Pet godina nakon hvaljenog prvijenca, pulska grupa The Chweger predstavlja novi nosač zvuka. Album »Mir«, najavljen singlom »Mon Garcon«, bit će objavljen u rujnu u izdanju Aquarius Recordsa. Snimljen je u sastavu Maja Griparić, Dejan Pavlinović, Mauro Maretić, Alen Rosanda i Zoran Angeleski Šizo, a donosi deset novih pjesama koje, uz prepoznatljiv »chwegerovski« izričaj donose i određenu promjenu zvuka u odnosu na prvi album. 

Na ovom je materijalu radila izmijenjena postava benda. Kada je i zašto došlo do promjena članova? 

Rosanda: Nova osoba u bendu je Maja Griparić na vokalu. Na prvom albumu pjevao je Mauro Ferlin. On nije sudjelovao na ovom albumu, ali će mu raditi omot, on je i dalje naš. Na njegovo je mjesto došla Maja i to se pokazalo kao odlično rješenje. Na nekim su pjesmama vokalne uloge preuzeli Dejan i Šizo. 

Pavlinović: Vokalne kombinacije funkcioniraju u obliku dueta, dupleksa. Stvorio se zanimljiv zvukovni amalgam, a budući da Šizo i ja prvotno nismo bili pjevači, to nam je bio novi iskorak, a s Majom je to došlo na svoje mjesto. 

Kako zviždi Alessandro

Jeste li imali goste na albumu? 

Angeleski: Na albumu nam svira Tonči Pavlinović, Dejanov brat. Nego, moramo reći da nam je jako drago da su reakcije na spot za pjesmu »Mon Garcon« jako dobre. Tu smo mi dva muška vokala koji pjevaju na francuskom o ljubavi… Osim nas trojice i Maje, u bendu je i Mauro Maretić Mrva, naš gitarist. Drago nam je da je Maja došla u bend. Dovela nas je u red, a i njezin profinjeniji glas se dobro uklopio. 

Pavlinović: Za polovicu petog mjeseca imamo pripremljen i drugi spot, za pjesmu » Fućkam / The Whistler« na kojoj fućka slavni zviždač Alessandro Alessandroni.

Kako ste došli do njega? 

Rosanda: Imali smo snimku pjesme i kada ju je trebalo ići snimiti, zaključili smo da bi bilo bolje da je odzviždi netko tko to može bolje od nas. Malo smo istraživali tko je najbolji u tome, i tako smo došli do njega. Svi imamo u glavi njegovo zviždanje iz vesterna s Clintom Eastwoodom, a kako u današnje vrijeme interneta ništa nije nedostupno, puno je lakše stupiti u kontakt s ljudima. Javili smo mu se sa željom da surađujemo, bilo mu je drago, poslali smo mu note i tako se to riješilo. Vrlo jednostavno. 

Cvrčci pjevači

Što se tiče snimanja, produkcije… Tko je to radio? Je li album sad gotov, u kojoj ste fazi rada? 

Rosanda: Album je gotov, producirao ga je Edi Cukerić. Miks je napravljen u Ljubljani, a onda nam je bilo dosta važno da mastering bude dobar. Zaključili smo da nije nemoguće poslati materijal van, poslali smo ga u London kod Streaky Geeja, on je radio Depeche Mode, Groove Armadu, Mobyja, Kasabian, Fatboy Slima, Moloko, Death in Vegas… Nije da smo njima slični po zvuku, ali je to ono što smo htjeli produkcijski, povezati elektronički i rock đir. Po onima koji su čuli materijal, to je napravio jako dobro.

Na novom albumu imate dosta promjena u zvuku. Što se dogodilo? 

