E, da, tako je to nekako izgledalo samo dan prije nego li će Nina Badrić krenuti u svoju Eurosong avanturu. Azerbajdžan, Baku, veliko natjecanje i na njemu naša slavna pjevačica. A kako Eurosong baš nikad nije pitanje samo jednog čovjeka, na Prisavlju je pred let bila prava gungula. Prateći vokali, haljina crna koju će Nina nositi na pozornici, atraktivne prateće pjevačice, neobične frizure u plesača, te, dakako zadovoljno lice u Aleksandra Kostadinova koji je šef projekta, te u prve dame zabavnog programa HTV-a Elizabeth Homsi. Ona je, na koncu, kako reče Kostadinov, ionako kriva za sve. Jer, baš je Homsi odlučila da nas predstavlja Nina Badrić. I ne treba joj se čuditi, igra je to na sigurno s obzirom na iznimne pjevačke sposobosti, veliko iskustvo i šarm u Nine Badrić.
POZITIVAN DUH I PRISTUP
A kako je sedma sila strpljivo čekala na svoj red za neko pitanje, tako je Nina Badrić strpljivo, sa smiješkom na sva ta pitanja odgovarala. Prvi dojam – simpatično je to biće! Taman da joj se iskreno poželi sreća na tom 57. natjecanju za pjesmu Eurovizije, od kojeg nas dijeli tek koji dan.
Nina Badrić rođena je u Zagrebu, 4. srpnja 1972. Višestruka je osvajačica prestižne nagrade Porin. Jedna je od najcjenjenijih i najtrofejnijih glazbenika čija se popularnost proširila i izvan granica Hrvatske. S devet godina pjevala je u dječjem zboru »Zvjezdice«, s kojim je putovala po svijetu, snimila nekoliko albuma i stekla veliko iskustvo u zborskom i gospel pjevanju. Prvijenac »Godine nestvarne« objavljuje 1995. godine za diskografsku kuću Croatia Records, ali veći uspjeh dolazi tek nakon dueta s Emilijom Kokić i skladbe »Ja sam vlak«. Četiri puta se natjecala na Dori, hrvatskom natjecanju za pjesmu Eurovizije, no tek ove godine probat će čar svjetala pozornice natjecanja za pjesmu Europe.
– Sve je super, imam odličnu ekipu, važno mi je da zadržimo pozitivan duh, pozitivan pristup. Mislim da mi nismo od onih ekipa koje idu pošto-poto na prva mjesta, najvažnije je da imamo dobar nastup.
No, što je Nini Badrić Eurosong?
– Izazov! Izazov, jer evo prvi put idem na Eurosong u svojoj karijeri. Onako, iskreno, prvo nisam ni pomišljala na to, a onda kada su me zvali, kada je direkcija uputila direktan poziv meni kao izvođaču i autoru, to mi je bilo super. Zazvonilo mi je u glavi kako je veliki izazov predstaviti svoju autorsku pjesmu pred tolikim brojem ljudi i osjetiti dio te atmosfere.
Dajemo li mi ostali, daje li javnost Eurosongu pozornost koju zaslužuje činjenica da se tu natječu 42 zemlje, ili je priča s Eurosongom u Hrvata ipak malo, da tako kažem, pala?
– Mislim da ste u pravu, da je priča malo pala zadnjih godina, no mi ćemo se potruditi ove godine, nastojati zaintrigirati malo više i medije same, čitavu javnost. Dala sam sve od sebe da u ova dva mjeseca okupim dobru ekipu, da budemo dostupni svim novinarima, da odgovorimo na tisuću intervjua koje smo dobili i preko twittera i facebooka i maila, da stvarno predstavimo zemlju iz koje dolazimo na jedan dostojanstven način.
SVAKO ZLO ZA NEKO DOBRO
Nije, međutim, sve teklo glatko. Usred svega morali ste na operaciju glasnica.
