Dirigent uči dok je živ

Trudio sam se naučiti maksimalno od ljudi koji su me okruživali. Osim toga, i kod nas su gostovali poznati dirigenti, pa sam nastojao biti i na njihovim probama. Sjećam se Matačića, koji je i pred samu smrt imao u rukama partiture Beethovena i proučavao ih...Često razmišljam o proteklim godinama, najčešće se uvijek i ponovno vraćajući na Rijeku

U tri navrata tijekom svoje duge dirigentske karijere, maestro Vladimir Benić bio je direktor riječke Opere, a više od trideset godina dirigent riječkog opernog i simfonijskog orkestra. Bila su teška, ali i lijepa vremena, desetljeća u kojima se trebalo nositi s političkim ograničenjima, ali i poticajima koje je nosio zanos stvaranja.    Vladimir Benić došao je u Rijeku 1950. godine, kao mladi dirigent školovan kod izvrsnih umjetnika – nakon studija violine kod Vaclava Humla i dirigiranja kod Friedricha Zauna, na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, Vladimir Benić usavršavao se u Salzburgu, kod Clemensa Kraussa.

Za svoj rad primili ste brojne nagrade – od Nagrade grada Rijeke, »Milke Trnine« i »Vladimira Nazora«, do priznanja za izvedbe opera na Biennalu u Ljubljani i Osječkom analeu. Ipak, počast predsjednika Fonda »Lovro i Lili Matačić« čini mi se osobito važnim priznanjem.   – Godinama sam bio predsjednik Upravnog odbora Fonda »Lovro i Lili Matačić« što je uključivalo brojne aktivnosti, ne samo natjecanje dirigenata, već i organizaciju izložbe, predavanja… Fond radi sredstvima koje su Matačići oporučno ostavili u te svrhe, i prava je šteta što je zanimanje hrvatskih mladih dirigenata tako slabo. Natjecanje se održava svake četiri godine i uvijek su nam spočitavali što su pobjednici neki inozemni dirigenti. Stoga smo čak angažirali jednog njemačkog pedagoga da pripremi naše kandidate – pozvali smo osam dirigenata koji zadovoljavaju propozicije, osigurali pedagoga i orkestar za jednotjedni rad, ali se nitko od njih nije pojavio… Još malo, pa se kod nas neće ni znati tko je bio Lovro Matačić! Mladi bi htjeli iz školskih klupa za dirigentski pult, a to ne ide bez »šegrtovanja«.

   – U Rijeku sam došao kao učenik Lovre Matačića i njegov asistent dok je radio u Skopju, pa me on povukao za sobom i u riječku Operu.    Zatekao sam izvrstan ansambl: orkestar je bio kompletan, niz odličnih muzičara – dijelom su bili Talijani, koji su međutim uskoro napustili Rijeku. Tada su za nas nastali problemi, morali smo zvati goste, a u stalni angažman smo uzimali i strance – Bugare, Rumunje – jer naših školovanih glazbenika naprosto nije bilo. Čak je i u Zagrebu bilo teško naći obrazovane muzičare za stalni angažman. Tako je potrajalo godinama, dok sustav školstva nije počeo producirati vlastite kadrove.

   Ideje, ne novci

Uz sve probleme, vrlo brzo je postavljen repertoar, koji je uključivao niz opernih naslova.

   – Imali smo drugačiji sistem rada nego se prakticira danas, a to je veliki broj naslova na repertoaru, koji se igraju sezonama, sve dok ima publike. A osvježenje predstavljaju gosti, koji nastupaju u repriznim predstavama. Tako se ansambl održavao u dobroj formi, a njegovala publika. Primjerice, Gluckova »Orfeja«, koji nije neka jako popularna opera kod publike, igrali smo tijekom 3-4 sezone više od 35 puta! Kad je predstava dobra, ima i publike. Na repertoaru smo imali više od dvadeset naslova, igrali smo ih kroz šest pretplatničkih ciklusa plus nedjeljom popodne, a sve su predstave bile dobro posjećene. Forsirao sam i koncertni repertoar – izvodili smo šest simfonijskih koncerata u sezoni, a koncertni je abonman imao više od 600 pretplatnika. Ne bih želio da se shvati kako je onda sve bilo divno a danas ništa ne valja. Mislim da je danas mnogo teže dovesti publiku u teatar. Okruženi smo izazovima svih vrsta, a drugačiji je i odgoj mladih. Baš zato opera mora biti privlačna publici – vizualno, a glazbeno na visokom nivou. 

