Prava vrijednost ''Nebraske'' leži u briljantnim stihovima, u baladama koje su potvrdile kako je Springsteen kao tekstopisac ravan poetskoj vrijednosti stihova Guthriea, Cohena ili Dylana
Najbolji mogući odgovor na pitanje što pojam kult ploča znači i kako takve ploče nastaju daje, više od ijednog albuma rock glazbe, LP »Nebraska«, prvi samostalni album Brucea Springsteena objavljen 1982. godine. Danas, 30 godina nakon što ju je Boss snimio u svom New Jerseyu, ta ploča ima istaknuto mjesto ne samo kod onih kojima je Springsteen »numero uno«, već i kod mnogih drugih ljubitelja rocka, pogotovo onih sklonih akustičnom ugođaju. Takav ugled ploča je polako stjecala (i još uvijek stječe kod novih mladih ljubitelja rocka) protekla tri desetljeća. No, u početku, te pomalo već i davne 1982. godine malo tko je to očekivao, pogotovo prvih dana nakon što se ploča pojavila i izazvala – šok.
Naime, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća Boss je bio na najboljem putu da u potpunosti opravda čuvenu rečenicu rock kritičara Jona Landaua koji je još 1974. godine nakon nastupa Springsteena na jednom koncertu u Bostonu napisao: »Vidio sam budućnost rock and rolla, i ime joj je Bruce Springsteen«. Iza Bossa i njegovog već tada fantastičnog E Street Banda bila su prava remek-djela kao što su »Born to run« (1975.), »Darkness On the Edge of Town« (1979.) te briljantni dvostruki album »The River« (1980.), a sve to bilo je dodatno naglašeno veličanstvenim koncertima koji su Springsteena zaista predstavljali kao iskonsku rock zvijezdu koja se bespoštedno daje na svakom koncertu.
Šok i nevjerica
Sve što je nakon takvih temelja trebalo raditi da bi milijunska zarada dodatno rasla bilo je napraviti album sličan mega uspješnom rockerski razigranom i melodioznom »The River« te nastaviti svjetsku turneju s E Street Bandom. No, umjesto poteza koji svi očekuju Springsteen objavljuje samostalni akustični album! Šok je tako golem da je prvih mjeseci prodaja daleko od prethodnih hit albuma. Ipak, kritike su vrlo pohvalne, zbunjeni Springsteenovi obožavatelji sve više i više poklanjaju pažnju ovoj sjajnoj ploči, a zbog načina nastanka »Nebraska« počinje privlačiti pažnju i ostalih ljubitelja akustičnog rocka i folka.
Jedno od najvećih priznanja ovom sjajnom albumu dogodilo se 2000. godine kada je skupina uglednih svjetskih glazbenika snimila album »Badlands – A Tribute to Nebraska«. Izvođači među kojima su bili pripadnici najrazličitijih glazbenih izraza (novovalna Chrissie Hynde, tex-mex fiesta majstori Los Lobos, rockeri iz Son Volt, kantautorica Ani Difranko, legendarni Johny Cash, briljantni »Mavericks« vokal Raul Malo) odlično su odradili svoj posao, a ponajbolji trenutak tog tribute albuma svakako je fantastična izvedba »Nebraske« koju su lijepa Chrissie i Adam Seymour izveli »da se smrzneš«.
Podatak koji se neizostavno mora spomenuti svaki put kad se govori o ovoj ploči, jest činjenica da je svih 10 pjesama nastalo tako da ih je Springsteen snimio na ovećem četverokanalnom Teac Tascam kazetofonu! Snimajući Springsten nije na umu imao da će te snimke biti nova ploča. Naime, njegov uobičajen način rada bio je upravo takav da bi svaku novu pjesmu najprije snimio sam na kazetofon prateći se na akustičnoj gitari i usnoj harmonici. Potom bi te snimke donio na probe s E Street Bandom i svi zajedno dalje bi radili na uglazbljivanju. Temeljna namjera i tom je prigodom bila upravo to – snimiti »kosture« budućih pjesama te ih potom uz uigranu ekipu pretvoriti u nove hitove.