– To je nešto što ne bi poželjela nikome, nikome na svijetu. Upravo u trenutku kada trebaš biti najspremniji, dogodi ti se stvar koja nije nimalo poželjna. Bilo je to jako teško prihvatiti, a onda i operirati i biti discipliniran nakon operacije. Ali, ja uvijek kažem sama sebi – svako zlo za neko dobro. Meni je, zapravo, najveći dar to što na Eurosong idem s novim i još boljim glasom.
Pamtimo vas kao veselu djevojčicu koja je pjavala u zboru »Zvjezdice«. Što je od te djevojčice ostalo? Stignete li živjeti i mimo pjevanja?
– Sve je ostalo! Ne volim kada mi ljudi tepaju, laskaju, nisam od onih javnih osoba što vole previše pažnje. Možda čak i ne volim previše pažnje, a glazbu obožavam. Ovo jest moj život! Nisam jedna Nina doma, a druga ovdje. Ovo je moj život. Ovo sam ja. Ja pjevam od svoje devete godine i bila slavna ili ne, meni je to sasvim svejedno. I da me nitko ne zna, ja bih vjerojatno bila ista ta Nina iz zbora »Zvjezdice« koja bi pjevala u nekom klubu, u New Yorku, Zagrebu, Splitu, Rijeci, gdje god, ali bi pjevala sigurno.
Kako komentirate činjenicu da su glazbenici unatrag mjesec dana postali vijest za prve stranice tiskovina, oni koji ne plaćaju poreze, oni koje se spomnje u slučajevim poput Fimi medije?
– To je jedna vrlo ne fer situacija. Ne dam na svoje kolege, ne dam ni na sebe. I ne bi se baš složila s tim da su u ovoj zemlji najveći problem hrvatski glazbenici koji žive, većina njih, na rubu egzistencije. Nekada je lijepo mazati javnosti oči s nama, jer možda smo u nekom trenutku zanimljiviji hrvatskoj javnosti, ali one prave zvijezde su u Hrvatskoj samo političari. Pa kad već imaju taj status, neka u njemu i uživaju.
ŽELJEZO SE KUJE VRUĆE
Supruga ne vodite u Azerbajdžan?
– On je uvijek moja podrška, pa tako i ovaj put.
Što poslije Eursonga, kakvi su planovi?
– Poslije Eurosonga, čim sletim imat ću dan pauze, a nakon toga već 29. svibnja kreće velika koncertna promocija albuma »Nebo«. Za mene odmora zaista neće biti. I to je to – željezo se kuje dok je vruće!
Kad smo već kod planova za budućnost, nije li vam želja osnovati glazbenu školu?
– Ne glazbenu školu, već glazbeno produkcijsku akademiju. To je neka moja skorija budućnost, raditi na tome da osnujem jednu veliku glazbeno produkcijsku školu po uzoru na Barkley, po uzoru na svjetske glazbene institucije, na način da možeš klince educirati i nakon toga im automatski dati priliku da rade s najboljim ljudima. Jer, poslije, recimo, Supertalenta imate veliku količinu talentiranih ljudi koji izađu iz emisije i nemaju gdje i nemaju s kim. A najvažniji dio priče je upravo taj da ih se usmjeri i spoji s pravim ljudima, producentima koji će ih gurnuti naprijed. Jer, svatko od njih je drugačiji.
No, nije li teško nekome kazati da zapravo i nije za pjevanje, srušiti mu neke njegove snove?
– Skuži to čovjek sam kroz neko vrijeme. Zadaš im neke zadatke i izazove i na koncu sami kažu – nije ovo za mene. Ima cura koje pjevaju fantastično, djevojaka kraj kojih zašutiš impresioniran količinom njihova talenta, ali čim stanu na pozornicu trema ih toliko pojede da ne zapjevaju nigdje više. Nije svatko rođen za ovaj posao, jer osim glasa potrebno je tu još štošta.
