Funkcija intendanta za mene je, ako gledamo sustav u kojem ta funkcija kod nas opstaje, potpuno nepotrebna. Ta diktatorska pozicija u kojoj se intendant miješa i unosi (pisane) odluke u svaki segment kazališta jednostavno je besmislena
Riječki ravnatelj baleta ljepotu ne pronalazi samo u plesnom pokretu, on ljepotu umjetnosti živi. Nalazi je svugdje, u finoći svoje duše, u ophođenju s onima koje susreće, kojima se raduje i onima koje voli. Ljepota kretanja kroz život ovog sveobuhvatnog umjetnika prepoznaje se i u ovim za njega teškim trenucima koji ga stavljaju na kušnju dijeleći njegov racionalan i emocionalan svijet u jedinstvenu senzaciju životne stvarnosti koju on sagledava kao trenutak nagovještaja novog prostora. Jer kako i sam kaže da bi se stvorio novi prostor mora prestati djelovati onaj stari, isključivost ne postoji. Izvanredni otkaz ugovora u riječkom HNK-a komentira vrlo kratko smatrajući da će sve potrebne argumente izreći na mjestu gdje takve stvari pripadaju zbog čega je u dogovoru sa svojim odvjetnikom i podnio sudsku tužbu.
Staša Zurovac svoj svijet ljepote okrunio je brojnim koreografijama, baletnim izvedbama o čemu govore i priznanja koja je priskrbio ne samo riječkom Baletnom ansamblu već i riječkom Kazalištu koje za svojeg postojanja nikada nije dobilo veće priznanje od onog kojim je nagrađena Proces – godišnjom nagradom Vladimir Nazor 2010. godine, a s ponosom se prisjeća i Nagrade Grada Rijeke koja mu je također prirasla srcu. Uvodeći takve visoke kriterije u redove riječkog ansambla Staša Zurovac opravdao je sva očekivanja, ali i utjecao na prijemljivu riječku publiku koja je njegova stremljenja u novo i autorstvo uvijek pozdravljala.
Svi mediji već danima bruje o vašem otkazu , imate li vi potrebu reći nešto o tome?
– Moja prava borba je da održim fokus na umjetnosti, na svom životu, čime najbolje pridonosim i sebi i okolini. Činjenica je da sam nakon dužeg vremena sustavnog uznemiravanja, ponižavanja i diskriminacije koje je prema meni provođeno u kazalištu, pokrenuo sudski postupak kako bih se zaštitio. Odgovor na to bio je izvanredni otkaz ugovora o radu. Takav je postupak samo nastavak te iste diskriminacije. Na tom tragu su i napisi u nekim novinama u kojima se na nedopušten način iznose detalji iz mojeg privatnog života. I ne samo to, nego se moj privatni život dovodi u vezu s mojim navodnim lošim obavljanjem posla. Sve to nakon do sada ostvarenih i javno priznatih uspjeha i rezultata, pa i nagrada koje sam za taj rad primio. Tko stoji iza takvih napisa nije teško pogoditi.
Smatrate li da je tome krivo prisustvo vaše kvalitete i znanja što uzrokuje strah pred boljim ili je to jednostavno desenzibiliziranost riječke intendantice Nade Matošević, jer o njoj govorimo, zar ne?
– To nisam rekao ja, već vi, a kad bih to rekao našao bih se u području koje nije umjetnost. Područje u kome stvaram umjetnost ne smatram ničim svojim, odnosno ne smatram da mi je učinjeno išta osobno time što mi je s nečije strane to područje onemogućavano. Smatram da je kazalištu, tom prirodnom mjestu gdje netko cijeli svoj život iskreno voli umjetnost, učinjena veća šteta i to zato što su se moja iskrena ideja o umjetnosti i način na kojoj joj se dajem pokazali kao ključ uspjeha našeg Kazališta i ansambla, a sada je to što smo radili zajedno, odjednom postalo sporno i nedovoljno da se tim putem nastavi. Da budem jasniji, ne smeta me točka ili ako hoćete loša pozicija u kojoj se trenutno nalazimo, ali mi je zaista žalosno da se i od točke gdje je sve bilo fantastično, koja nije bila baš tako davno, srušila i sva cesta koju smo do nje sagradili, cesta uz koju je sasječen čitav drvored najvećih uspjeha ovog kazališta. Još mogu kroz nečije oči razumjeti da me želi odstraniti od ovog kazališta, ali ne mogu shvatiti zašto je s tim potrebno uništiti sve što smo kao autentični izraz godinama gradili. Niti jedan baletni ansambl u zemlji i šire nije imao toliko svjetskih praizvedbi u devet godina kao naš. To jasno govori kakvu sam viziju autorskog kazališta imao sve ove godine, kazališta koje se u najčišćem obliku bavi tom vrstom izričaja. U tome sam uspijevao i dalje uspijevam, samo u HNK-u Ivan pl. Zajc više ne. Ja to mogu samo konstatirati, ne bih to želio komentirati, na čitatelju je da sam prosudi i zaključi.
