Oprobao se u gotovo svim kazališnim žanrovima, a njegove su predstave višestruko nagrađivane. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja. Od 2000. do 2004. godine bio je stalni redatelj Jugoslovenskog dramskog pozorišta u Beogradu, a od školske godine 2003./2004. radi kao docent na FDU u Beogradu, na katedri za glumu. 

Prije nekoliko godina režirali ste »Krčmaricu Mirandolinu« u izvođenju Pozorišta »Boško Buha« iz Beograda. Koliko će riječka predstava biti drugačija od beogradske?

– Poprilično će se razlikovati. »Gostioničarka Mirandolina« u Rijeci moja je 95. režija, a u svojih osamnaest profesionalnih sezona rijetko sam bio u prilici ponavljati naslove. Vrijeme diktira aktualnost nekog komada, pa se prema njemu određujete ispočetka. Beogradska »Krčmarica Mirandolina« bila je vrlo uspješna. Za 40 godina najpoznatijeg festivala komedije u regiji, na Danima komedije u Jagodini, ova je predstava dobila najveću ocjenu publike u povijesti toga festivala – 4.88!

Ta je »Mirandolina« rađena u duhu 1950-ih godina, u stilu neorealizma i dolce vite. Zamišljena je kao jedna oda radosti, kao vedra renesansna priča s happy endom. To je i priča o muško-ženskim odnosima, koja u toj obostranoj igri završava na najbolji način. Ovu predstavu s dosta humora, pa čak i bulevarskog, pučkog pristupa, publika je zaista obožavala. 

Osim što je »krčmarica« sada postala »gostioničarka«, riječka predstava ima drugačiji pristup i žanrovski odnos. Dok je beogradska predstava trajala 100 minuta, riječka traje 80 minuta te je u tom smislu jezgrovitija i dinamičnija. Sada sam adaptaciji pristupio i s određenim iskustvom rada na tome komadu. Razlika je i u tome što je ovoga puta riječ o koprodukciji Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca – festivala Riječke ljetne noći i festivala Grad teatar – Budva. Ekipa je prilično mješovita – uz postojeću, odličnu ekipu Hrvatske drame, imamo i dvoje glumaca iz Beograda.

Ovu »Mirandolinu« smjestili smo u 1970-te godine, u vrijeme buđenja raznih sloboda, prije svega seksualnih ali i ostalih. Napravili smo jednu malu retrospekciju naših života od sedamdesetih godina do danas. Predstava počinje kao jedna vesela komedija toga vremena i komedija karaktera koja se naslanja na Goldonija. Pričamo priču o ženi koja je vlasnica jedne gostionice u kojoj svi uživaju.

Postavljamo pitanje što se u ljudima dogodi da nešto što odiše ljepotom i radošću imaju potrebu uništiti ukoliko to ne dobiju. To je i priča o ženi na Balkanu koja je samosvjesna, lijepa i dominantna. Naša je predstava i autorefleksija na bivšu Jugoslaviju, odnosno na jedan ambijent prema kojemu većina nas ima poseban odnos. Tada smo uživali u okolnostima slobode i širine te atmosfere, pa se nameće pitanje koje su to frustracije dovele do toga da se jedan ambijent koji je bio plodotvoran u svakom smislu uništi. Rođen sam početkom sedamdesetih godina, pa iz ovog sadašnjeg iskustva gledam 40 godina unazad. 

U znaku Goldonija

»Gostioničarka Mirandolina« igra se u ambijentu Ulice Šime Ljubića u riječkom Starom gradu. Zašto ste odabrali upravo tu lokaciju? 

– Sa scenografom Aleksandrom Denićem i ravnateljem Hrvatske drame Damirom Orlićem krenuo sam u potragu za prostorom neke gostionice ispred koje bismo igrali »Mirandolinu«. To je autentična priča, pa su bile potrebne i autentične okolnosti. Radi se o jedinstvu vremena i mjesta radnje. Priča počinje u večernjim satima i zadire duboko u noć. Tražili smo prostor koji će tome odgovoriti. Šetajući po Rijeci odjednom smo se stvorili ispred konobe »La Grotta« i shvatili da je to ono što nam treba. Vlasnik je bio vrlo ljubazan i s njim smo se lako dogovorili. Važno nam je da se radi o ulici koja nije prometna i koja je prilično intimna. Predstava bi trebala biti jako autentična i proizvesti dojam »filma« uživo. 