     Pedesetih godina Rijeka je imala možda najjači operni solistički ansambl u Jugoslaviji.

   – Rijeka je bila privlačan grad, a riječko je kazalište zaista slovilo kao najbolje u zemlji. Mnogi glumci i pjevači željeli su doći u angažman u Rijeku, a kako se igrao veliki broj predstava, to je za mlade soliste bio također izazov. Normativ solista i dirigenata bio je 50 do 60, a nekad i 70 nastupa u sezoni. Tako se mladi umjetnici razvijaju i brzo dolaze do svojih najvećih dometa. Ako izađete na scenu tri, četiri puta godišnje, nema napretka, a zaboravite i ono što ste naučili s prethodnom ulogom.

   Uz »željezni« repertoar koji je imao svoju publiku, postavljali ste i domaća djela.   – U principu, nastojali smo imati djela domaćih skladatelja i na opernom i na simfonijskom repertoaru, a njegovali smo i suvremena djela svjetskog repertoara. Recimo, izvodili smo Bartoka, Dallapiccolu (za vrijeme Austro-Ugarske rođen u Pazinu!), a redovito Gotovca, Šuleka, Odaka, Baranovića, Brkanovića, Papandopula. Priređivali smo i koncertne izvedbe opera – to je bila i ostala do danas praksa europskih opernih kuća – jer se na taj način i ansambl i publika upoznaju s novim djelom.    Danas se uvriježilo mišljenje da je koncertna izvedba za publiku neatraktivna.   – Ovisi kako je napravljeno i što se izvodi. Evo, na primjer, opera »Dorica pleše«, koju sam koncertno izveo u Dvorani »Lisinski« u Zagrebu, završila je ovacijama i bila omiljena kod publike. Isto tako Puccinijeva »Turandot« – ta je opera kao stvorena za koncertnu izvedbu. Zaista ne razumijem stav današnjih uprava opernih kuća koje su protiv koncertnih izvedbi, pogotovo u vrijeme krize. A novca u operi nikada nije bilo dovoljno. No baš zato treba imati ideje. Ideje su me vodile tijekom čitave karijere dirigenta i direktora opere, ne novci. A oni su ipak nekako došli.

   U Rijeku – po kazni

Koga ste zatekli u riječkom kazalištu kad ste kao mladi dirigent 1950. godine došli u Rijeku?

   – Bio je tu Boris Papandopulo, pa Tito Strozzi, Marko Fotez, Olga Orlova, Veljko Maričić, Milan Pihler, šef tehnike je bio Franjo Uršić… Bio sam mlad, a oni svi redom već iskusni umjetnici. Većina njih je došla u Rijeku – po kazni, ali su teatar vodili sjajno! Imao sam od koga učiti, a što je isto bilo važno: imao sam njihovu podršku. Kad su vidjeli da sam spreman za samostalno vođenje predstave, dobio sam premijeru »Krabuljnog plesa«, a preuzeo dirigiranje opere »Tosca«. Na premijeru »Krabuljnog« došao je Mirko Božić i odmah me preporučio za usavršavanje u Salzburgu. Dobio sam pasoš, a u to vrijeme to je bio privilegij rijetkih, i po drugi put se našao u Salzburgu.

