Minulog utorka u Sarajevu je promovirana knjiga kolumni koje sam pisao sa Bliskog istoka a Novi list ih objavljivao bezmalo pune četiri godine. Bilo je lijepo, uz mnogo pažljive tišine i mnogo burnih reakcija.

Neko reče da se u lijepoj i velikoj sali u centru grada okupilo »bezmalo sve što je od fine raje ostalo u gradu!«. Nije baš tako, isto veče bila je promocija slika ovdašnjeg posljednjeg velikog likovnog sanjača Affana Ramića, a malo dalje podjednako temeljnog Sarajlije, akvareliste Vede Hamšića. Dame u »poznim srednjim godinama« sjećaju ga se i kao pjevača koji je dirao u srce. I tamo je bilo dosta onih što pripadaju podjednako finoj, »preostaloj sarajevskoj raji«.

Neko kao da nam je namjestio da se isti prijatelji sve trojice podijele. Pomalo trčeći sa mjesta na mjesto, ipak smo se do kasnih sati te večeri uspjeli sretati i pozdravljati. Ruku na srce, na promociji »Hiljadu i druge noći« bilo je malkice više onih što su otklizali i prema politici. Čuli su tamo štošta o toj politici nazivanoj na različite načine »proljećem«, već završenim tamo na Istoku, ili tek nagovještavanim ovdje ni tamo ni vamo.

Nekima je to bilo milo za uho pa aplaudirali, nekima je navlačilo sjenu na lice pa šutjeli stisnutih obrva i naborana čela. O onom starom dobrom novinarstvu koje je znalo i za kontekst, i fakat i znatiželju, lijepo pisanje i duh, govorio je ovdašnji bard Gojko Berić. Toplo i emotivno. Bogami, ljudi baš pažljivo i sa nekom nostalgijom slušali.

O duhovnosti prostora na kojem je nastajala hiljade i druga noć, o »svetosti prostora i emocijama što su uvažavale taj prostor« govorio je uvaženi predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak Franjo Topić. Argumentima znalca i toplo. O razornoj realnosti i brutalnosti svjetske politike tamo, na Istoku, o korijenima sile, ogoljenim interesima i lažima da se sve to prikaže brigom za ljudska prava, sluteći otvoreno kako cijela ta »lukavost« ne može proći bez vraga i kod nas gdje su se mnogi zaigrali na sličan način, govorio je dr Enver Kazaz, profesor istorije i književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Bilo je »znakovito«.

Svoj obol toj uzbudljivoj priči dao je urednik biblioteke eseja u izdavačkoj kući Rabic, književnik Željko Ivanković, dan prije toga pristigao iz Rijeke gdje je proveo, kaže, divan mjesec dana.

U razgovorima o osnovnom smislu tekstova sakupljenih u »Hiljadu i drugu noć«, za koje je jedan od uvodničara kazao i da su malo čudo što ga je potakao i prepoznavao Novi list drugačije i kuražnije nego što bi mnogi drugi listovi na prostorima bivše Jugoslavije, bio sam pomalo isprovociran da kažem:

»Iskreno, danas me strah od ove knjige, mada je sve već ranije objavljeno, kao što me je bio strah davne 1988. nakon skoro pet prvih godina provedenih na Bliskom istoku. Kada sam otišao tamo s početka osamdesetih mislio da o svemu mogu pisati, o čemu god treba i odmah, kao što sam tada i pisao. A zapravo prvi konzistentni tekst nad kojim sam mogao da budem miran i siguran da »drži vodu« napisao sam tek desetak godina nakon povratka kući.

Mislio sam tada kako je strah proisticao iz količine znanja kojeg nemam. Danas shvatam da uopšte nije riječ o tome. Količine i znanje tamo se ne mjere istim aršinima kao ovdje. Nikada čovjek o onome tamo ne može imati znanje vagano ovdašnjim mjerama, okom i raciom. Tamo se mjeri dušom i imaginacijom. Ta mjera na ovim je prostorima umrla. Mnogi ovdje to ne žele i ne mogu da shvate, i otud, tek uz puki nezajažljivi interes koji za istočna materijalna bogatstva postoji sa ove strane, jesmo tu gdje jesmo. I zato me je strah od svega napisanog, od pitanja hoće li se i može li uopšte »to tamo« opisati našom logikom i smjestiti u koordinatni sistem naše pameti.

Ima jedna stara priča sa Istoka koju valja ispričati ponovo danas, na tragu svega ovoga: Bio jednom jedan car u Mesopotamiji i sagradio veliki labirint, pa pozvao jednog beduinskog cara iz Arabije da ga posjeti. Kad beduinski car dođe, ovaj mu pokaza labirint i zatvori ga da luta u njemu.

Beduin je lutao i lutao i napokon izašao. Upita ga car iz Mesopotamije da li je ushićen prizorom njegove građevine i ima li išta što bi je u njegovom carstvu nadmašilo. Veli beduin da ima i da će mu pokazati kad mu uzvrati posjetu. Ne prođe mnogo vremena i car iz Mesopotamije ode u Arabiju. Beduin ga, kako carevima i dolikuje, primi i potom ga odvede – u pustinju. »Evo mog labirinta’, reče mu ostavljajući ga usred pješčanog mora. »Nađi put iz njega i potom mi reci da li nad Božijim čudom beskraja ima ikakvog drugog čuda…«

Neko je jednom napisao kako je čudo pustinjskog beskraja postalo metaforom u arapskom životu, navikama i jeziku. Tamo se ne može utrti nikakva staza, jer je vjetar brzo briše, kao da je nikad nije ni bilo. Nad tim istinama i prostranstvima bez orijentacije kakvu mi imamo, čovjek ima osjećanje vječitog kruga. Plavetnilo je sa svih strana naslonjeno na beskraj i na zemlju, na isti način. Zato je na Istoku noć vrijeme života i orijentacije. Samo su zvijezde i nebo putokaz kao nešto sasvim drugo od ovog ovdje, i kao za nas – životno čudo.

