Dok u maloj i predeuropskoj, prezaduženoj i depresijskoj Hrvatskoj traje sudsko preispitivanje neuobičajene predaje upravljačkih prava vlasnički donedavno manjinskom mađarskom MOL-u, u velikoj je i ponovno poletnoj Argentini sve – i procedura, i javnost – još u svibnju podržalo djelomičnu nacionalizaciju vodeće tamošnje naftne kompanije YPF. Ta kompanija, koja je bila u većinskom posjedu španjolskog Repsola, ponovno prelazi u većinsko, argentinsko državno vlasništvo, jer je, prema službenoj verziji, to nacionalni i javni interes. Iz tog se konteksta, kao u svojevrsnom prepjevu, može otčitati strateška argentinska poruka Hrvatskoj, koja kao da glasi: nacionalizirajte Inu, ako ne mislite potonuti na krajnje kolonijalno dno. Prema argentinskoj verziji ove drame, španjolski Repsol je dulje vrijeme zanemarivao tehnološki razvoj argentinske naftne industrije (kao i mađarski MOL što kasni s modernizacijom Ine), pa dok potražnja za derivatima tamo stalno raste, proizvodnja se stalno smanjuje, te Argentina u 2011. postaje prvi put unazad 17 godina uvoznica nafte. No, YPF-u će dogodine biti potrebno 25 milijardi dolara investicija, a nove strane ulagače – prijete im iz Bruxellesa – neće lako pronaći, nakon nacionalizacije YPF-a. Ili ipak hoće, jer su u međuvremenu pod argentinskim ozemljem otkrivene navodno treće najveće zalihe nafte i plina na svijetu!
U sjeni te velike igre na svjetskom naftnom tržištu, ministar financija Slavko Linić početkom se lipnja osvrnuo se na pismo koje je Vladi poslao hrvatski dio Nadzornog odbora Ine, a u kojem se traži smjena predsjednika Uprave, Zoltana Aldotta. »Očito je da trebaju ozbiljni razgovori s MOL-om oko upravljanja Inom i da je dosta zapuštanja Ine kao hrvatske tvrtke«, poručio je Linić. Podsjetimo. predstavnici hrvatske države u Nadzornom odboru Ine uputili su Vladi pismo u kojem upozoravaju da je, s obzirom na stanje u toj kompaniji, došlo vrijeme da se zahtijeva smjena predsjednika uprave Ine, Zoltana Aldotta. Pored toga, četvorica članova NO-a, od ukupno njih devet, Vladu su upozorili i da mora započeti s pregovorima oko izmjene dioničarskog ugovora, jer hrvatska država iako ima samo 2,4 posto manje dionica od MOL-a, koji još nije dosegnuo 50-postotni udio u Ini, nema nikakvih upravljačkih prava, niti više može utjecati na ono što se u Ini događa.
Da je kocka već bačena i da će najveći, ali i najteže rješiv projekt Milanovićeve vlade biti nova energetska strategija zemlje, u nekoliko je svima razumljivih, paničnih metafora na stručnom savjetovanju, koje je organizirao poslovni tjednik »Lider« u suradnji s Ministarstvom gospodarstva, najavio potpredsjednik Radimir Čačić, istaknuvši da više nema vremena za čekanje s izgradnjom elektrana, budući da je godišnja proizvodnja električne energije u Hrvatskoj na razini 12 teravatsati, a godišnje potrebe su 18 teravatsati.
