Ima li svećenik pravo na odmor od ljudi, od svoga poslanja?   – Ne samo da ima, nego je potrebno da čovjek odmori dušu i tijelo. Sviđa mi se kad je kardinal Josip Bozanić rekao svećenicima da si uzmu dva-tri tjedna odmora, makar župa ostala bez svete mise. Veći je problem ako imate umornog i nervoznog svećenika, nego da vjernici radi mise prevale koji kilometar više do obližnje župe. Ponavljam, mi svećenici smo obični ljudi, potrošni materijal, gubimo živce i tjelesne snage pa nam je itekako potreban kraći odmor.    To govorite općenito o svećenicima. No, imate li vremena za odmor i kako ga koristite?   – Mogu reći da klasičan godišnji odmor od nekoliko tjedana ne postoji za mene, već povremeno, ako stignem, ukradem par dana da se malo opustim preko ljeta. Ne žalim se, nego na to pitanje ljudima odgovorim da radim nešto što volim i u čemu uživam, pa kakav odmor bi mi još trebao!?

Za proslavu svojih misničkih jubileja, još od 25. godišnjice misništva, uvijek izabire rodnu župu sv. Filipa i Jakova u Gradu Grobniku, gdje je uz Trsatsko svetište sazrijevao njegov svećenički poziv. Svećeničko ređenje mu je 29. lipnja 1967. godine u franjevačkoj crkvi sv. Franje na Kaptolu podijelio blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, a mladu misu je imao 2. srpnja iste godine na Trsatu, a potom i sekundicij u Gradu Grobniku.

Jačanje vjere u ljudima

 

Punih 45 godina ispunjenog svećeničkog života i djelovanja je iza vas. Kako gledate unatrag na toliko toga učinjenog svih tih godina?

   – Veliki je to broj godina, na čemu sam prvenstveno Bogu zahvalan i sretan da mogu i dalje aktivno raditi, biti Njegovo oruđe mira tamo gdje me šalje. Bit svećeništva na početku moga djelovanja i danas je isti, Crkva me zaredila da budem vidljivi znak Krista – Velikog svećenika, što kao neizrecivu tajnu nikada neću shvatiti do kraja. Zahvalan sam svima na ukazanom povjerenju tijekom svih ovih godina, kroz koje se toliko toga očitovalo, potvrdilo koliko je Krist divan u svim svojim djelima, pa i preko ruku i službe svećenika. Svaki svećenik, pa tako i ja, običan je, malen i grešan čovjek kojeg se veliki Bog usuđuje izabrati da dotakne i promijeni srca ljudi. Želim ostati do kraja Kristu vjeran službenik, te se nadam da neću pokvarati sve ono što je dosad po meni učinio.

   Nedavno ste izjavili da svake godine trećinu vremena provodite kao voditelj duhovnih seminara u Kući Tabor u Samoboru, drugu trećinu u misijama i župama diljem Hrvatske, a ostatak vremena provodite u pisanju duhovnih knjiga i drugačije u radu.

  Mnogi grešno žive

 

Na tisuće ljudi godišnje posjeti Kuću Tabor da bi se susreli s Bogom preko duhovnih obnova koje vodite iz tjedna u tjedan.

   – Dolaze nam svi, zdravi, bolesni, umorni od života, razočarani, radosni, željni novog poleta… Možda mogu istaknuti bolesne u duši i tijelu, koji su mi uvijek bili najviše pri srcu. Mogu reći da smo svi mi bolesni i potrebni na različite načine, opterećeni problemima. U Taboru nastojimo svima ponuditi mogućnost za razgovor, što je ljudima izuzetno potrebno. Žao mi je da vjernici pune psihijatrije, a mogli bi u duhovnom razgovoru i primanju sakramenata od svećenika dobiti daleko bolji lijek za rješenje nekih kriznih stanja, umjesto da samo piju sedative. Ponekad se pitam: što to onda mi svećenici činimo da stanje bude bolje? Puno je toga duhovne naravi, jer mnogi ljudi grešno žive, nisu sretni u braku, uzimaju različita nedopuštena sredstva, a u Evanđelju je toliko puno Isusove žive riječi koja liječi. To je ono što radosno nudim, moleći Isusa da pomogne toj osobi u konkretnom problemu. Vidim da je to za čovjeka djelotvornije nego psihoterapija.

   Kao Grobničan i Primorac, kako bi opisali kršćansku vjeru u ljudima ovoga kraja iz kojeg ste potekli? Je li ona ista prije pola stoljeća i danas?

   – Čini mi se da je Grobnišćina bila vjerski dobro očuvana nakon što je u vrijeme nakon Drugog svjetskog rata komunistički režim, dobrim djelom od bakarskog zaleđa, preko Kirije pa sve do Senja, učinio sve da ljude odvoji od Crkve. Ipak, mislim da i Grobničanima nedostaje zanosa, žive vjere, da sve više vjera postaje samo tradicija, koja zahtijeva od Crkve samo primanje sakramenata i vjerski obred na sahrani. Bez toga ne ide, ali ne znam koliko danas ima žive vjere u srcima ljudi, posebno molitve po obitelji, kao što su prije svi ukućani redovito molili krunicu. Smatram da su stoga nužne duhovne obnove i novi duhovni pokreti koji mogu ponovno zatalasti ljudske duše i srca.

   Iza vas je veliko iskustvo u evangelizaciji, što bi Crkva u Hrvatskoj trebala učiniti da u narodu ponovno zadobije više povjerenja?

   – Da, nešto je potrebno, ali je teško to riječima definirati. Činjenica je da kod ljudi popušta povjerenje u Crkvu, koje je uvijek u očima naroda bilo na visokoj razini, bez obzira na vjersko opredjeljenje svih građana. U Crkvi se puno toga dobroga čini, što nije uvijek jasno vidljivo, počevši od Hrvatske biskupske konferencije nadalje. Uvijek se može i treba više toga učiniti. Karizmatički sam nastrojen, pa kao da se danas takav pokret nekako nastoji zataškati. Tome bi trebalo više otvoriti vrata, da ljudi svoju vjeru počnu živjeti. A gdje ima žive vjere, ne treba se bojati za rezultat. Primjer je Međugorje, gdje to svatko može snažno osjetiti, biti privučen i na kraju obraćen.

   Ukoliko bude dovoljno zdravlja i snage, što si želite u idućih pet godina do zlatnog jubileja?

   – Najviše želim da se Hrvatska obrati, da svi ljudi zavole Boga pa da zavlada kraljevstvo Božje na našim prostorima. Želim da vjera uđe u ljudska srca kako bi se zaustavio sekularizam koji se previše nameće i prilikom čega nestaju duhovne vrijednosti, a nastaju nova pravila života, temeljena na hedonizmu, koja potpuno odskaču od Isusovog evanđelja koje, među ostalim, od čovjeka očekuje vjernost i požrtvovnost.