Naš odnos nerazumijevanja ovoga sazdan je u vječito ponavljanim pitanjima mnogih mojih gostiju što su dolazili u Aman minulih godina, i vazda se čudom čudili – šta to tamošnje familije, uglavnom ne tako davno pristigle iz beduinskih šatora u grad koji imitira Zapad, rade svake noći sjedeći kraj novih širokih cesta, na rubu pustinje, i cijelu bogovetnu noć gledaju u nebo i zvijezde, sve dok ne izblijede pred dolazećim suncem.

Onda kada sam shvatio koliko je logika ljudi što im je nebo orijentir (ne mislim na tamošnju oligarhiju koju je Zapad instalirao i koju sve više kopiramo ovdje) i koliko te ljude ne interesiraju drugi orijentiri, koliko je ta logika drugačija od naše kojoj su putokazi pragma, interes i novac bez pokrića, uhvatio me je strah od drskosti objašnjavanja tih njihovih pogleda – nama.

Tri su velike sreće što su mi bile podarene u životu pomogle da se upustim u ovo. Jedna je da sam na Bliski istok otišao prvi put još 1978. Prije 34 godine. Unutar toga deceniju života tamo. Puno vremena za učenje. Druga je sreća da sam pola života bio novinar i sve to tamo promatrao otvorenim očima znatiželjnika koji se može pouzdati samo u svoje percepcije a ne u naloge sa strane. Treća sreća je da sam tamo nakon svega bio i kao diplomata, sa druge strane barikade slobodnog rasuđivanja, uviđajući iz prve ruke najogoljenija jednostrana tumačenja tog svijeta kod onih koji arogantno misle da ga mogu uređivati isključivo onako kako njima treba. Prema toj aroganciji danas imam nediplomatski osjećaj gađenja.

Ovo što je ukoričeno kao »Hiljadu i druga noć« rezultat je dosegnut na kraju ovog kruga od 35 godina. I nije pisano da bi se neko sa tim viđenjima složio ili ne. Svoja razmišljanja i zaključke nikome ne namećem. Pisano je da ostane trag, a bilo bi mi drago ukoliko čitaocu bude makar naznaka o nekom svijetu o kojem danas znamo malo, ne interesira nas, a često mislimo da znamo mnogo. Ignorancija spram realnosti i drugačijeg, naravno, uvijek je plodan teren za mistifikacije, zablude, stereotipe i manipuliranja.

Istine o Bliskom istoku ne mogu se zbrajati i oduzimati. Tamo je svaka istina pojedinačna, i svaka je priča za sebe. Samo sam htio da kažem da je za nas pitanje – priznajemo li mi te istine onakve kakve jesu, i pravo ljudima tamo da ih definiraju onako kako to oni hoće, vođeni nebom i zvijezdama nad njihovim vječitim krugovima, a ne onako kako im mi to hoćemo nametnuti samo sebe radi, sve češće i avionima. To potom nazivamo odbranom njihovih ljudskih prava.

U Amanu ima jedan dobri Ali, davno pristigao iz gornjeg Egipta, iz sela kraj Nila što im milenijima otkriva sve važne istine o životu. Brinuo je o bašti naše ambasade. I tvrdio kako je drvo limuna u toj bašti najveće i najljepše u cijelom gradu. Zvao ga je kraljevskim limunom, mada se malo šta tamo može zvati kraljevskim, a da baš nije u direktnoj vezi sa Hašemitima.

Ljudi ne vjeruju koliko se plodova sa tog jednog drveta ubere u tri branja godišnje. Lani, blizu hiljadu kilograma. Ko je bio, vidio je i valjda mora vjerovati svojim očima. Vrtlar Ali je imao objašnjenje za to čudo: Korijen drveta ušao je u gustjernu stalno punjenu vodom, sunca je bilo napretek, a stablo je bilo u zavjetrini. Najvažnije je, ipak, govorio mi je Ali, »što drvo zna da ga vi volite i osjeća kako ga obilazite i brinete o njemu. Uhvatli su vas i kako pričate sa njim…Moćnom stablu limuna je to najvažnije«.

Ništa mi kiselo na svijetu, koliko se sjećam, nije bilo ujedno toliko omamljujuće mirišljavo i slatko, kao limunovi sa tog drveta. Za pamćenje do kraja života. I za razumijevanje tamošnjih ukusa i mirisa, toliko različitih a toliko pretočenih u isto, za onoga ko ta pretakanja razumije, ili bar naslućuje.

Eto to sam nekako htio da kažem u ovoj knjizi, o naoko kiselom, a mirišljavom i slatkom. Pa još u pustinji. Jeste, tačno je da su ti ljudi tamo danas do nosa u septičkoj jami takozvane civilizacije, ali im je od toga važnije da obrvama nebo dodiruju. Ako se to može naslutiti iz ove knjige, onih 35 godina nije bilo uzalud, bar što se mene tiče. Naprotiv !

Eto, tako je okončana ta lijepa večer sjećanja na Istok, ukoričenih zahvaljujući Novom listu. Gosti na promociji u Sarajevu pokazali su koliko im je bilo drago što je to bilo baš tako.