Filmska industrija u Velikoj Britaniji zapravo ne postoji. Danas su britanski filmovi produžetak televizije ili pokušavaju imitirati Ameriku, a to radimo loše. Priče su tanke, no na njima se ipak zarađuju milijuni
Britanski redatelj Terence Davies ovogodišnji je dobitnik nagrade »Maverick« na Motovunskom filmskom festivalu. Daviesova autorska poetika karakteristična je po tome što njegovi filmovi nemaju čvrstu strukturu, nemaju zaplet, nemaju kronologiju i jedva da imaju dijaloge, a ipak savršeno funkcioniraju. Zaobišavši sva pravila, više od 30 godina Terence Davies bori se kako bi skromnim budžetima snimio namjerno nekonvencionalne filmove o svemu i ničemu – o neuzvraćenoj ljubavi i potisnutoj žudnji, obiteljskim zlostavljačima i gubitku, razočaranju i boli, nježnosti i teroru, filtrirajući sve kroz osobnu i/ili kolektivnu memoriju.
Davies je jedan od najcjenjenijih autora današnjice, čiji je rad višestruko nagrađivan. Rođen je 1945. u Liverpoolu kao najmlađe dijete u velikoj radničkoj obitelji. Izložen nasilju kod kuće i u školi, napušta školu s 15 godina. Deset godina radi kao činovnik i knjigovođa u računovodstvenoj tvrtki, a 1971. upisuje glumu na Coventry School of Drama. Tamo piše scenarij za »Djecu«, kratki crno-bijeli film. Potom odlazi u Nacional Film School gdje kao diplomski rad 1980. režira »Bogorodicu i dijete«, a tri godine kasnije snima »Smrt i preobražaj«, skicirajući od djetinjstva do ruba smrti biografiju muškarca koji se bezuspješno pokušava pomiriti sa svojom homoseksualnošću.
Duhovno zlostavljanje
Ova tri kratka i srednja metra čine rijetko prikazivanu, ali moćnu »Trilogiju Terencea Daviesa«, u kojoj se bavi zabranjenom seksualnošću, katoličanstvom, nasiljem, gubitkom, djetinjstvom i smrću, i kojom se na kinematografsku mapu svijeta krajem 20. stoljeća ucrtava kao jedan od najoriginalnijih britanskih filmskih autora.
Jeste li prvi put u Hrvatskoj i Motovunu? Kakvi su dojmovi? – Prvi put sam u Hrvatskoj. Vaša zemlja jako je različita od Engleske. Kod vas je način života nekako opušteniji. Motovun je predivan, jedino što mi je malo prevruće. Hrana i vino su divni, a ljudi ljubazni. Oduševljen sam što su me pozvali. Dosta sam na putu, pa je jedino što želim raditi – ništa ne raditi! Zbog toga se osjećam pomalo krivim, ali uživam…
Podrijetlom ste iz radničke, katoličke obitelji. Kasnije ste odbacili religiju i postali ateist. Što je tome presudilo? – Odgajan sam u katoličkom duhu i radio sam sve što su mi rekli da radim. Bio sam jako poslušan. Međutim, u mladosti sam prošao iskustvo duhovne krize. Molio sam na koljenima, do krvi, za spiritualnu pomoć, ali ona nije dolazila. Onda sam shvatio da je katoličanstvo laž i odbacio ga. Međutim, u meni je i dalje ostalo dosta toga katoličkog. Onoga što su me učili u djetinjstvu nikako se ne mogu riješiti. Na primjer osjećaja krivnje. Odbijam se osjećati krivim, jer nikoga ne povređujem. U svim religijama ima i stvari koje su u redu. Primjerice one koje nas uče da se ponašamo pristojno, da poštujemo druge, da smo pošteni i ljubazni. No, za sve to ne moraš biti religiozan. Jedna od uloga religije je i ta da lakše prihvatimo smrt. Svi su svjesni toga da će jednoga dana napustiti ovaj svijet i žele umrijeti mirno. Nitko ne želi umrijeti nasilnom smrću – u ratu, automobilskoj nesreći i slično.
Kakav je danas vaš stav prema Katoličkoj crkvi, koju potresaju skandali zbog pedofilije? – Ovdje se ne radi samo o seksualnom zlostavljanju, nego i o duhovnom zlostavljanju. Nikad nas nisu pitali u što bi htjeli vjerovati, nego nam je sve to nametnuto. Sve religije imaju nekoliko temeljnih funkcija – to su slijeđenje, kontrola seksualnosti i lakše prihvaćanje smrti.