Vaša nelagoda traje već duže vrijeme, ali vi ste prilično strpljivi?
– Održavam se svojom strpljivošću, odnosno nestrpljivošću. Ne mogu prešutjeti ništa što nije u redu i time otvaram prostor mogućem rješenju. Život me je naučio da odmah kažem ono što ne valja, ono što nije u redu, odnosno što se kosi s mojom ljubavlju prema svemu što činim i radim. I to uzrokuje moju strpljivost. Dakle moja strpljivost nije neargumentirano i pasivno stanje koje čeka dovoljnu količinu materijala da bi nešto rekao, već naprotiv to je stanje nedopuštanja da se bilo kakve negativne stvari u meni nakupljaju i odražavaju na moj život.
Birati svoj svijet
Kako razmišljate iz trenutačne pozicije nepravde koju ste doživjeli na poslu?
– Prije svega pitanje je je li to nepravda, to bi možda bila nepravda iz nekog subjektivnog aspekta vlastitog stremljenja…
…ali ipak vas dodiruje, ne kažem da vas ubija, ali dodiruje, to je ljudski…
– Mislim da iz toga treba učiti birati svoj svijet. U svakom životu događaju se sinkroniciteti, a njih čovjek od težine nekih momenta ili, kako ih vi nazivate nepravdi, ne vidi neke druge stvari koje se paralelno, a i dijametralno suprotno lijepo događaju. Ja sam se kroz život i trenutke koji su možda sličnog karaktera naučio odmah gledati i drugu stranu, odnosno zašto se nešto događa.
I jeste li našli odgovor u ovoj situaciji ili ga još uvijek tražite?
– Mislim da jesam, ipak imam svoj mir, što mi je garancija dobre odluke. Kad čovjek donosi odluku i to u njemu ništa ne promjeni već u njemu ostavi mir, onda zna da je na pravom putu. To mi je uvijek bio putokaz i u umjetnosti i životu općenito. Očito učim da se ne vežem uz ono što sam bio, već da budem to što jesam, možda je to najtočnije.
Došli ste 2003. u Rijeku na poziv tadašnje intendantice Mani Gotovac. U to vrijeme vaša karijera se počela zahuktavati, počeli ste dobivati glavne uloge… a Mani Gotovac ponudila vam je iskorak kojeg ste hrabro prihvatili.
– Nevjerojatna intuicija je ono što smatram da Mani Gotovac vodi i drži u umjetnosti sve ovo vrijeme. Osjetila je moju glad za umjetnički slobodnim prostorom, dobro me iskoristila, ali i nahranila. U tom prostoru mogao sam nastaviti razvijati svoje autorstvo, a istovremeno odrediti i usmjeriti ansambl koji je u potpunosti bio devastiran, koji se borio sa socijalnim momentom i više nije imao nikakav fokus na umjetnost. Mislim da je to dobro osjetila. Proveli smo skoro četiri godine zajedno. Nije bilo uvijek lako s obzirom na njezin temperament, ali je bilo vrijeme eksplozija umjetničkih ekspanzija.
Čula sam da ste radili predstave s budžetom od doslovno dvije tisuće kuna i da nikada niste zbog toga žalili već da ste uzvraćali i iskazivali to na vrlo kreativan način?
