Dva norveška filma koja se u paketu trenutno prikazuju u riječkom Art-kinu »Croatia« – »Oslo 31. kolovoza« Joachima Triera i »Headhunters« Mortena Tylduma – krajnji su antipodi. Oba su doduše snimljena prema literalnom predlošku.

Trier je transponirao iz Francuske u Norvešku roman francuskog pisca Drieua La Rochellea »Le feu follet« po čijim je motivima Louis Malle u šezedestima već snimio istoimeni film (Trier je doduše Danac s norveškom adresom, ali nije u nikakvom rodu s poznatijim Larsom, kako je to pojasnio u jednom razgovoru, dok mu je film snimljen u norveškoj produkciji). A iza Tyldumove farsične adaptacije krije se megapopularni pisac Jo Nesbo, ujedno i jedan od koscenarista filma. 

Atraktivni pulp

Dok Trierov komad ispisuje ljubavno pismo Oslu, Tyldumov film potjere vodi nas na brutalni turistički obilazak pitoresknih norveških fjordova, šuma i autocesta. Dok Trierov prosede puno duguje francuskom »Novom valu«, doduše puno više Rohmeru nego Malleu, Tyldumov nabrijani komad o lovcu na glave koji i sam postaje lovina nakon što mu se dogodi bliski susret s pogrešnim korporacijskim predatorom, samo što nije dobio hollywoodski remake, kako to već biva s atraktivnim nordijskim pulpom, od Stiega Larssona pa nadalje (sada je u igri lažno Rubensovo platno koje je ukrao autorov junak kako bi zadovoljio ženine luksuzne apetite). 

U uvodnoj sceni Trierova »Osla«, bivši ovisnik (Anders Danielsen Lie, neodoljiv) koji je »čist« već deset mjeseci, stavlja u džep kamenčiće kao što je to učinila i Virginia Woolf kad je ušla u rijeku Ouse. Samo što je njegov pokušaj samoubojstva bio bezuspješan. Film prati jedan dan u njegovu životu, nakon što je dobio dozvolu za izlazak iz komune, dok pokušava prebroditi egzistencijalnu krizu i kompletno se skinuti s droge. Zato je njegova kožna jakna od koje se ne odvaja ujedno i svojevrsna zaštita od vanjskog svijeta, njegova druga koža. 

Dug »cinema veriteu«

On se nalazi u svakom kadru, iako postoje scene u kojima nije izgovorio nijednu riječ, dok pokušava shvatiti koliko uopće znači sebi i koliko drugi znače njemu. Trierov film ulazi u klubove i na kućne tulume, rekonstruira prošlost, razotkriva esenciju uspomene, hvata ukradene poglede i nježnosti leptira koji je sletio na junakovu ruku. Prosede mu puno duguje »cinema veriteu« s natruhama amaterskog filma, čija se kamera voli približiti onome što je daleko od nas.