Nikoloz Rachveli dolazi u Rijeku na uzvratno dirigentsko gostovanje – prošle je godine maestra Nada Matošević dirigirala koncert u Tbilisiju s gruzijskom Državnom filharmonijom, orkestrom kojem je na čelu u svojstvu šefa-dirigenta Nikoloz Rachveli. S ovim svestranim glazbenikom, koji za sebe tvrdi da je u prvom redu kompozitor a tek onda dirigent, razgovaram uoči riječkog koncerta, na kojem će predstaviti skladbe gruzijskih suvremenih skladatelja, uz dvoje istaknutih gruzijskih solista – oboje žive i djeluju u velikim europskim središtima i pravi su amabasadori kulture i umjetnosti svoje zemlje.
Riječani su Niku Memanishvilija upoznali kao autora scenske glazbe za predstavu »Macbeth« Davida Doiashvilija, koja je gostovala i odnijela gotovo sve nagrade na Međunarodnom festivalu malih scena u Rijeci 2010. godine.
– David je moj prijatelj – s njim sam napravio 12 kazališnih projekata, za što je bio presudan naš prvi susret, 2000. godine. Tada je režirao predstavu »Jeans Generation« o grupi mladih ljudi koji su 1983. odlučili avionom pobjeći iz SSSR-a. Nije im uspjelo i svi su pobijeni. Ovaj istiniti događaj, David je ostvario kao kazališni čin, prepoznali smo se kao umjetnici i ljudi i od tada smo bliski prijatelji. Osim u Rijeci, moja glazba za »Macbetha« nagrađena je i na festivalu u Izraelu te u Gruziji, a vrlo sam ponosan na glazbu koju sam napisao za riječku predstavu »Život lude« i koja je također nagrađena na MFMS-u. Glazba je nastala pod Davidovim utjecajem – približio mi je Akutagawu– ali i pod izravnim utiskom gledanja proba u Rijeci – glumci su me impresionirali. Jučer sam ih zatekao u kazališnom bifeu i to je bio nevjerojatno dirljiv susret.
I još nešto, o čemu vi u Rijeci ništa ne znate: Nakon što smo dobili informaciju da Riječani nemaju mogućnosti doći u Tbilisi na gostovanje s predstavom »Život lude«, David Doiashvili odlučio ju je postaviti sa svojim ansamblom. Počeo je raditi i nakon tri tjedna – otkazao probe. U svakoj je ulozi vidio Riječane kao protagoniste i shvatio da to neće biti dobro… Zato ćemo pokušati dovesti vašu predstavu dogodine.
Styx
Što se tiče skladatelja Giye Kanchelija, on je doista živuća legenda gruzijske glazbe, a upravo Nada Matošević je sugerirala da stavim neku njegovu kompoziciju na program koncerta. On je skladatelj kojim se zaista ponosi čitava zemlja, a pritom je moj prijatelj – praizveo sam sve njegove novije skladbe, snimio ih u Londonu, pa se taj CD danas može kupiti diljem svijeta.
Za riječki koncert izabrao sam njegovu kompoziciju »Styx«, napisanu 1999. godine. To je skladba za violu, zbor i orkestar, praizvedena je u Moskvi sa solistom Yurijem Bashmetom, a pod dirigentskim vodstvom Valerija Gergijeva. Uslijedila je izvedba u Tbilisiju, a potom američka turneja, koja je uključivala i Lincoln Centar. Imao sam svega 19 godina, i na toj sam turneji svirao klavirsku dionicu u »Styxu«. Dugo godina mi je san bio dirigirati tu skladbu, koja je nastala nakon Kanchelijeve kliničke smrti. U tom stanju »između neba i zemlje«, on je vidio čitav svoj život i čuo glasove preminulih prijatelja – Aveta Terteriana i Alfreda Schnittkea. Njima je posvetio ovu skladbu, njihova imena zaziva zbor, kao u nekom rekvijemu, u kojem mitsku rijeku Styx, što dijeli svijet živih i mrtvih – predstavlja zvuk viole.
Kontrapunkt
Želja da dirigiram tu veliku skladbu Giye Kanchelija, ostvarila mi se na proslavi njegova 75-tog rođendana, u Tbilisiju, potom sam ju dirigirao kao glazbu za balet, a sada ponovo u originalu u Rijeci. Nije slučajno da sam za solista uzeo Giorgija Tsagarelija – mladog violista s međunarodnom reputacijom, kojeg Giya Kancheli jako podržava na njegovom putu promotora suvremene glazbe.
Na programu riječkog koncerta je i vaša skladba »Introversion«, za klavir i gudače.
– I zvono. Napisao sam ju i praizveo 2007. godine u Carnegie Hallu u New Yorku, a preradio za izvedbu 2009. u Berlinu. Oba je puta solistica bila Dudana Mazmanishvili, pijanistica koja me i potaknula na skladanje »Introverzije«. Naime, kad sam se 2005. godine vratio sa studija u Beču, odmah sam postao umjetnički direktor gruzijskog Mikeladze Centra i šef-dirigent gruzijskog Državnog filharmonijskog orkestra, što mi nije ostavljalo vremena za skladanje. A ona me stalno poticala i gotovo natjerala da pišem, govoreći mi da sam u prvom redu skladatelj, a onda sve ostalo. Vrlo sam joj zahvalan što me na to stalno podsjećala, jer od 2009. godine – nisam više napisao ni jednu skladbu. Inače, Dudana se školovala u Munchenu i New Yorku. Dobitnica je brojnih nagrada na pijanističkim natjecanjima diljem svijeta, uvrštena je na liste »zvijezda u usponu« u International Piano Magazinu i u Musical America, najstarijem američkom časopisu za klasičnu glazbu. Živi u Berlinu i New Yorku i nedavno je imenovana savjetnicom gruzijske vlade za kulturu i odnose s javnošću u Njemačkoj.
Za mlade
Za kraj, moram reći da sam impresioniran što u Rijeci, koja nije hrvatska metropola, djeluje ovako snažan kazališni ansambl, s odličnim orkestrom, operom, baletom i dvije drame. U Gruziji smo, u vrijeme SSSR-a, imali orkestre samo u glavnim gradovima. Nova je vlada to promijenila, što je dovelo do razvoja umjetničkih ansambala i u manjim sredinama. Danas u Gruziji imamo još tri orkestra, osim Državne filharmonije u Tbilisiju, možda svi nisu tako dobri, ali održavaju koncertne sezone i imaju svoju publiku! Mislim da je to važno, jer danas trebamo kulturu više nego ikada! Ona oplemenjuje, čini ljude boljima.
U Rijeci sam našao odlične muzičare, na neke od solista zaista možete biti ponosni, a vaša dirigentica Nada Matošević tako je impresionirala moj orkestar, da su muzičari tražili da ju pozovem ponovo. Vjerujte, oni su iskusni glazbenici, svirali su s velikim dirigentima, i kad oni nekog zovu – to je za mene zapovijed! Ali ovom će prilikom Nada dirigirati hrvatske skladatelje – neka gruzijska publika upozna vašu suvremenu glazbu!