Glas pun bola i očaja
Pa iako su pjesme, čim ih je Springsteen predstavio ostatku ekipe, oduševile sve, već okušan i uspješan način rada ovog puta nije išao i to iz jednostavnog razloga što niti jednu od deset pjesama Boss i E Street Band nisu, bez obzira koliko mijenjali stilove i pristup, uspijevali učiniti boljom! Teške, tamne i mračne pjesme koje su kroz priče o anti junacima, ubojicama i kriminalcima, secirale američku stvarnost najsnažnije i najdirektnije djelovale su upravo onako kako ih je sam Springsteen snimio. Promukli glas pun bola i očaja koji je, praćen prebiranjem po gitari i ponekim tihim dodirom zvuka usne harmonike, pričao balade iz raznih dijelova Amerike bio je toliko sugestivan i jak da je svaki glazbeni dodatak narušavao tu snagu. Sve je očitije postajalo kako će za novi album trebati pisati nove pjesme jer tih deset novostvorenih nikako nije »išlo« na raspjevani »The River«. No, što učiniti s tim akustičnim pjesmama koje su bile itekako dojmljive?
Jedan od misterija za svakog Springsteen fana je pitanje hoće li ikada biti objavljena »Electric Nebraska«. Tako se, navodno, zove električna verzija svih deset pjesama »Nebraske« koju je Boss snimio s E Street Bandom i »maknuo u stranu« shvativši da su akustične demo snimke bolje od svirke grupe. Bio je to, čini se, jedini poraz E Street Banda! No, hoćemo li ikada čuti »Electric Nebrasku«? Teško. Glazbena industrija sigurno je za to. No, za njih Boss nikada nije previše mario. A uz to Jon Landau je 2006. godine na direktno pitanje o eventualnoj pojavi tog albuma samo procijedio kako je već »izašla prava verzija Nebraske«.
– Trebaš ih objaviti kao solo album, prvi je Springsteenu predložio upravo Jon Landau koji je tada bio u skupini ljudi koja je brinula o Springsteenovoj karijeri. Iako je takav korak bio pomalo i rizičan, Springsteen je prihvatio taj savjet i 1982. godine album se pojavio u prodaji. Ostalo je, slobodno se može reći s današnje distance od tri desetljeća, povijest. Naravno, nije »Nebraska« postala kultna ploča zato što je snimljena na malo kvalitetnijem kazetofonu. Činjenica da ju je snimao u svojoj radnoj i spavaćoj sobi na kazetofonu (pročistivši kasnije u studiju šumove do kojih je dolazilo jer je original bio snimljen na običnu kazetu) svakako je itekako skretala pažnju na ovu ploču, ali njezina prava vrijednost ležala je u briljantnim stihovima, u baladama koje su potvrdile kako je Springsteen kao tekstopisac ravan poetskoj vrijednosti stihova Guthriea, Cohena ili Dylana.
Mračne poruke
Stvarajući je Springsteen je, očigledno, bio u jednom od svojih mračnijih raspoloženja u koje slušatelja idealno uvodi naslovna tema, istinita priča o tinejdžeru Charlesu Starkweatheru koji 1957. godine u društvu svoje 14-godišnje djevojke Caril Ann Fugate krstari Amerikom od pustara Wayominga do Nebraske bezraložno ubijajući ljude. Slijedi potom »Atlantic City« u kojoj je glavni lik zbog malo zaslužene zabave nakon radnog dana spreman i na sukob sa zakonom. U »Mansion on the Hill« osjetna je žudnja siromašne Amerike za bogatstvom kojeg imaju samo rijetki, a »Johnny 99« govori o čovjeku koji zbog bankarskih »dugova koje pošten čovjek ne može platiti« kreće u kriminal te čak i ubija. Divna »Higway Patrolman« nosi priču iz provincije o dobrom (policajac) i lošem (kriminalac) bratu koja završava tako da dobri brat dozvoljava bijeg lošem, a i likovi »State Troopera« su policajac i kriminalac pri čemu zločinac moli Boga da ga policajac ne zaustavi jer ga, u stvari, ne želi povrijediti. »Used Cars« i »Open All Night« gorke su priče o siromaštvu, »My Father House« prelijepa balada posvećena sjećanju na vlastita oca i svemu što mu nije stigao reći za života, a završna »Reason to believe« unatoč veselim refrenima postavlja pitanje kako je uopće moguće, uz sva zla ovog svijeta, vjerovati u Boga.
Pripremajući 1997. godine uz pomoć Roberta Santellija knjigu svojih stihova (Songs) Springsteen je priznao da je, gledano s tekstualne strane, najponosniji na album »Nebraska«. Taj je stav logičan jer upravo »Nebraska« u najvećoj mjeri nudi Springsteena pjesnika. Kad se tome doda sirova i neispolirana glazba, baš onakva kakvu su stvarali folk pjevači tridesetih godina prošlog stoljeća, onda je konačan rezultat kult ploča za sva vremena. A »Nebraska« je upravo to.