– Ja gledam ovako, umjetnost treba novac, ali ne treba u tolikoj mjeri u kojoj se to predstavlja. Bogatstvo teatra je u umjetnicima koji ga sačinjavaju, ideja je ono što čini predstavu i ona je ta koja je provela umjetnost kroz sve povijesti, financijske nedaće i sva ludila svih intendanata i umjetnika … ona je jednostavno dio vječnosti i zbog toga je nemjerljiva u materijalnim sredstvima, odnosno novcem. Dakle bez obzira na novac, ja sam uvijek posezao za idejom. Ako imamo umjetnike, pozornicu i termine, to je najveće bogatstvo koje teatar treba. Predstave koje su dobile najveće nagrade, ostvarili smo gotovo bez budžeta. Novac je zaista relativna stvar. Međutim nukleus sustava vrijednosti koji sami stvaramo nikad se ne smije uništavati, to je najvažnije u umjetnosti – imati granicu da bi taj bezgranični prostor ostao netaknut.
Što točno podrazumijevate granicom ?
– Vrlo često umjetnost se počne događati preko leđa umjetnika na način da ih sagorijeva puno brže nego što je njihov umjetnički vijek. To je opasnost od teatra koji pokušava zadržati sliku o sebi, odnosno koji pokazuje da mu se ništa ne događa i bez obzira na sve manji priliv sredstava. Užas je što se takva stvar prelama preko leđa umjetnika koji ništa ne treba osim svog umjetničkog naboja. Onaj tko stvara i koji želi stvarati, on će stvarati bilo gdje, jer je to njegova potreba. Povijest umjetnosti i civilizacije evolutivno bi trebala voditi umjetnost na reprezentativno mjesto suvremenog društva koje kroz ogledalni odnos prikazuje i to društvo samo. Pametna i razvijena društva su umjetnost prepoznali i shvatili da je ona uvijek odraz vremena u kojem se događa i omogućili su svojim glavnim reprezentima kreativne zatvore u kojima svojom vrsnošću pridonose društvu i sebi. Prisjetimo se Van Gogha koji je za svog bijednog života naslikao silne neprodane slike koje se danas cijene u višemilijunskim iznosima. Evolucija ljudske svijesti već je dosegla točku u kojoj se cijeni neizmjerno bogatstvo umjetnika koji se razvija i stvara u slobodi, obogaćujući na taj način sebe i društvo u cjelosti.
Umjetnički potencijal
Gdje je tu naš riječki teatar, koliko je Rijeka otvorena za umjetnost u tom kontekstu?
– Kad dođem u neki grad odmah osjetim njegovu energiju. U Rijeci sam osjetio ogroman prostor, to je ono što Rijeka po svojoj povijesti i mentalitetu ima, međutim ima i onog drugog, a to je dio koji se tiče provincijalnog pogleda na Rijeku, koji je stavlja u lokalno razmišljanje, u nešto što ovaj grad nije. U malograđanskoj svijesti stvara okvire samodovoljnosti i upravo taj liberalizam i mogućnost da svatko kaže svoju riječ nije iskorišten u pravu svrhu, već za osobnu letargiju istih. Dakle upravo ta mogućnost multimišljenja i izražavanja, obrnuto djeluje. Osjećam to kao suenergiju u odnosu na ovu kreativnu koja je puno veća, jer kreativa je uvijek nenadmašiva i tu sam osjetio da bih mogao dati sebe ovom gradu. Taj osjećaj i dalje imam. Rijeka ima ogroman potencijal, a svoja neafirmirana područja mogla bi proširiti do te mjere ne samo da postane kompatibilna sa svjetskim umjetničkim tržištem, već da postane mjestom gdje se to tržište i stvara. Kompleks manje vrijednosti je nešto što je uvučeno u naše društvo. Stav – sve što dolazi izvana je bolje – smatram inferiornim i nekreativnim, jer samo pokušava slijediti neke trendove, parafrazirati nešto što već postoji, a ne stvarati.
Kako ste se snašli u ulozi ravnatelja Baleta s obzirom da je to bilo vaše prvo iskustvo, morali ste i učiti?
– Apsolutno da sam učio, u sve sam odnose pokušavao unijeti svijest, kako svoju, tako i ljudi s kojima radim. To je jedan od talenata koji si zaista priznajem i služio mi je uvijek da konvertira sve u umjetničko i autentično. Gradio sam na tome sve predstave i zato su imale autentični izgled. Kod svakog izvođača nastojao sam izvući ono što mu je svojstveno, odnosno razvijati ono u čemu je najbolji, kod onih koji su najbolje glumili želio sam da glume, koji su najbolje plesali pustio sam ih da plešu, koji najbolje ljenčare da ljenčare, koji se svađaju da se svađaju…, poštivao sam osobnost i transparentnost prema svima, da se prihvati osebujno, čak i da reakcije koje bi se mogle okarakterizirati kao negativne postanu iskoristiva vrijednost. Negativna energija, koja uvijek ima jak karakterni naboj, također je jako iskoristiva u teatru, naravno ako je se uspije transformirati u kreativnu, tada postaje pozitivan dio umjetnosti.