Jeste li znali da se u »La Grotti« nekad nalazila jedna od riječkih javnih kuća? 

– Za povijest ovog objekta doznao sam kasnije. Mislim da će to dati posebnu boju i šarm čitavoj priči. 

Riječku »Mirandolinu« premijerno igrate na festivalu u Budvi, koji je ove godine u znaku Goldonija i komedije. Da li vam komedija žanrovski odgovara i je li u pitanju predrasuda kad se misli da je to lakši žanr? 

– Do sada sam kao redatelj prošao kroz sve žanrove. Radio sam zaista sve: od kazališta za djecu do različitih vrsta komedije, drama, tragedija i mjuzikala. S obzirom na to, moram reći da je komedija zaista kompleksan i teži žanr od svakog drugog. Kad radite komedije već tijekom predstave dobijete odgovor od publike da li to prolazi ili ne. Za razliku od toga, kad je u pitanju dramski tekst ili tragedija, publika na temelju samog sadržaja ne reagira. Šutnja iz gledališta može se protumačiti time da su gledatelji bili koncentrirani pa nisu izrazili neki komentar.

Danas je općenito jako teško nasmijati ljude. Živimo u vremenima, ne samo na balkanskom prostoru nego i šire, koja su za običnog čovjeka turobna, napeta i egzistencijalno vrlo složena. Treba napraviti nešto što će ljude nasmijati, razgaliti, probuditi neku emociju, pokrenuti neki optimizam, što je vrlo teško. Festival u Budvi ima ozbiljnu i veliku tradiciju. Mislim da nije slučajno što su se ove godine odlučili baviti komedijom i u prvom redu Goldonijem.

Festival se odvija pod sloganom »Vama je ovo smiješno, zar ne?«, a uz našu »Gostioničarku Mirandolinu« bit će prikazane i »Ribarske svađe« te »Sluga dvaju gospodara«. Čini mi se da je to pravi izbor za ovo ljeto. U sljedećoj kazališnoj sezoni »Gostioničarku Mirandolinu« igrat ćemo u zgradi riječkog kazališta. To će biti moguće jer je predstava tako pravljena da je vrlo mobilna i minimalistička u izrazu. 

Kazališna obitelj

Vaše predstave imaju dug život na sceni i odlično su posjećene. Kakav je »recept«? Naime, događa se da se predstave dosta brzo skidaju s repertoara. 

– Znam koliko je teško napraviti predstavu, ali je isto tako teško i održavati je na životu. Možda je moj »recept« u tome što pokušavam praviti predstave koje će biti jasne svim generacijama, što se kaže od 7 do 77 godina. Važno mi je da priča bude dovoljno jasno ispričana, da je svi prepoznaju i razumiju, a onda se na to nadograđuju estetska, filozofska i druge razine. Nekom će se neka predstava svidjeti više, drugom manje, ali je važno da gledatelj razumije ono što gleda i da prepozna poruku. Bitno je da zna zašto je kupio kartu i zašto je došao u kazalište. Moramo se potruditi da radeći predstave postajemo bolji ljudi, a samim time pomažemo i drugima da postanu bolji. U teatru provociramo neka pitanja i nudimo neke odgovore. Misija kazališta je ozbiljna i velika. 

Za dug život mojih predstava zaslužni su i glumci. Trudim se da zavole materiju i da oni budu ti koji će održavati i njegovati predstave. Naravno, s druge strane je i publika koja u savezništvu s glumcima o tome odlučuje. Kazalište može bez svih, osim bez glumaca i publike. 

U relativno malo vremena realizirali ste impresivan broj režija. Kako vam je to pošlo za rukom? 

