Predsjednik Vlade Zoran Milanović uopće nije loš govornik. Dapače, za hrvatske političke standarde Milanović je sasvim dobar govornik. Za neke, primjerice Branka Vukšića iz Hrvatskih laburista, toliko je dobar da je njegov nastupni premijerski govor koncem prošle godine usporedio s najpoznatijim, ne nužno i najboljim govorom, što ga je jedan političar održao u Hrvatskoj u posljednjih dvadesetak godina, onim Vlade Gotovca pred tadašnjom komandom V. vojne oblasti u Zagrebu 1991. godine. Milanović je održao i više nego dobar govor u travnju ove godine na tradicionalnoj komemoraciji u Jasenovcu. 

    I dok s govorima na unaprijed zadanu temu problema nema, s izjavama u situacijama koje ne kontrolira stvari baš i ne stoje tako. Premijer izgleda voli zbunjivati, jer njemu govori idu dobro, ali govorenje baš i ne. Tjedan za nama obilježila je, uz ostalo, i njegova izjava da je »država prepuštena slučaju slučajna država«. Milanović je odmah u javnosti, kako od medija tako i od političkih suparnika, dobio po prstima zbog te izjave i na prvoj sjednici Vlade nakon godišnjih odmora konstatirao da je »slučajna država, država u kojoj se stvari događaju slučajno, u kojoj nema reda. Od sada će biti namjerna, organizirana država, ali to od svih nas zahtijeva malo koncentracije«. Ako ništa drugo sada, zahvaljujući premijeru, znamo da je Hrvatska prestala biti slučajnom državom, a postala namjernom državom, u četvrtak 23. kolovoza, nešto malo poslije deset sati prijepodne. Od tada smo, valjda, prestali biti stanovnici države koja funkcionira na slučaju, na nečem akcidentalnom, prestali smo biti stanovnici države koja ne živi u redu, nego u kaosu, a postali stanovnici države koja je organizirana, u kojoj ima reda, pa valjda i u borbi protiv suše.    

   Bog je htio drukčije

    Eto, dakle, već puna dva dana ne živimo u slučajnoj državi. No, nije problem u tome što mi znamo od kada smo počeli živjeti u namjernoj državi, problem je u tome što svako malo ako nitko drugi, onda premijer ponaosob, mora prevoditi svoje vlastite izjave, pa je to činio i na sjednici Vlade u četvrtak. 

    Predsjednik Vlade u svojim izjavama za javnost suočava se s jednim problemom koji i nije tako sitan. On je istovremeno i borben i fatalist, a to obično skupa zaista ne ide, osim ako ne želi namjerno zbunjivati. Za ovogodišnju je sušu krivnju i odgovornost prebacio na leđa Boga jer »Bog je htio drukčije«. Nema ništa problematično u tome što je predsjednik Vlade ateist, a poziva se na Boga. Uostalom, na Boga se pozivaju i oni koji tvrde da u njega vjeruju, a često čine suprotno od onoga što im je Bog propisao. 

    To da je Bog osobno htio drukčije znači da nije htio onako kako bi nama i poljoprivrednicima odgovaralo, pa sad trpimo štetu. Nije to jedina izjava božanske naravi koju je Milanović dao otkako je premijer. Dapače, teško se sjetiti hrvatskoga premijera kojemu su usta bila toliko puna Boga. Nesreću koju je u Mađarskoj izazvao Radimir Čačić i zbog koje mu je u toj državi suđeno prokomentirao je iskazom »taj djelić sekunde u kojem se život promijeni, to je u Božjim rukama«. Te izjave, pak, upućuju na to da bi nam premijer mogao biti opasan fatalist. Ako je »Bog htio drukčije«, i ako je »to u Božjim rukama«, onda se mi u to nemamo što miješati. Odnosno, nije da nema razloga da se mi u to ne miješamo, ali svi su naši napori uzaludni, jer je sve to, a to uopće nije nevažno, izvan naše moći. Mi na to ne možemo utjecati i ne preostaje nam ništa drugo nego da se pomirimo sa sudbinom.Tako teške stvari unaprijed su odlučene.      

Fatalističke izjave

    Toj niski Milanovićevih fatalističkih izjava u kojima ima borbenog elana valja pridodati i onu iz Orašja, iz lipnja ove godine. Tada je izjavio da »od velikih ambicioznih planova u Hrvatskoj ne odustajemo, što bude bit će, ali se lako nećemo predati«. Dakle, mi ćemo se boriti i na kraju ćemo izgubiti. Jer, mi ćemo se predati, samo se nećemo predati lako. 

    Milanovića se u posljednje vrijeme često čereči zbog onoga što je izjavio. No, to si je uglavnom sam priuštio. Istina, ima njegovih izjava zbog kojih ga se čereči, a da to ne zaslužuje. Među njih spada nedavna izjava o tome da su otoci dio Hrvatske, ne računajući velike gradove, gdje se živi bolje. Doista, bez obzira na sve teškoće života na otoku na njima se živi kvalitetnije: živi se mirno, jede se i pije zdravo, a živi duže nego na kopnu. 

    Problem s Milanovićevim fatalističkim izjavama kojima, borbenosti usprkos, odiše nemoć (vjerojatno odatle često pozivanje na Boga kao na onog protiv čije se volje ne može) krije se u činjenici što je Milanović najmoćniji čovjek države koja je u krizi. Njegova izjava iz Orašja bila bi potpuno drugačije intonirana samo da je umjesto toga da se nećemo lako predati kazao da ćemo teško i uz velike napore i žrtve pobijediti.   

Izvan njegove moći

    Nije na predsjedniku Vlade države koja je u krizi da širi neutemeljeni, bezrazložni optimizam čime se Milanović, bez obzira na ovotjedne prigovore sindikalnog vođe Ozrena Matijaševića, baš i ne bavi, ali nije njegovo niti da svako malo, zato što voli govoriti slikovito, zbunjuje javnost i ljudima govori što je sve izvan njegove moći. Nije izabran zato da bi toliko toga važnoga, a suša i cijene hrane jesu važne, bilo izvan njegove moći, bez obzira na činjenicu da se sve manjkavosti ove države ne mogu ispraviti u nekoliko mandata, svejedno čijih vlada, nego je izabran da iskoristi tu svoju moć da ostvari ono zbog čega je izabran. Usput, uza sav rizik da je riječ o profesionalnoj predrasudi, pravnici ne bi trebali govoriti slikovito, nije to za njih. 

    Djelovanje u politici, za one koji su na vlasti, jest važnije od govorenja, ali govorenje u politici, a posebno u vrijeme krize, uopće nije nevažno. Znaju to još oni malobrojni Amerikanci koji se sjećaju Rooseveltovih govora uz kamin iz tridesetih godina prošloga stoljeća i razdoblja velike ekonomske krize. Nama je, pak, nadati se da predsjednik Vlade ubuduće njene sjednice neće otvarati kao prevoditelj vlastitih riječi jer se koji dan prije toga negdje zagubio u vlastitom prijevodu.