Može li se transformirati trenutačna energija u HNK Zajcu , globalno kakav je to odnos?
– Smatram da je teatar najobnovljivija i najrazrušivija stvar na svijetu, dakle za dva dana možete propasti i za dva dana može postati svjetski hit! Uzmite činjenicu da HNK-a Zajc ima 320 ljudi, operu, dramu, balet, talijansku dramu… dakle od umjetnika do čitave infrastrukture marketinga i da sve ne nabrajam, ja u tim okolnostima ne vidim niti jedan razlog da ne postane svjetski hit u dva mjeseca. To je takvo bogatstvo…
Dok ovo govorite znate li da zvučite kao intendant?
Riječka publika je divna, kao i svaka druga, odnosno to što gledatelji u sebi nose predanje da svoj život na dva sata podrede umjetnosti i daju joj priliku da dopre do njega, a isto tako da oni dopru i do nas koji tu umjetnost izvodimo, nažalost je u Rijeci nedovoljno iskorišteno.
Zbog protoka u umjetnosti to je od esencijalne važnosti. Dakle, protoka ne samo lokalnih događanja, kojih bi moglo biti puno više, već i onih koji nas okružuju. Riječka publika je u onome što joj se nudi izuzetno obrazovana, ali potpuno neobrazovana u onom što bi joj se moglo nuditi i što postoji svuda oko nje.
Prostor je puno veći od onoga kojeg koristimo, uključujući gostovanja i festivale. U Rijeci djeluju umjetnici svjetskog ranga, primjerice Rade Šerbedžija, Dalibor Laginja, Damir Halilović Hal, Urban, Let 3, Zrinšćak i dr. …
Kroz vrlo jednostavna udruživanja Rijeka bi isto tako mogla postati ravnopravnim dijelom svijeta bez premca. Zaista imamo sjajne i autentične ljude, a ne cijenimo ih dovoljno lokalno, a ne radimo niti na njihovom plasmanu dalje. To je šteta jer takav stav otvara prostor autokraciji i monopolizmu i zaista uskom lokalnom zgrtačkom mentalitetu, kao i skoro svugdje. Time se sužava prostor djelovanja umjetnosti pa preostaje premalo područja za iskrenu umjetnost i prave umjetnike, a prevelik prostor za kompromise.
– Ja to i govorim namjerno, jer zaista nema opravdanja da u tim okolnostima ne radite jednu divnu umjetnost. I ako ste jednom proizveli hit, nema razloga da slijedeća predstava bude shit, jer to su isti izvođači, isti ansambl. Što govori činjenica da ste u jednoj predstavi imali hit, a već u sljedećoj katastrofalnu recepciju publike, razrušen i posvađan ansambl, redatelj napusti projekt, a intendant u cilju rješenja unosi neke strašne mjere…? Za mene je to apsolutno nemoguće jer odnos ljubavi prema umjetnosti i ljubavi prema sebi je nešto što mora biti top down element odnosa prema teatru. U tim okvirima i čistačica koja će počistiti mrlju od svijeće koja je zakapala pozornicu, velika je uloga. Naime, razlika je kad ona to čini zato što će na tom mjestu stajati glumac i izgovoriti onu »slavnu rečenicu« ili kad to ona čini samo kao fizičku stvar – kleči na podu i čisti. Kad to čini za nešto čemu svi stremimo na sceni, tada je ona dio sustava koji ima zajednički cilj i onda je u teatru lijepo.
Intendant – ostvarena osoba
Što je za vas stvaranje?
– Za mene je stvaranje bivanje u toku promjene, bezbrižno stanje koje svima čini dobro, sreća. Stvaranje ponekad proizvodi bol , jer svako stvaranje podrazumijeva odvajanje, kad nešto stvorite da bi opstalo ili postalo morate se od toga i odvojiti. I predstavu se na kraju mora prepustiti izvođačima…isto je i s drugim stvarima u životu, s djecom, roditeljima…. Tako priznajete svoju povijest i ono što vas je izgradilo i dovelo do trenutka gdje se nalazite. No, ne uzrokuje bol to što se odvajamo, već što se vezujemo za staro.