   I tamo sam imao sreću, jer sam učio od Hansa Swarowskog. Mnogo mi je pritom pomoglo što sam godinama svirao violinu u simfonijskom orkestru Radio Zagreba. Biti orkestralni glazbenik, upoznati literaturu i vidjeti na djelu različite dirigente, najbolja je škola. Svoje dirigiranje imao sam prilike usavršavati još jednom, i to u Clevelandu (SAD) gdje sam proveo sezonu 1960./61. kod Georga Szella, radeći s Clevelandskim orkestrom. Dakle, bilo je mogućnosti, ali sam se pritom i ja osobno jako trudio da naučim maksimalno od ljudi koji su me okruživali. Osim toga, i kod nas su gostovali poznati dirigenti, pa sam nastojao biti i na njihovim probama. Jer, dirigent uči dok je živ. Sjećam se Matačića, koji je i pred samu smrt imao u rukama partiture Beethovena i proučavao ih.

   Trideset godina rada u riječkoj operi bilo je vrijeme najvećeg zamaha – nakon sezone u zgradi, predstave su se izvodile na otvorenim pozornicama Opatija-Pula-Rijeka, odlazilo se na gostovanja…

   – Imali smo što pokazati! U stalnom angažmanu bilo je 25 do 28 izvrsnih opernih solista, dobar zbor i odličan orkestar. Mogli smo izvoditi sve! Direktori opernih kuća u Barceloni, Palmi de Mallorci, Luksemburgu (samo u Luksemburgu gostovali smo više od deset puta!), ali i u Italiji, bili su jako zadovoljni našim predstavama, a tako i agentura Vladarsky iz Beča, koja nam je organizirala gostovanja. U Trstu smo gostovali i u vrijeme kad s Italijom nismo bili u najboljim političkim relacijama, ali tada smo nastupali u Slovenskom gledališču, da bi kasnije došli i do scene Teatra Verdi. Danas je to prošlo vrijeme. Gostovanja opernih ansambala rezervirana su samo za najbolje – poput milanske Scale, festivala Maggio Fiorentino – jer sve velike operne kuće imaju izvrsne orkestre i zborove. Angažiraju eventualno dirigenta za premijeru, ali zato gostujuće pjevače. Što se simfonijske glazbe tiče, opet najbolji orkestri odlaze na gostovanja. Po tim se turnejama vidi tko kotira na kulturnom tržištu.   

Nezaboravne sezone

Godine 1983. postali ste programski direktor Dvorane »Lisinski«, a vrlo brzo i direktor Opere HNK u Zagrebu. Na Muzičkoj akademiji bili ste docent za studij opernih uloga, a nakon umirovljenja – vratili ste se ponovno u Rijeku.

   – Rijeka je grad uz koji sam ostao najviše vezan, iako sam Zagrepčanin. Tu sam počeo dirigentsku karijeru, oženio se. U Rijeci mi se rodio sin. U gradu na Rječini sam proveo najljepše godine života. Za ovaj posljednji mandat direktora riječke Opere, pozvao me Drago Crnčević. Bilo je to od 1989. do 1992., živio sam između Rijeke i Zagreba, više nije bilo samoupravljanja i dosadnog sastančenja, a sve što sam poželio – Drago Crnčević mi je i omogućio! Bilo je to nekoliko nezaboravnih sezona.

   Razgovaramo u povodu Vašeg 90-tog rođendana. Drago mi Vas je vidjeti u tako dobroj kondiciji.

   – I za to je možda zaslužna profesija. Često razmišljam o proteklim godinama, o svim onim ljudima s kojima sam radio, najčešće se uvijek i ponovno vraćajući na Rijeku i sjećajući se ljudi s kojima sam bio dobar… Nema ih više. I onda mi padne na pamet ona rečenica Milčeka Horvata: »Što već 90 godina?!«

Dirigent uči dok je živ

&nbsp;&nbsp; Ideje, ne novci

&nbsp;&nbsp; U Rijeku – po kazni

Nezaboravne sezone

Lidlova super ponuda

Ideje, ne novci

U Rijeku – po kazni