Bez Ine – potop
»Hrvatska je u apsolutnim razmjerima osmi najveći uvoznik struje u svijetu – podsjeća Čačić – a u relativnim razmjerima drugi uvoznik, što je apsolutno ludo i neopravdano. Istodobno smo na 20 posto rezerve i na granici pucanja energetskog cijelog sustava. Potpuno sam svjestan nužnosti otvorenosti prema europskom tržištu i Uniji, ali nametanje stranih mišljenja Hrvatskoj ne smatram dobrim, jer osobito u energetici moramo sami znati odgovore i formulirati svoje strateške interese. Zato u energetici, kao strateški najznačajnijoj djelatnosti, moramo imati vlastiti dobavni izvor i svojeg snažnog igrača!«
Ulagački potencijal u energetiku u Hrvatskoj do 2020. godine Vlada procjenjuje na ukupno 15 milijardi eura ili po približno dvije milijarde eura godišnje. Najveća ulaganja očekuju se u elektroenergetiku, u visini od devet milijardi eura. Ta bi ulaganja, prema Čačićevim riječima (koji se kao ministar u Račanovoj vladi dokazao kroz gradnju mreže auto-cesta, u kojoj je pretežno zaposlio domaće snage), trebala promijeniti sliku Hrvatske od velike uvoznice energije s uspavanom industrijom, u zemlju koja sama može podmiriti svoje energetske potrebe, te razviti domaću industriju osiguravajući joj izvozne reference. Trenutačno je sigurnost opskrbe strujom u Hrvatskoj, prema Čačiću, upitna, jer je »sustav na granici pucanja zbog starosti objekata, pa se već opasno kasni i s gradnjom projekata kao što su Plomin i Ombla«.
Podjednako je teško stanje i u proizvodnji nafte i plina, koja je unazad 12 godina smanjena gotovo 30 posto, a prerada gotovo za jednu petinu, i to ponajviše zbog kašnjenje u modernizaciji rafinerija, ili – u prijevodu, zbog toga što MOL ne ispunjava obaveze iz kupoprodajnog ugovora, sklopljenog s Vladom prilikom preuzimanja svojih udjela u Ini. Potrošnja plina je zbog ovdašnje kronične gospodarske krize također u padu.
– Zato su zbog zadovoljenja budućih potreba i sigurnosti važni i priključak hrvatske mreže na ruski plinovodni Južni tok, kao i gradnja LNG terminala, prema planu već do 2016. godine. Velike su i mogućnosti ulaganja u štednju energije i u energetsku učinkovitost, podsjetio je Čačić. Jer, u Hrvatskoj se po jedinici proizvoda troši dvaput više energije od europskog prosjeka, a 40 posto bezrazložno potrošene energije je u zgradarstvu.
Pri zaokretu prema novoj energetskoj strategiji, Hrvatska nije na nultoj poziciji, nego je već u sve izrazitijem zamahu: tako će HEP do kraja ove godine investirati 3,5 milijardi kuna, JANAF 750 milijuna kuna u dvogodišnjem razdoblju, PSP 250 milijuna kuna za četiri godine, dok je Plinacro – nakon desetgodišnjeg investicijskog ciklusa kruna kojega je izgradnja plinovoda do Splita – u fazi pripreme za sudjelovanja u međunarodnim projektima Južni tok, LNG terminal i Jonsko-jadranski plinovod.
HEP-ov visoki rejting
Na nedavnom okruglom stolu časopisa »Banka«, predsjednik Uprave HEP-a Zlatko Koračević je najavio čak 19 milijardi eura teška ulaganja u idućih pet godina, dok je član uprave Zagrebačke banke, Marko Remenar, ocijenio kako je taj državni div još nisko zadužena kompanija, a visok kreditni joj se rejting ni ove, kao ni prošlih godina, nije mijenjao. HEP je spreman za početak projekata HE Ombla i TE Plomin 3, ali ti projekti čekaju odluku Vlade.
Gradnja hidroelektrana trebala bi biti hrvatski strateški interes, tvrdi Dragan Marčinko iz Centra za praćenje investicija u energetskom sektoru Vlade, u raspravi na »Liderovoj« konferenciji o energetskoj budućnosti. Upozorio je da će potrošnja energije u rasti, te da sada čak 50 posto energije uvozimo, s tendencijom rasta uvoza. Taj negativni trend možemo promijeniti upravo gradnjom hidroelektrana, tim više što bi one bile 85 posto hrvatski proizvod. Zanimljivo je da EU ne priznaje hidroelektrane kao obnovljive izvore energije, a ako ona ne priznaje rijeke kao obnovljive izvore energije, to je zato što želi prodati svoje tehnologije, uvjeren je Čačić.
Nakaradna energetska strategija u razdoblju od 1996. do 2011. ima nevjerojatan saldo: INA je predana mađarskom MOL-u, gotovo 40 posto plina iz Jadrana ustupljeno je Talijanima, nuklearna elektrana u Krškom Slovencima, gotovo dovršeni Plomin 2 Nijemcima, a zbog solidarnosti s američkim agresijama na Libiju i Siriju ugroženi su Inini interesi i u tim zemljama, da bi u međuvremenu sve bilo začinjeno urušavanjem Diokija i Dina-Petrokemije. Štete u energetici, prema procjeni dr. Branimira Molaka, predsjednika Međunarodnog instituta za razvitak Hrvatske, mjere se u milijardama dolara i nitko za njih ne odgovara.