Pavlinović: Napravili smo sviračku rotaciju u bendu, ja sam se maknuo s bubnjeva, otišao na neke druge minijaturne sviračke uloge. Ritmički dio smo nadomjestili elektronikom, sekvencerima, a moj brat, Tonči Pavlinović iz Dogme sjeo je za bubanj. On nam je nekakav pridruženi član. To je sve skupa stvorilo jedan novi zvuk, a opet čvegerovski zvuk, ali drugačiji, eterični, emotivniji u tekstualnom smislu. Na ovom smo albumu prvi put iskoračili i na hrvatskom jeziku, prije smo pjevali samo na engleskom. Osim hrvatskog imamo i pjesmu na francuskom i njemačkom. 

Rosanda: Ja sam nabavio novi sintisajzer, Minimoog, a kad nabaviš novi instrument, povuče te u nekom novom smjeru. 

Angeleski: Moje je mišljenje da smo se malo udaljili od klasičnog rock and roll obrasca koji doduše nije bio toliko dominantan ni na našem prvom albumu. Ne bježimo od toga da tu ima i popa, totalno smo prema tome otvoreni. 

Zašto se album zove »Mir«? 

Pavlinović: Zadnja pjesma na albumu se inače zove »Mir«, to je instrumental s cvrčcima iz Vinkurana kao glavnim »pjevačima«. Tekstualno i glazbeno se kontekst mira ili ne-mira, sa željom prema miru, stalno provlači. Još se i zadnja pjesma zove »Mir« pa nam je to ispao kao optimalan naziv. Mir je također višeznačna riječ, na ruskom znači svijet, što također ima doticaja s onim što smo htjeli izraziti. 

Angeleski: Već dvadesetak godina svjedočimo dvostrukoj stvarnosti, jedna je stvarnost koju živimo od jutra do mraka, a druga je medijska stvarnost koja je bez obzira na neke promjene puna jednog te istog mentalnog sklopa. Puno je nasilja oko nas i u nama, mržnje i gorčine… Ljudi stare, nisu zadovoljni, mora se prekinuti s iluzijama, ciljevima, a mi nasuprot tome imamo vjeru u to društvo, i onda nam se nekako čini da je najpotrebniji mir. 

Svirka na iPhoneu

Pjevate na hrvatskom, engleskom, njemačkom, francuskom… Je li se to slučajno dogodilo ili…? 

Pavlinović: Tekstualni izričaj nas je uglavnom vukao prema engleskom, pjesme su tako tražile, pokušavali smo na prvom albumu pjevati i na hrvatskom, ali nismo bili zadovoljni. Sad smo napravili taj iskorak što je bilo dosta hrabro. Nije se lako tako ogoljeti. A izbor jezika je spontan, ima veze i s našim neograničenjima, jer smo okruženi različitim kulturama. 

Angeleski: A to nas je i svjetonazorski i glazbeno formiralo. Nije nam bila nikakva namjera, kamoli marketinška pjevati na više jezika. Nama je glazba svetinja, i kao slušateljima i kao onima koji se žele izraziti glazbom. 

Rosanda: Iako treba voljeti i svoj jezik, zato imamo i tri pjesme na hrvatskom. Htjeli smo hrvatski staviti kao ravnopravan ovim drugim jezicima, pred ulazak u Europsku uniju, kao najavu. 

Vratimo se malo zvuku. Pročitala sam da ste neke stvari odsvirali i na iPhoneu. Što? Kako?

Rosanda: Kad smo snimali album, tek sam bio nabavio iPhone. Kad su pjesme bile u nekom stupnju gotovosti, nedostajalo bi im ponešto, neki sloj zvuka, neka boja. Kako ne bismo morali ići nazad u studio, probao sam neke aplikacije na iPhoneu, dok su drugi svirali svoje dionice. Na kraju smo uštekali iPhone u pult i snimili nekoliko sintizajzera i poneku gitaru. Na pet ili šest pjesama te su »telefonske« gitare ispunile svoju funkciju. 

Angeleski: Mi smo se od početaka izražavali minijaturama i mantrom, ponavljanjem tako da nije to bio neki izum nego je to najviše odgovaralo našim karakterima.