – od »Briljantina« za HRT do dječjih emisija, pa na BHRT-u, nema problema… Da bi živio kao redatelj, prihvaćaš bilo kakav posao. A kada dođe vrijeme za film, to je zeznuto. Prvo je teško skupiti novac za film, ljudi skupljaju sredstva i po tri-četiri godine. Najteže je ipak naći karaktere za film, jer tema nije problem. Ako nemaš dobre ljude u filmu, možeš imati odličnu priču, ali film neće valjati.
Kako je onda došlo do suradnje s ljudima iz »Sela bez žena«?
– Odlučio sam raditi film o samoći nakon što sam dobio nagradu za scenarij u Montpellieru i smjestili su me tada u jedno selo sat i pol vremena udaljeno od Pariza. U tom selu sam bio poprilično usamljen, jer nisam govorio francuski, a nitko nije govorio engleski. Nakon tri mjeseca boravka u francuskom selu, otišao sam u jugozapadnu Srbiju, na Sandžak, i tamo tražio takva zabačena mjesta jer sam čuo da postoje sela gdje žive samo životinje.
Naletio sam na trgovinu u kojoj mi je prodavač rekao da postoji u blizini jedno selo u kojem žive samo trojica braće koji spavaju u istoj sobi zadnjih 35 godina. Pitam – »Kako da odem do njih gore«, on mi kaže – »Jedino pješke«. Nakon dva i pol sata dođem do njih i napadnu me psi, a iz kuće izađe glavni lik u filmu, Zoran, i spasi me od njih. Uđem u kuću i vidim da su svugdje izljepljeni posteri žena iz »Playboya« – to je ono što im fali. A kad su mi još rekli da imaju i pijetla koji je neoženjen, jer mu ne daju da se oženi prije njih, shvatio sam da je to moj film.
Otkačena braća
Kako su ta trojica braće pristali biti u filmu?
– Uf, godinu dana smo pokušavali dogovoriti se. Prvog dana snimanja dođemo gore, a od trojice braće dvojica kažu da neće biti u filmu. I onda radimo samo s jednim. Narednog dana drugi brat kaže da će i on biti u filmu, pa snimamo i njega. Treći dan sva trojica kažu da neće biti u filmu, ali onda snimamo životinje koje hoće da budu u filmu… Znali smo se dogovoriti da ćemo doći u petak na tri dana, i nađemo poruku u kojoj piše da su oni otišli raditi u šumu, i da nam je ključ tu. Onda odemo u kuću pa ih čekamo, pa pustimo ovce i sami ih tjeramo u tor… Borba je to bila.
Ostali ste poslije filma u dobrim odnosima s njima? Čujem da je i neka peć bila u igri…
– Da, dobili su »Ladu Nivu« i kupili smo im peć na drva. Ali to je bilo isto prilično kaotično – kad smo ih vodili u kupnju peći, kazali smo im da ne moraju uzeti najveću i najskuplju, ali oni su, naravno, htjeli baš tu. Kad su tu peć naložili, kuća se gotovo zapalila, jer je soba u kojoj stanuju premala za tu peć koja užasno jako grije. I onda su se još žalili da troši previše drva…
Kako su reagirali na film?
– Svoj trojici sam prikazao film. I onda je došao Zoran i kazao da mu se film dopada, ali da hoće da mu napravim kopiju samo s njime. Da ne treba drugu dvojicu braće jer ih vidi svaki dan.
Kazali ste da je samoća glavna tema filma, ali kroz njega se prelamaju i neka druga društvena pitanja – primjerice, prekogranični odnos Albanaca i Srba koji su prvo ratovali, a sada se žene… Ali, iako su to ozbiljne teme, ljudi se na projekcijama grohotom smiju.
– Ova trojica braće imaju neke smiješne stvari u svom životu. Oni su jedini koji imaju prozor postavljen naopako, pa prvi koji se ustane ujutro mora izaći iz kuće i otvoriti prozor. Imaju kadu koja je nasred livade, u njoj se kupaju, a iz nje ovce piju vodu. Otpočetka sam znao da će film biti smiješan. Kad sam ih upoznao i vidio stvari koje rade, to je bilo urnebesno – čovjek obuče odijelo i ode tjerati ovce. To je potpuni kaos…
Jesu li oni doista tako spontano ispali, ili ste namjerno potencirali tu njihovu »karikaturalnu« stranu?
– Ti vrlo teško možeš njih natjerati da nešto naprave što ne žele. Mi smo samo trčali za njima i snimali njihov život, koji je sam po sebi smiješan.
