François Hollande je dobio izbore u Francuskoj protiveći se takvom konceptu i sad mu samo nedostaje neki politički teškaš koji će Angelu Merkel uvjeriti da je upravo dodatna državna potrošnja, odnosno ulaganja u uglavnom infrastrukturne investicije ta koja će pokrenuti zakočene kotačiće europskog gospodarstva. Nedostaje mu osoba koja će te projekte, pritom, i cjelovito zamisliti i prionuti na njihovoj realizaciji. 

    Dakle, nedostaje mu upravo netko poput Radimira Čačića. 

   Investicije ili fatamorgana

Štoviše, cijeli sustav hrvatskog projekta izlaska iz krize jako sliči na onaj koji će nova Francuska, na pogon ljevice, pokušati dogovoriti za cijelu Europu. Štednja – da, ali ne stroga, samorazarajuća i nikako ne bez istovremenog ulaska u veliki investicijski ciklus. Upravo to je put kojim je krenula Hrvatska, a kud će Europa, tek valja vidjeti (čini se da su debakli na lokalnim izborima barem malo omekšali željeznu njemačku premijerku i ne bi trebalo čuditi ako uskoro europska trasa izlaska iz krize bude jako slična hrvatskoj – a to pritom, vjerovali ili ne, ne bi trebalo značiti konačnu propast Europske unije). 

    Naravno, uvijek postoji mogućnost, reći će iskustvom istrenirani hrvatski cinik, da hrvatski program investicija bude tek puka fatamorgana, kula od papira, »Pelješki most« nove vlasti, ili investicijska ofenziva koju je predvodio Domagoj Ivan Milošević u Vladi Jadranke Kosor (inače, više za domaće političke ishode posve nezainteresiranih sudionika tvrdi da Milošević pritom i nije bio toliko loš, ali u okruženju nesposobne i blokirane Vlade u kakvoj je radio i vremenskom okviru koji je imao – ništa se nije ni moglo napraviti). Te valja uvijek podsjetiti da su epiteti poput »nemoguće«, »suludo«, »smiješno« i slični grmjeli Hrvatskom i početkom prošlog desetljeća. Kad su Ivica Račan i Radimir Čačić obećali da će konačno spojiti autocestom Split i Zagreb, i to u samo tri godine… 

   Već na putu za put

Uostalom, upravo počinju mjeseci u kojima bi, po riječima ministara, trebali makar u makroekonomskim pokazateljima početi nazirati da se događa preokret – da višegodišnji pad počinje mijenjati lagani oporavak. »Sve pada«, reći će prošlog tjedna rezignirano guverner HNB-a Željko Rohatinski. I biti uglavnom u pravu: industrijska proizvodnja, potrošnja, BDP – svi ključni pokazatelji naginju minusima, izvodeći uron koji je prije svega rezultat nedjelovanja izvršne vlasti u cijeloj 2011. godini. Ali, pada li baš doista sve i može li se već sad naći zrnce optimizma koje bi pokazalo da je Milanovićeva Vlada stupila na čuveni »put za put« izlaska iz krize? 

    Možda. 

    Jer, pala je, primjerice, i nelikvidnost. Podaci za ožujak govore da se rak-rana domaće ekonomije, kultura neplaćanja izvršenog posla, barem malo smanjila, za 304 milijuna kuna. Ukupan iznos neplaćenih računa je i dalje preogroman (42.43 milijarde), a povremene iskrice smanjenja nelikvidnosti su se i ranije događale, ali se nisu pretvorile u trend. 

    Pala je, međutim, i nezaposlenost. U trenutku pisanja ovog teksta broj nezaposlenih, koji se u realnom vremenu može provjeriti na www.hzz.hr (a nikad se ne valja umoriti ponavljati kako je, prije samo nekoliko mjeseci, Jadranka Kosor manipulirala objavom broja nezaposlenih – i to mjesečnog), je 311.137, još uvijek mnogo veći od 298 tisuća iz lanjskog svibnja, ali daleko, miljama daleko od mračnih prognoza od 350 tisuća nezaposlenih u petom mjesecu ove godine. Sezonsko zapošljavanje je, čini se, povuklo mnogo bolje od očekivanja i tako već napravilo Čačićevu želju iz Opatije, s početka travnja, da u svibnju 2013. godine Hrvatska ima 320 tisuća nezaposlenih, zapravo, izrazito pesimističnom prognozom. 

    Ove brojke nisu još, jasno, dovoljne da se zaključi kako je »krenulo«, uostalom, ključni investicijski projekti čekaju drugu polovicu godine, a i rečenica Rohatinskog apsolutno stoji kad je riječ o ključnim pokazateljima, ali, teško ih je ne vidjeti kao makar trunku optimizma u inače solidno sumornoj europskoj i hrvatskoj svakodnevici.   

Ivica i Marica

U međuvremenu, glavna hrvatska opozicijska stranka, HDZ, i dalje živi u svom bajkovitom svijetu, poslovično detaširana od realnosti. »Kukuriku koalicija nas zbog svojeg načina vladanja naprosto gura u vlast, i sad je problem u nama (HDZ-u) da se što prije konsolidiramo i spremno dočekamo preuzimanje vlasti«, kazao je u Splitu preksinoć navodno najizgledniji kandidat za novog lidera Tuđmanove stanke Tomislav Karamarko. U svijetu u kojem je HDZ-u ostalo samo da preuzme vlast, u kojem su oblaci šarene boje, a kuće popločane fasadama od čokolade i crveno-bijelih bombona, ekonomija je također prozračno jednostavna. 

    Što bi rekao Karamarko u istom, splitskom nastupu, sve što je nova vlast za šest mjeseci ponudila je da je podigla PDV i napravila nekoliko stečajeva. Šteta što je gorivo na svjetskim tržištima posljednjih tjedana pojeftinilo, jer je to sigurno izbilo još jedan moćan gospodarski »argument« iz ruku wannabe lidera Hrvatske. 

    U svijetu, pak, u kojem se čokolada ne struže s prozora, HDZ je daleko od toga da makar nazre »put za put« povratka na vlast. 

    Ivica Račan imao je nakon izbornog poraza 2003. godine taktiku »gem-set-meč« koja je značila sekvencu izbornih pobjeda na lokalnim, pa predsjedničkim i zatim parlamentarnim izborima. Da ta taktika SDP-a profunkcionira, trebalo je ipak osam godina. 

    HDZ je, pak, toliko udaljen i od »gema«, da nema puno smisla nikakvo zanošenje o pobjedi u »meču« (osim u slučaju da isti prekine razjarena rulja s tribina). HDZ, štoviše, sutra tek igra prvi poen. I, kako stvari stoje, ukoliko pobjedi Tomislav Karamarko, ili vjerojatna simpatija Iblerovog trga (na kojem je sjedište SDP-a) Jadranka Kosor, rezultat bi već u ponedjeljak za HDZ mogao biti: 0-15…