Klasne razlike
Zašto ste napustili školu već u petnaestoj godini? – Za djecu iz radničke klase to je bila uobičajena pojava. Čak i kad je netko bio vrlo pametan, u najboljem slučaju mogao je završiti u nekom uredu. To je tada bilo normalno i nisam to doživljavao kao nepravdu. Bio je to način života.
Što je danas s britanskom radničkom klasom? U Hrvatskoj je ona, recimo, praktički nestala. – U britanskom društvu i danas su prisutne klasne razlike, ali možda nisu toliko izražene kao nekad. Međutim, zanimljivo je da su svi iz državnog kabineta pohađali Cambridge, Oxford i Eton. Još uvijek se može osjetiti taj buržujski mentalitet i kult kraljevske obitelji.
Sljedeće godine u Wyndham’s Theatreu režirat ćete Čehovljeva »Ujaka Vanju«. Kakav je vaš odnos prema kazalištu? – To će biti moja prva kazališna režija, što me pomalo plaši. Još nemamo podjelu, a kazalište na West Endu u kojemu ću raditi »Ujaka Vanju« se obnavlja. Obožavam Čehova i njegove drame. Za mene je »Ujak Vanja« jedan od najvećih komada ikad napisanih. Engleski prijevod je odličan. Odlazite li redovito u kazalište? – Ne, ne idem često. Odbija me to što se mlade glumce ne čuje dovoljno dobro. To je zabrinjavajući trend. Oni su pohađali dramske škole i morali bi biti čujni. Možda je u pitanju utjecaj televizije. Ono što je rečeno na pozornici mora se čuti! Kazalište je govorni medij. Ne volim ni kad glumcima stave mikrofone. U tom slučaju izlazim iz kazališta. Glumci moraju raditi na tome da se čuju. To je osnovno.
Jeste li gledali otvaranje Olimpijade u Londonu? Kraljica je bila glavna zvijezda. – Nisam gledao otvorenje Olimpijade. Općenito nisam zainteresiran za sport. U školi mi nije išao tjelesni odgoj. Ne razumijem zašto su ljudi tako fascinirani sportom. Meni je to dosadno.
Jedan od »likova« vaših filmova je Liverpool. Kakav je vaš odnos prema tome gradu? – Današnji Liverpool je potpuno drugačiji od onoga kojeg pamtim iz moga djetinjstva. Grad se fizički dosta promijenio. Nema više mnogih stvari koje su ostale sačuvane u mojoj memoriji. Teško mi je odlaziti u Liverpool. Odem tamo jedino kad se netko iz obitelji ženi ili umre.
Kriza kinematografije
Kakva je situacija u britanskoj filmskoj industriji? – Britanska filmska industrija zapravo ne postoji. Danas su britanski filmovi produžetak televizije ili pokušavaju imitirati Ameriku, a to radimo loše. U našim filmovima uvijek gledamo ista lica i sve je monotono. Priče su tanke, no na njima se zarađuju milijuni. U Velikoj Britaniji film je sveden na buržujsku zabavu koja ne navodi na razmišljanje. Film bi morao biti više od toga. No, najgore je to što nam je zemlja i politički i kulturno sve više pod utjecajem Amerike. Sve više smo amerikanizirani, što se naročito odražava na jezik. Britanci više ne govore britanski, nego američki engleski, što me jako ljuti.
A što je s nezavisnim filmom? – Nezavisna kinematografija u Britaniji nije jaka. Nju je teško postaviti na noge, jer je film skupa umjetnost. Ukoliko u film uložiš određeni novac, onda se očekuje i povrat novca. S nezavisnim filmom to nije lako postići.
Je li se recesija odrazila i na područje kulture u Velikoj Britaniji? – Recesija nije ono najgore što se dogodilo. Još je gore to što se Britanci i dalje osjećaju moćnima, a više nisu. To je patetično. Nismo više svjetska sila, a naši političari i dalje misle da možemo spasiti svijet. Neka Amerikanci igraju ulogu mirotvoraca, a ne da druge uvlače u ratne sukobe. Mislim da se ne bi trebali miješati u probleme drugih zemalja. Ne bi im smjeli govoriti što da čine, ali sve imperijalističke i dominantne zemlje to stalno rade. U Velikoj Britaniji postoji strah od Indije i Kine. To su »zvijezde u usponu« i dominirat će sljedećih dvadesetak godina.
