Već tjedan dana u Hrvatskoj se podiže prašina zbog Petrokemije, ali ne samo zato što Vlada razmatra mogućnost privatizacije državnog udjela u toj kutinskoj tvrtki. Prašina se podigla i zato što se otvorila mogućnost da u tu tvornicu kapital ulože neke od velikih ruskih naftnih kompanija. Štoviše, velika ruska poduzeća zainteresirana su uložiti kapital i u mnoga druga poduzeća i projekte, osobito u hrvatsku energetiku, sudeći prema izjavama prvog potpredsjednika Vlade Radimira Čačića, koji je prije nekoliko dana boravio u Moskvi, gdje je razgovarao s Vladinim dužnosnicima i predstavnicima velikih ruskih poduzeća. 

    U znatnom dijelu hrvatske javnosti postoje svojevrsne rezerve i predrasude kad je riječ o ruskom kapitalu, što se moglo razabrati i iz prvih reagiranja članova sindikata Petrokemije, objavljenima na nekim hrvatskim televizijama. Iz njihovih je izjava jasno da se radnici protive privatizaciji, ali bi je lakše podnijeli ako bi u Petrokemiju došao kapital iz neke članice Europske unije – kao da je ruski kapital unaprijed sumnjiv i kao da će to poduzeće pretvoriti u skladište. 

    Nije nepoznato da su Rusi bili spremni na ulaganja u Hrvatsku i prijašnjih godina, ali su pritom imali svojevrsnih političkih prepreka, koje su posebno došle do izražaja za mandata bivšeg premijera Ive Sanadera, dok se Hrvatska pošto-poto željela učlaniti u NATO i u EU. No, zbog tih političkih rezervi prema ruskom kapitalu, kao i ulagačima iz nekih azijskih zemalja, Hrvatsku nitko nije nagradio, već je svoju isključivu usmjerenost prema Zapadu platila gubitkom mogućih unosnih ulaganja iz bogatih država s drugih strana svijeta. 

   Disperzija investicija

Stanovita rezerviranost prema ruskom kapitalu na prvi je pogled neobična, jer je Rusija u doba Jugoslavije bila Hrvatskoj jedan od najvažnijih trgovinskih i gospodarskih partnera. Mnoga nekadašnja velika poduzeća, poput Jedinstva, Prvomajske ili Chromosa, imala su unosne poslove s bivšim Sovjetskim savezom. No, komunizam je propao, a zbog nebrige vlasti propao je i velik dio domaće industrije. Novostvorena hrvatska država okrenula se gotovo isključivo Zapadu, a odnose s Rusijom i s mnogim drugim državama-partnerima iz doba Jugoslavije, koje danas doživljavaju ekonomski procvat, Hrvatska je uvelike zanemarila. Nekoć razgranati i prilično uravnoteženi gospodarski odnosi sa Sovjetskim savezom spali su na to da Hrvatska danas svojim izvozom u Rusiju ne pokriva ni deset posto uvoza iz te države, u kojoj kupuje uglavnom energente, pri čemu je ukupni uvoz veći od tri milijarde dolara godišnje. 

    – Nekoć smo za Ruse, u mnogočemu, bili poželjna zemlja, ali stvari se mijenjaju. Rusija je danas zemlja s visokim tehnološkim razvojem, iako u komercijalizaciji te tehnologije zaostaje. Za nas je to razvijena zemlja i dobrodošla suradnica, smatra ekonomist Guste Santini, koji napominje kako »nema dokaza da je kapital koji dolazi sa Zapada čišći od ruskoga«. 

    Za Hrvatsku je važno da privuče investicije s raznih strana svijeta i da njihova struktura bude raznolika. »Moramo imati disperziju investicija, jer prevelika ovisnost o jednoj strani nije dobra, kao što nije dobro ni temeljiti gospodarstvo na monokulturi. Međutim, za hrvatsko gospodarstvo nužno je najprije napraviti strategiju razvoja«, naglašava Santini, komentirajući očekivanja u javnosti da će investicije doći uglavnom iz zemlja EU, koje već dugo muči recesija. 

