Bilo bi dobro primijeniti racionalnu logiku i kada je riječ o gradnji novoga autobusnog kolodvora. Primjerice, dio objekata u bivšemu Benčiću je potaracan sa zemljom jer je tako odlučila struka, a amenovala gradska vlast. Sada se razmišlja o preseljenju PIK-a iz »H« objekta u neko dogledno vrijeme, a taj prostor bi bio rezervni za širenje MMSU-a ako za to bude potrebe. Da nisu radile mine i bageri, MMSU bi i sada imao komotnu situaciju. Ali imalo se para, imalo se sa čime.
Projektom Studija 3LHD na zapadnoj Žabici zamišljeno je rušenje većeg dijela željezničkih skladišta kako bi zablistalo staklo i moderni materijali, a za potrebe trgovačkog centra u sklopu novoga autobusnog kolodvora. Budući da je revolucionarni zaokret posvjedočio da se deset godina vodila pogrešna urbanistička politika u slučaju Benčića, možda netko na vrijeme shvati da ne treba rušiti sve što se nađe na putu arhitektonskoj i urbanističkoj megalomaniji i da investitor, u ovome slučaju javni koji raspolaže s novcem građana, ima pravo odrediti smjernice i financijski okvir koji je realan. Da su tako bile postavljene stvari od početka, ne bi bilo izgubljenog vremena, novca, ne bi trebalo promišljati revolucionarne zahvate, ne bi se podlijegalo arhitektonskoj struci, ne bi se rušile građevine (valja se sjetiti Sušačkog kolodvora, garaže Autotransa u Barčićevoj), ne bi pomorski terminali uz asistenciju pomorskih stručnjaka predvođenih Bojanom Hlačom bili na krivim gatovima…
Njirić na čekanju
Kaže Obersnel da će realizacija Njirićeva projekta sačekati neka bolja vremena i da će nova zgrada biti za javni sadržaj. A što do tada? Hoće li se itko sjetiti da bi bilo u redu omogućiti uređenje kako bi se djeca možda opet igrala ispred škole.
Riješiti Klobučarićev trg
Rožić je upozorio da bi Klobučarićev trg trebalo riješiti na neki način, te da je to pitanje za one koji donose odluke, zaključivši da arhitekti vole nove zgrade i građenje, ali da se u datim uvjetima treba iskoristiti ono što se može.
– Podsjetio bih da je arhitektonskom natječaju na kojemu smo mi pobijedili prethodio urbanistički natječaj. Urbanističkim natječajem bilo je predviđeno rušenje, a ne zadržavanje postojećih građevina pa smo mi svoje idejno rješenje ponudili u skladu s tim polazištem. Osobno mi je žao što što se nova zgrada MMSU-a neće graditi prema našemu rješenju, šteta je da se potrošilo toliko vremena i novca, a da nije došlo do realizacije, ali dobro je da će napokon doći do realizacije. Nisam još uvijek upoznat s ukupnim konceptom koji će omogućiti realizaciju pa mi je teško dati bilo kakvu ocjenu, kaže Randić.
Dva principa
Ispada da građani Rijeke trebaju zahvaliti krizi koja je natjerala gradsku vlast da progleda i da shvati da nismo toliko bogati da bi trpjeli cijene investicija koje teško da bi izdržale i puno bogatije države i gradovi. Trebao se dogoditi i novi pročelnik Odjela gradske uprave za kulturu Ivan Šarar, koji je za razliku od »blijedih« prethodnica na tome mjestu, nakon izjave ministrice kulture da je spremna pomoći Rijeci u gradnji Gradske biblioteke, sa suradnicima uzeo stvar u ruke i dogurao do faze kada ministrica Andrea Zlatar Violić najavljuje početak izgradnje za manje do godinu dana. Ako to tako bude, bit će to jedna od najbrže realiziranih gradskih investicija, a doda li se da bi se u drugoj i trećoj fazi 80 posto financiralo novcem europskih fondova, nekim ljudima zaista će trebati čestitati.
Tvrdoglavost
No, nemoguće je još jednom ne podsjetiti na tvrdoglavost tadašnjeg Poglavarstva s Vojkom Obersnelom na čelu i podređenih mu pročelnika Odjela za urbanizam Milorada Miloševića, te ravnatelja Direkcije za urbanizam, a današnjeg pročelnika, Srđana Škunce. Ubiše se ljudi od prozivanja svih onih koji su kritizirali megalomaniju i urbanističku katastrofu ispred OŠ Nikola Tesla. Ukratko, tadašnji gradonačelnik Slavko Linić potpisao je kupoprodajni ugovor s tvrtkom Itacro (kasnije Fenixve) o prodaji gradskog zemljišta, što je rezultiralo uništenjem parka i igrališta u Starom gradu. Godinama se ta sramota nije rješavala, a onda su se pojavili Austrograd i Slavko Pilepić koji su uspjeli izgraditi garažu. Na scenu stupa Obersnel koji potpisuje s tom tvrtkom pravo građenja koje je iz gradske kase plaćeno oko 12 milijuna kuna. Zbog toga što su Milošević i Škunca procijenili, a Poglavarstvo amenovalo, da je najpametnije graditi novu zgradu Gradske knjižnice upravo iznad betonske plohe Fenixvea, iako je u igri kao jedna od lokacija bio Benčić.
Da bi se onda pokazalo da je ta ista betonska ploha i podzemna garaža upitne statike i da se još uvijek ne zna jesu li u pravu oni koji tvrde da bi moglo biti problema ili oni koji su mišljenja da se ne događa ništa strašno. U svakom slučaju, rezultat urbanističke sramote je ispiljeni srednjovjekovni bedem koji je trebao biti prezentiran nakon realizacije cijelog projekta i ruglo na kojemu se djeca više ne mogu igrati. Grad Rijeka izdvojio je milijune kuna za javne, međunarodne, arhitektonske natječaje na kojima su osmišljavani kapitalni kulturni projekti. Utjeha je revolucionarni zaokret koji će omogućiti uštedu više od sto milijuna kuna.
Postavlja se logično pitanje hoće li itko odgovarati za potpuno krive urbanističke procjene, ali nameće se logičan odgovor – neće, jer je sve njihove sugestije amenovala izvršna vlast – Poglavarstvo na čelu s Vojkom Obersnelom. Što bi bilo sa skupim kapitalnim sportskim objektima da se osmišljavaju danas kada je nastupila kriza? Vjerojatno bi se isto dogodio revolucionarni urbanistički zaokret.