JANAF i rafinerija Sisak
U sklopu općeg potonuća hrvatske energetike, posebno neizvjesna je poslovna sudbina pred Jadranskim naftovodom, kojem prijeti da ostane slijepo crijevo, suvišno gotovo svima. Davne 1974. tadašnji je Jugoslavenski naftovod (JUNAF) projektiran kao sustav za opskrbu šest rafinerija na putu od od luke i terminala Omišalj do Urinja, Siska, Lendave, Bosanskog Broda, Pančeva i Novog Sada. Projektirani kapacitet cjevovoda iznosi 34 milijuna tona nafte godišnje, a instalirani 20 MTG. Imao je početkom 21. stoljeća velike izglede, kao najkraći put između Kaspijskog bazena i Rusije, i srednje Europe, ali ovdašnje ekipe u Banskim dvorima nisu pokazale veliko zanimanje ni za ruski, međunarodni projekt DružbAdria, niti za europsko-kaspijski PEOP. I za jedan i za drugi trebalo je investirati u sustav JANAF-a u cjevovode u oba smijera, i osobito u nedostajuću vezu između Constanze u Rumunjskoj i Pančeva.
Prema mišljenju Petra Čavlovića, koji je bio zamjenik dugogodišnjeg direktora JANAF-a, Ante Čičin-Šaina, samo je kratkoročno pitanje kad će se rafinerija u Pančevu početi opskrbljivati novoizgrađenim naftovodom s istočne strane, sa strane Crnog mora, luke Constanza, i odvojiti od Janafa kao osnovnog prijevoznog i opskrbnog kraka. To je trend, jer su već otvoreni novi koridori prema Albaniji, Bugarskoj i ostali naftovodi kojima je osiguran izvoz nafte iz kaspijske regije. Ukoliko se to dogodi, Janaf postaje tvrtka neizvjesne poslovne budućnosti, jer joj je upravo prijevoz nafte Janafom do Pančeva donosio najviše prihoda. Ostaju, dakle, manji prihodi od prijevoza do rafinerije u Bosanskom Brodu, koji će uvijek biti rafinerija za bosansko tržište, te nesignifikantni prihodi prijevoza malim podmorskim naftovodom duljine sedam kilometara do rafinerije na Urinju, nasuprot terminalu Janafa u Omišlju na otoku Krku, kao i opskrba sisačke rafinerije koja se davno trebala obnoviti.
Rafinerija u dvorištu
Čavlović, međutim, podsjeća da je Zagreb najveći potrošač naftnih derivata u Hrvatskoj, te da se rafinerija u Sisku može promatrati kao »rafinerija u dvorištu Zagreba«. Kad bi MOL u sklopu novog ugovora predao Vladi sisačku rafineriju, a nju priključili JANAF-u, dobili bismo konkurentnu kompaniju koja ima sigurno tržište. Time bi se povećala konkurentnost JANAF-a te spasila rafinerija u Sisku od prijeteće likvidacije, sa svim pozitivnim fiskalnim i socijalnim učincima za Sisak. Istodobno bi se investiralo u produktovod na relaciji Sisak-Zagreb, te sa ceste uklonile rijeke autocisterni u tom smjeru.
Mađarski MOL ne pokazuje interes za modernizacijom sisačke rafinerije, a pogotovo ne za njezinim vraćanjem hrvatskoj državi. Zato je ovdje riječ o opciji, koja može uspjeti samo kao dio šireg paket-rješenja, za preuzimanje većinskog vlasništva nad strateški važnim energetskim potencijalima. Čavlović se slaže s procjenom da »to neće biti lako«, ali ponavlja, da »država mora preuzeti stvar u svoje ruke«. Zbog rentabilnosti te kombinacije rafinerija Sisak-JANAF relativno lako bi se našlo i međunarodne financijere. Dakle, velika bitka za Inu, JANAF, HEP, LNG i Južni tok počinje.