Čini se da imate sasvim izgrađen balans između racija i emocija. Je li to uvijek tako?
– Mislim da sam upravo obrnuto proporcionalan racionalnoj osobi u tom smislu zaista sam se naučio dopustiti si doživjeti stvari i ljude do kraja.
Ne mislite li da takvo predavanje ponekad može skrivati zamku?
– Ne, jer ako nemate racionalnost i to pratite kod sebe, to je jedini način da je razvijete.
Mislite da je to racionalnost, davati se do kraja, spremni ste i sami na bezuvjetno davanje, okusili ste to?
– Mislim da jesam, jer to je pozicija u kojoj stojite, uvijek idete… bezuvjetno se dajem u svemu i to je moje mjerilo, ako se to može nazvati mjerilom.
Bez obzira na to što dobili natrag?
– Bez obzira što dobio natrag. Vraća se barem duplo.
A jesu li drugi prema vama bezuvjetni u davanju?
– Puno puta i jako puno puta, a ponekad nikada, jer inače ne bih imao opravdanje ni za svoj način života. Ako temeljim svoje odnose i način na tome onda podrazumijeva da ih gledam, tražim i vidim kod drugih i sve što se može nazvati disharmonijama, prevratima ponekad je napor da ostanem u tome, u bezuvjetnom davanju, gdje nema napora.
Znači li to da je bezuvjetnost uvjet opstanka u vašem svijetu kreacije i umjetnosti?
– Da. I života. Davati se potpuno je najlakše.
Mislim da je većini ljudi to jako teško?
– Pa, jest, ali baš zato što je najlakše zato je najteže, zato što nam je život dat bezuvjetno i način da ga živimo nam je dat bezuvjetno i mogućnost da ga živimo na kakav god način poželimo nam je dan bezuvjetno. Ima li boljih putokaza?
Prilično religiozno razmišljanje?
– Ali to je zaista tako, to mi ne možemo birati, koeficijent prilagodbe tom životnom principu određuje nam krug ljudi i svijesti u kome živimo. Tako stvari stvaramo, ali tako stvari i uništavamo….
Greškama do savršenstva
Jeste li vi nešto uništili, zbog čega ste to tako naglasili ?
– Sve što je stvoreno, na neki način osuđeno je na propast, na različitu duljinu trajanja. Samo je važno da taj proces čovjek ne uzima u svoje ruke, nego da to bude prirodan proces otpadanja stvari, a ne da namećete svoju taštinu i ego da nešto ubrzavate ili usporavate. Važno je biti u toku koji je prirodan u svemu. Uvijek sam se trudio u svom životu, umjetnosti, ne raditi na silu. Uvijek ono što je niklo crpi iz područja gdje je niklo i daje onome prema čemu raste. Ta sloboda mora postojati u životu svakog čovjeka. Svi rastemo prema svjetlu, biljke prema vanjskom, a ljudi prema unutarnjem. Bez toga se ne može osjećati lijepo. Ja barem tako gledam na život. U mraku kad upalite svjetlo uvijek ćete pogledati prema njemu.
Kod nas bez obzira na umjetničke dosege koje umjetnik osobno postigne cijelu svoju karijeru je u doticaju s borbom za svoj socijalni moment, a kroz godine rada fizička sposobnost vidno se smanjuje i dolazi do situacije kad vlastiti svijet koji smo stvorili postaje opterećenje. Ne postoji sustav vrednovanja primjerice Deni Šesnić naš najbolji light dizajner koji zaista radi na svjetskoj razini u jednoj Engleskoj bi imao svoj dvorac.
Kod nas i dalje, nakon dvadeset godina sjajne karijere i dalje mora biti i najzaposleniji light designer u Hrvatskoj. Dakle cijena rada ostala mu je ista, ono što mu je kao umjetniku dato su samo prilike za rad, što je zasluga njega samog, dakle kod nas je umjetnik osuđen na ili stalno radi ili smrt, bez obzira kako radiš. Takav odnos države prema umjetniku u umjetnosti nakuplja mnoge kukolje i tako su umjetnici zaista žrtve tog iscrpljenog, isisanog, baskrvnog i tromog organizma. Mora se znati tko je najbolji .To je nešto što govori i o samom sustavu i o tome kakve vrijednosti njeguje. Njeguje li vrhunske vrijednosti ili one mediokritetske.