– To sam uspio velikim radom. Kao redatelj u profesionalnom sam životu od 1994. godine. Imao sam i manji broj režija u amaterizmu. Rano sam se počeo baviti teatrom. Dolazim iz kazališne obitelji. Moj je otac dugi niz godina bio upravnik, redatelj i glumac kazališta u Vranju. I moja majka je kazališna glumica, a sestra je glumica i redateljica. Već s dvije godine stao sam na pozornicu. Odrastao sam u kazalištu i nekako je bilo prirodno da se time i bavim. Počeo sam u amaterizmu, a od svoje prve profesionalne režije nisam »spavao«.

Osamnaest sezona radim bez pauze i to je u prosjeku pet režija u sezoni. Režirao sam u većini kazališta u Srbiji, radim u Crnoj Gori i BiH, a sada prvi put u Hrvatskoj. Jako mi je drago što je to upravo u Rijeci, jer mi je riječko kazalište uvijek bilo jedna vrlo interesantna institucija. Drago mi je što se dogodila ta suradnja. Ovom prilikom zahvaljujem upravi riječkog HNK-a na izuzetnom prijemu i maksimalnim uvjetima za rad. Zahvala ide i poletnoj, mladoj ekipi glumaca koji su kreativno fantastično odgovorili na sve moje zahtjeve. Nadam se da ćemo suradnju i nastaviti. »Gostioničarka Mirandolina« moja je šesta režija u ovoj sezoni, a već počinjem raditi na sljedećoj predstavi. Visoko profesionalni odnos prema poslu održava me u tom ritmu svih ovih godina. Već sam navikao i bilo bi mi teško da se taj tempo smanji. 

Okoštalo kazalište

Potpredsjednik ste SDP-a Srbije. Kako je došlo do vašeg političkog angažmana? 

– Da mi je netko do prije dvije godine rekao da ću imati bilo kakve veze s politikom, rekao bih mu da je to nemoguće. Zaista nikad nisam imao nikakve simpatije prema političkom angažmanu bilo koje vrste. Kad je došlo do osnivanja SDP-a u Srbiji, ponudili su fantastičan program. Privukla me prije svega ideja socijalne ravnopravnosti i jednakosti, jednog humanog i odgovornog odnosa prema čovjeku generalno. Pokušali su okupiti ljude koji do tada nisu bili u politici, ali su uspješni u svojim profesijama. I tako sam dobio poziv. Pritom sam razmišljao o našem kazališnom sustavu koji je vrlo zastario i već ga desetljećima unazad nisu popravili oni koji su to mogli učiniti. Rekao sam sebi da nemam namjeru baviti se visokom politikom, ali da bih koliko mogu želio pomoći svojoj branši i svojim studentima.

Moje ideje idu u tom smjeru da se okoštali kazališni sistem reorganizira, što nije lako. Neophodna je jedna ozbiljna reorganizacija same produkcije kazališta, ali i distribucije predstava. Nužno je i formiranje ansambala koji su izgubili time što svi igraju i snimaju svuda. Ljude je teško vezati uz jedan teatar. Potrebno je napraviti četverogodišnje i peterogodišnje planove, te uvesti red i disciplinu. To nedostaje teatrima u Srbiji, no i čitavom kulturnom životu koji je bogat ali prilično neorganiziran. 

Pretpostavljam da će prvi korak biti izrada Zakona o kazalištu? 

– U Srbiji nemamo kazališni zakon, to je najstrašnije. Imamo Zakon o radu koji važi za sve pa se prema njemu prilagođavamo. Pokušaj da se izradi Zakon o kazalištu postoji već petnaest godina, ali ga dosad nitko nije napravio. Zbog toga sve ide po nekakvoj inerciji. Zato je nužno donijeti zakon i provoditi ga. 

Kako gledate na političke promjene u Srbiji? Postoji li opasnost od ponovnog jačanja nacionalizma i radikalizma? 

– Ne vjerujem da će doći do nekih drastičnijih promjena. Premda su u politici uvijek mogući preokreti, oštrica onoga što je bila partijska ideologija u radikalima otupjet će time što se stvara vlada kohabitacije u kojoj morate surađivati s jednim širem brojem stranaka. Mislim da u takvom kontekstu svaka vrsta pojave pojačanog nacionalizma i šovinizma neće imati odjeka. Jedan od razloga je i taj što je narodu svega preko glave. Ljudi jako teško žive i više ih ne zanima ideologija. Zanima ih samo njihova egzistencija.