Zadnjih 10 godina bio sam u predsjedništvu DHS-a, sudjelovao sam u svim odlukama, pa mi problematika nije strana. Predsjednik je prvi među jednakima – i za mene je to čast
Riječanin rođenjem, a Zagrepčanin obrazovanjem i čitavom umjetničkom karijerom, s povremenim povratcima u rodni grad i boravcima u opernim središtima regije, Zoran Juranić svoj 65-ti rođendan obilježit će ovih dana kao dirigent i skladatelj koji završava aktivnu karijeru na dvije visoke radne pozicije: profesor je na zagrebačkoj Akademiji i predsjednik Društva hrvatskih skladatelja.
Obljetnica
– Kad se počela konkretizirati ideja o mom obljetničkom koncertu, predložio sam da ga podijelim s Varaždinskim komornim orkestrom, s kojim godinama imam izvrsnu suradnju. Želje su nam se, unatoč teškim vremenima, poklopile i moram reći da sam jako sretan zbog toga. Na programu su bile skladbe Canti all’antica, za violoncello i gudače (nastala 1985.), solistKrešimir Lazar, Didaskalije, za gudače (2003.), Koncert za violu i gudače (2011.), solist Milan Čunko – moje za sada zadnje dovršeno djelo, praizvedeno je na koncertu Varaždinskog komornog orkestra 11. prosinca 2011. s istim solistom, te skladba »A Luca Sorgo«, za komorni orkestar (2001.). Kao iznenađenje još smo dodali »Grabancijaš polku«, koju sam napisao 1994. kao dio scenske glazbe za predstavu »Matijaš Grabancijaš« Tituša Brezovačkog.
Kakva je bila atmosfera na koncertu?
Nostalgija
Canti all’antica počivaju na temama koje ste skladali tijekom studija kompozicije.
– Ali i na drugom stavku nikad izvedenog dječačkog Concertina za flautu i gudače iz daleke 1963. godine. Dakle, kompozicija nosi nostalgičan naziv jer se stilom, formom i duhom oslanja na glazbenu tradiciju, kao i zbog činjenice da sam oba stavka izgradio na temama iz vlastite »glazbene prošlosti«. Pisao sam ju za Janka Kichla, zagrebačkog violončelista čija je izvedba i snimljena, a skladba je praizvedena u Rijeci – svirao je Aleks Pavletić! Sad sam za solista imao izvrsnog Krešimira Lazara.
I skladba za komorni orkestar – »A Luca Sorgo« – imala je svog poticatelja
Istina. Nastala je na zamolbu kolege Berislava Šipuša, kao mala osobna posveta Luki Sorkočeviću u formi njegovih kratkih trostavačnih simfonija s tek diskretnim i pomalo ironičnim naznakama novovjekih harmonijskih sloboda. Naime, u vrijeme Sorkočevića, puhači su bili često »falš«, pa su takve i njihove duhovite upadice u mojoj skladbi, koja je zaista izvrsno primljena.
Hoćemo li neki concert s Vašim skladbama možda čuti u Rijeci? Ranijih ste godina često gostovali u rodnom gradu.
– Za mene je to – žalosna tema. S aktualnom upravom nemoguće je naći zajednički jezik – doslovce su mi dali do znanja da nisam poželjan. A ja se, opet, nemam namjeru prepirati. Čekam da se stvari promijene… Jer Rijeka je ipak moj grad.
Bili ste direktor riječke Opere, ali i jedan od inicijatora Zajčevih dana.
Pingvini
U sklopu Zajčevih dana imali smo priliku vidjeti i Vašu zaista izvrsnu operu »Govori mi o Augusti«, u režiji Stephanie Jamnicky. To nije vaša jedina opera.
– Napisao sam i operu »Pingvini« koja je praizvedena u Hamburgu, a potom izvedena na zagrebačkom Biennalu. Trenutno završavam novu operu – »Posljednji ljetni cvijet« – ponovno po tekstu Luke Paljetka (kao i »Augusta«). Ideja zagrebačkog Biennala bila je da nekoliko ansambala iz različitih država postavi po dvije jednočinke – jednu svog autora, a drugu hrvatskog. Tako će moju operu postaviti ansambl Opere SNP iz Novog Sada, a kao drugo djelo – izvest će »Balkanskog špijuna« (po Kovačeviću) skladateljice Jasmine Mitrušić Đerić.
Posljednjih ste godina često surađivali s novosadskom Operom?
– Tamo sam bio stalni gost dirigent. Radilo se u dobroj atmosferi, imaju izvrstan orkestar i dobar željezni repertoar. Postavio sam u Novom Sadu Gotovčeva »Eru s onog svijeta«, što mi je bilo zadovoljstvo, jer opera je vrlo popularna kod publike!
Kako se nosite s najnovijom funkcijom u životu – predsjednik ste Društva hrvatskih skladatelja.
– To jeste obaveza, ali kako sam zadnjih 10 godina bio u predsjedništvu DHS-a, problematika mi nije strana, jer sam sudjelovao u svim odlukama. To nije »diktatorska« funkcija – predsjednik DHS-a prvi je među jednakima – i za mene je to čast. Obavezuje me da svoje radne potencijale angažiram i u tom segmentu što će mi biti olakšano u jesen, kad idem po sili zakona u mirovinu, pa ću – barem nominalno – imati više vremena.