Želite li reći da je greška dobrodošla ?
– Mislim da je umjetnost jedino područje ljudskog djelovanja koje sadrži utopiju u sebi, odnosno, gdje je greška ravnopravni element svemu drugom. I to priznajemo i na temelju toga stvaramo, a u svakom drugom zanimanju to nije moguće, naprotiv. Umjetnost, stvaralaštvo primjerno nas uči kako izgubiti izgubiti strah od pogreške kao nečeg nepopravljivog, odnosno odnosno uhvatiti se s njima u koštac kao sa živom tvari i konvertirati ih putem kreacije u sastavni dio sretnog života. Svaki moj pokušaj da napravim nešto novo zapravo je sastavljen od »a do ž« od grešaka. Uzmimo primjerice sliku koja je zapravo cijela sastavljena od milijun prepravaka odnosno grešaka: ovdje je popravljena nijansa, pa malo drugačiji pogled, boja, kompozicija …od milijarde grešaka koje se ne skrivaju već su ukomponirane u savršenu sliku. Isti je slučaj s ljudskim tijelom i licem koje ni u kom segmentu nije simetrično… Simetrija ne postoji bez asimetrije. Važno je imati čisto srce i dati sve od sebe, tada mirno spavaš i nestaju svi retro izbori.
Ponekad se odnosi iz privatnog života isprepliću se s onima na poslu, a na razini umjetnosti nerijetko su i utkani u konačan proizvod često i kao poželjni pozitivni elementi. Slažete li se ?
– Ponekad poslom potičemo život, ponekad je obrnuto, a ponekad je to guranje besmisleno ako postignete harmoniju, a ponekad se desi da je jedno i drugo bude katastrofa, pa se mora naći neka nova, dodatna energija, odnosno naći način da se i na takvu situaciju gleda kao na cjelinu i pokušati razumjeti kako sve moguće i potrebno. Sve je u uzročno posljedičnoj vezi, odnosno osobna harmonija stvara onu opću.
Jeste li ikada osjetili prazninu?
– Da, puno puta. Ona se dogodi … najprije ste prepunjeni, a onda obično nastaje praznina … (smijeh)
Govorite o praznini i smijete se, što vam je tu smiješno?
– Pa, praznina je upravo škakljiva za mene, odnosno jake životne momente tumačim kao momente u kojima se stvari prirodno odvajaju od mene. Ranije sam ih vrlo rijetko ih promatrao kao prostor u kome se nešto otvorilo. Na prazninu sam se naučio gledati kao na trenutačnu ispunjenost nečim drugim, na ispunjenost nečim što više ne postoji. I to je zapravo divno područje, jer možete zadržati vezu sa svim stvarima koje su se dogodile, a ipak u novom prostoru stvarati nove.
To je već umijeće života…
– Tome život uči, inače život postane velika patnja. Važno je da patnja ima svoje mjesto isto kao i sreća. Čovjek mora biti realan da bi mogao sanjati. Mora mirno spavati da bi snovi mogli doći, govorim naravno o kreativnim snovima ….ne o onima s kojima se susrećemo iz frustracije. Na prazninu gledam kao na nešto prirodno i logično u životu. Kao prostor između dva daha, između udisaja i izdisaja. Mi taj prostor često zaobilazimo, jer ga udisaj i izdisaj zaobilaze prirodno. Međutim moramo znati oko čega dišemo… dišemo oko života. Život je nešto što se konstantno događa i smrt nam se čini tragičnom upravo zbog te bezuvjetnosti nastavka. Volim u drugima poticati ono lijepo, volim kad to drugi potiču u meni i u tome nalazim ljepotu. Primjerice kad dođete na blagajnu u trgovinu gdje ima 20 blagajni, a radi ih samo 3 i svi su nervozni i ako ste vi nervozni vidite sve te nervozne ljude. No, ako imate svoj mir onda odjednom vidite lijepu ženu, neko dijete, zgodnog muškarca…čujete simpatičnu rečenicu…a ja uvijek nastojim tako gledati, ne poistovjećivati se s negativnim, jer to je najlakše… jednom negativnosću opravdavamo drugu i onda je to zatvoreni krug i čovjek vječno može ostati nesretan, a ovako ipak vidi da je nesreća sastavni dio života. Linearno vrijeme koje kvazi koristimo zapravo ne postoji, umjetnost jasno pokazuje da se sve događa sada i da nema greške niti oprosta i da je sve jedno.
