Olimpijske igre u Londonu sada su već daleko iza nas, vrhunska dostignuća sportaša nagrađena su sjajnim odličjima i ušla u sportsku povijest. Budućnost će pokazati je li neka od medalja tamnog sjaja, osvojena uz pomoć jedne od najvećih rak rana sporta uopće – dopinga.

Više od tjedna dana nakon odluke američke anti-doping agencije da zbog opetovanog korištenja nedozvoljenih sredstava Lanceu Armstrongu oduzme sedam osvojenih titula s Tour de Francea, rasprave u svijetu sporta oko slučaja najpoznatijeg svjetskog biciklista i dalje ne prestaju. U posljednjem desetljeću doping, naime, više odavno nije crno-bijela priča.

Budući da trenutno kola značajan broj nedopuštenih supstanci koje antidoping testovi uopće ne mogu registrirati, brojne zlouporabe nedopuštenih sredstava ostaju neotkrivene. Ili ih pak otkrije najfatalniji mogući ishod dopinga – smrt sportaša.

Dovoljno se prisjetiti slučaja fantastične američke atletičarke Florence Griffith Joyner koja je koncem osamdesetih obarala sve rekorde da bi preminula u snu samo deset godina kasnije,  u svojoj 39. godini.

Posljedice dopinga, nedvojbeno opasne, nerijetko i letalne, u raspravama najčešće padaju u drugi plan pred fair-playom i etikom. Vođeni maksimom »Brže, više, jače« sami sportaši o posljedicama ne razmišljaju, što i ne čudi, jer se u dvadesetima, koje su najčešća dob sportaša, četrdesete u kojima se posljedice javljaju, čine kao daleka budućnost.

O tome svjedoči i podatak iz ankete provedene na 198 vrhunskih sportaša koji su na pitanje »Biste li uzimali tvari koje bi vam omogućile da pobijedite na svakom natjecanju u idućih pet godina, a pri tom ne budete otkriveni, no od  nuspojava primjene tih tvari ćete sigurno umrijeti?«, u više od 50 posto slučajeva odgovorili pozitivno.

Sve to govori u prilog podupiranja napora Svjetske antidopinške agencije (WADA) da s predstavnicima inovativne farmaceutske industrije sklopi sporazum temeljem kojeg će imati uvid u tvari koje se nalazi u istraživanju, a čiji bi se farmakodinamska svojstva mogla koristiti u svrhu dopingiranja u sportu.

Hoće li u tome uspjeti, moglo bi se znati već ove godine, točnije u studenom kad će u Parizu biti održan sastanak na tu temu pod pokroviteljstvom UNESCO-a.

Oštećenje jetre, aritmije, atrofija testisa

Prema riječima predstojnika Službe antidopinga Hrvatskog zavoda za toksikologiju i antidoping prim. dr. Zorana Manojlovića,  procjenjuje se da se danas kao nedozvoljena sredstva u sportu najčešće koriste anabolici, eritropoetin i hormon rasta.

– Primjena ovih tvari često se kombinira. Uzimanje ovih tvari može imati vrlo ozbiljne posljedice na zdravlje osobe koja ih uzima. Naprimjer, uzimanje anabolika može izazvati ozbiljna, ponekad ireverzibilna, oštećenja jetra, sniženje razine »dobrog« HDL kolesterola u krvi, pojavu po život opasnih aritmija na srcu, smanjenje broja spermija i atrofiju testisa kod muškaraca, poremećaj menstrualnog ciklusa kod žena, promjene ponašanja kao što su povećana agresivnost i euforija. Može se javiti poremećaj spavanja, paranoja, hipomanija i depresija. Zbog promjene strukture  kolagena učestale su ozljede tetiva. Primjena eritropoetina može izazvati pojavu visokog krvnog tlaka, tromboze i embolije s posljedičnim nastankom srčanog ili moždanog udara. Uzimanje hormona rasta povećava rizik nastanka šećerne bolesti i bolesti povišenog krvnog tlaka, te može dovesti do pojave akromegalije. Kod uzimanja tvari sintetiziranih u novije vrijeme, profil mogućih nuspojava i nije moguće u cijelosti odrediti zbog kratkoće vremena primjene u većeg broja ljudi – objašnjava Manojlović.

Kod većine pripravaka koji se koriste u svrhu dopinga može se objasniti mehanizam djelovanja u ljudskom organizmu. Kako kaže predstojnik Službe antidopinga, inače specijalist kliničke farmakologije i toksikologije, riječ je pretežno o lijekovima koji inače imaju svoju jasnu medicinsku indikaciju.

Kod velike većine mehanizam djelovanja je poznat. Primjena dopinga u sportu je zloupotreba određenih farmakodinamskih učinaka lijekova, kako bi se na umjetan način poboljšala sportska izvedba. Na primjer, inzulin je učinkovit standardni lijek u liječenju šećerne bolesti čiji se anabolički učinak zloupotrebljava u sportu.

Stručnjaci smatraju da je trend korištenja nedopuštenih sredstava u sportu u ovom trenutku usmjeren prema zlouporabi lijekova za gensku terapiju.

– Gensko liječenje se razvija nešto manjom brzinom od očekivane i za sada nisu postignuti očekivani rezultati. Bilo je problema s nedovoljnom ekspresijom gena, vektorima i ozbiljnim nuspojavama. Poznat je slučaj devetero djece u Francuskoj koja su liječena genskom terapijom zbog teške kombinirane imunodeficijencije. Djeca su izliječena, ali ih dvoje razvilo leukemije T stanica kao posljedicu liječenja. Obzirom na izvanredne mogućnosti koje gensko liječenje potencijalno pruža, istraživači širom svijeta pokušavaju otkloniti sve dosad u istraživanju uočene nedostatke kako bi genska terapija zaživjela u praksi i  dala rezultate koji se od nje očekuju – kaže Manojlović.

Nema »zdravog« dopinga

Zajednička definicija dopinga WADA-e i MOO-a (Međunarodni olimpijski odbor) iz 2004. godine glasi: »doping je primjena tvari koje pripadaju različitim skupinama farmakološki aktivnih tvari čija primjena nije dozvoljena«. Kao takva protivi se etici u sportu i medicini, a ono što je osobito zanimljivo jest da i takva definicija eliminira mogućnost postojanja »zdravog« dopinga.

Drugim riječima, može postojati samo neotkriveni doping, a doping industrija neprestano dizajnira nove supstance. Pretpostavlja se danas postoji približno 150 različitih eritropoetina, tzv. dizajnerskih droga, tvari koje imaju ista ili bolja poželjna farmakodinamska svojstva. Zbog malih promjena u strukturi molekule bivaju teško dostupne ili nedostupne danas postojećem analitičkim metodama detekcije.

– Ove godine ćemo provesti približno 1.000 testiranja. Ova testiranja se provode u međunarodnim i nacionalnim natjecanjima kao i izvan natjecanja u primjerenom omjeru. Do kolovoza ove godine imali smo šest pozitivnih slučajeva koji su sankcionirani u skladu s pravilima. Testiramo zato da bismo ulovili sportaše koji varaju, da bismo omogućili onima koji ne koriste doping da se ravnopravno natječu i da bismo odvratili one koji ne uzimaju doping, ali razmišljaju o njegovoj primjeni. Ovakav obujam testiranja ne bi bio moguć bez primjerene financijske podrške koju je za 2012. godinu osiguralo Ministarstvo zdravlja – ističe Manojlović.