    – Euro je jednako vrijedan ako u Hrvatsku dolazi Njemačke, Amerike, Liberije ili Rusije. Ako netko želi ulagati kod nas, dobrodošao je, dodaje ekonomist Ante Babić. Mnogi u Hrvatskoj postali su pomalo ksenofobični, tako i prema stranim ulagačima, smatra Babić. Dok su Hrvati odlazili na rad u Njemačku, toga je bilo manje, no u posljednja dva desetljeća, kad se Hrvatska borila za samostalnost i kad je djelomice bila izolirana od svijeta, naši su građani, prema njegovim riječima, postali rezerviraniji prema onome što dolazi izvana, čemu su pridonijela i iskustva s privatizacijom poduzeća.   

Nema bojazni

– Mnogi od nas još uvijek žive pod dojmom berlinskog zida, iako je pao prije više od dva desetljeća. Ako netko iz inozemstva pokaže volju za ulaganje u Hrvatsku, to mu treba omogućiti, neovisno o tome radi li se o kapitalu Billa Gatesa, ili iz Republike Srpske. Ako Rusi zaista odluče investirati u Petrokemiju, pa neće je odnijeti iz Hrvatske! – kaže Babić, čudeći se rezerviranosti prema ruskom kapitalu. 

    Radimir Čačić je ovih dana rekao kako ne može zamisliti da bi velika ruska tvrtka uložila milijardu kuna u Petrokemiju, pa bi je onda pretvorila u skladište, čega se boje neki njezini radnici. Ante Babić dodaje da puno toga ovisi o kvaliteti tvrtke u koju se ulaže, kao i obavezama koje hrvatska Vlada nametne stranim investitorima. Primjerice, ako je neka domaća tvrtka u velikim dugovima i ako se prodaje za jednu kunu, to je polazište koje otvara mogućnost za špekulacije. 

    Većem ulaganju ruskog kapitala ne protivi se ni Ljubo Jurčić, profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu, ali on smatra da bi stvari u Hrvatskoj trebalo posložiti drukčije. »Trebamo stvoriti situaciju da se u Hrvatskoj stvara naš nacionalni kapital. Ako Vlada nije sposobna stvoriti nacionalni kapital za razvoj hrvatskoga gospodarstva, onda se stvara fama o stranom kapitalu«, primjećuje Jurčić, naglašavajući da se nacionalni kapital može stvoriti kombinacijom monetarne, fiskalne i industrijske politike, povezano sa sigurnosnom politikom države. 

    – Istina, ne može se stvoriti nacionalni kapital koji bi zadovoljio sve potrebe nacionalne ekonomije, pa se stoga pribjegava privlačenju stranog kapitala. No, strani kapital treba privlačiti u skladu sa strategijom razvoja nacionalnog gospodarstva. Temeljiti rješenja za probleme nacionalnoga gospodarstva na stranome kapitalu totalno je nenarodna politika, oštro kaže Jurčić. U skladu s time, Hrvatska bi iz inozemstva trebala privlačiti kapital koji jača geopolitički položaj Hrvatske, a u tom sklopu važno je u Hrvatskoj imati i ruski kapital, zaključuje Jurčić.

_____________________________________

Više novca izvan Zapada   

    Ante Babić podsjeća da ima i drukčijih primjera. 

    – Francuska banka Societe General našu je Splitsku banku prilikom kupnje preplatila po triput većoj cijeni, pa je itekako zainteresirana da tu banku razvija i tako vrati uloženi novac, primjećuje Babić. On upozorava da novca sve više imaju zemlje izvan Zapada, pa se Kineze spominje kao spasitelje talijanskog Unicredita, koji ima u vlasništvu Zagrebačku banku, dok se ruske banke ponašaju kao spasitelji nekih austrijskih.