Za najbolje treba hrabrost
Imate znanje izvući najbolje iz sebe i iz drugih? Kako to činite?
– Da bi izvukli ono najbolje iz sebe morate dovesti ono najbolje pred sebe. Za to morate imati hrabrosti. To svaki umjetnik instinktivno zna i iz toga djeluje, vi ispred sebe morate staviti najbolje da bi mogli izvući ono što je najbolje, dakle postaviti realno sustav vrijednosti i to u svim komponentama. Dobra predstava se pozna po onom zadnjem u ansamblu i puno manji je teret na onom koji pleše prvu ulogu kad je onaj zadnji najbolji. Važno je da svatko ima svoju slobodu, jer svaki je pojedinac u teatru različitog pogleda, a sve pod istim krovom. Teatar mora prije svega biti protočan. Treba ići onim prirodnim putem, kao voda, ne preko brda već kroz pukotine.
Dosta surađujte Marijanom Nećakom i uglavnom istom ekipom ljudi?
– Divno je kad naiđete na suputnika u umjetnosti koji uvijek ima istu ili sve veću motivaciju i želju da vas konstantno zadivljava. U takvim odnosima ima i nečeg zdravo kompetitivnog, nečeg što stvara i suze i smijeh. Nećak ima dječju zaigranost oko nečeg najozbiljnijeg na svijetu, idealan omjer oduševljenja i gađenja. Beskrajno sam zahvalan što i dalje srećem i radim s takvim umjetnicima i što smo već odavno prestali s konzumacijom onoga što zajedno stvaramo, sada se to pretvorilo u nešto što odmah ide u plasman gledatelju ili umjetniku koji će iznijeti naše ideje. U tome leži najveće zadovoljstvo u umjetnosti, davanje u konstantnom slobodnom i čistom prostoru bez opterećenja nakupljenim frustracijama i neostvarenim djelima iz prošlosti.
Smatrate li da je umjetnost jedina obnovljiva energija?
– Da, zbog toga me svaki novi rad veseli i drago mi je što mogu estetiku, koja mi je u umjetnosti zaista najvažnija, navući kao najljepše moguće ruho sadržaju koji stvorimo. Kad god se takva prilika dogodi uvijek osjećam uzbuđenje i zahvalnost.
Ima li neka predstava koja vam je draža od ostalih?
– Sve su mi podjednako drage, sve je to materija koja se nadograđivala, jedna na drugu i koja je omogućila i različite vrste izleta i skokova u vlastitom izrazu.
Kakvi su vaši planovi, imate već neke započete projekte?
– Imam nekoliko stvari koje se spremam raditi i nekoliko ponuda na kojima već radim. Najprije što me čeka je otvaranje Ohridskog ljeta s predstavom Romeo i Julija koja će biti sazdana od drame, opere i baleta. Opet nešto novo gdje sam pozvan da suautorski sudjelujem. Nakon toga radim jedan projekt s gđom. Lenkom Udovički, odnosno Teatrom Ulysses, a pripremam se i za makedonsku Krvavu svadbu koju postavljam u Dramskom teatru u Skopju, isto posve novo iskustvo. Također jedan teatar u Njemačkoj ponudio mi je suradnju, poznata koreografkinja Mei Hong Lin bila je u Beogradu na mojoj premijeri, vidjela i evo na dobrom smo putu da i tu suradnju uskoro realiziramo.
Nakon svega hoćete li ostati živjeti u Rijeci?
– Ja živim u Rijeci, moja je adresa u Rijeci dakle vidim svoj život u Rijeci.. a hoću li i dalje ostati ovdje to ćemo vidjeti. Bez obzira na trenutačne događaje ovdje i dalje vidim divan prostor za život i za svoje stvaralaštvo i smatram da ima dovoljno ljudi koji to vide uz mene. Ako sam u iluziji nadam se da ću to što prije shvatiti da bih mogao na vrijeme premjestiti svoje mjesto pod možda iransko sunce…(smijeh…)
