U kojoj su mjeri njegove vizije uzrokovane konzumiranjem LSD-a utjecale na glazbenu filozofiju banda i koliko je to poslije nedostajalo ili pomoglo stvaralaštvu Pink Floyda bez njega? 

   Uostalom, kako bi izgledali njihovi nastupi, koji su proglašavani najvećim multimedijalnim spektaklima rock glazbe, da upravo on na početku nije inicirao korištenje svjetlosnih efekata i projiciranje dijapozitiva na koncertima? 

    Toliko je pitanja koja se nameću proučavanjem intrigantne karijere sastava, a odgovora može biti bezbroj – onoliko koliko postoji različitih viđenja njihove glazbe, a ona se može sagledati na više razina. U glazbi Pink Floyda isprepliću se emotivno i racionalno, logično i nepredvidivo, sviračka vještina i spontanost, duhovno i svjetovno, tradicija i inovativnost, profinjenost i sirovost, smirenost i agresivnost, konvencionalnost i buntovništvo, akustika i elektronika… 

   Ispred svog vremena

Najbolji način da svatko pronađe svoje odgovore na ova pitanja jest preslušavanje njihovih albuma, glazbe koja i danas, četrdeset i pet godina nakon objavljivanja prvog albuma, obuzima slušatelje svojom uzbudljivošću, kreativnošću, inovativnim zamislima i osebujnim zvukom. Upravo zato njihovi se albumi često reizdaju, a ponekad i dopunjavaju novim sadržajima. Tako i novi, remasterizirani albumi svih njihovih studijskih albuma, u izdanju diskografske kuće EMI Records (Dallas Records), donose nekoliko neobjavljenih snimaka. Radi se o aneksima uz dva s razlogom cijenjena albuma. 

    Uz CD koji donosi repliku najpoznatije ploče Pink Floyda »The Dark Side of the Moon« iz 1973. dodan je još jedan sa snimkom dosad neobjavljenog koncerta s istim programom, a uz također megapoluarni »Wish You Were Here« iz 1975., koji su djelomično posvetili Sydu Barrettu, nekoliko koncertnih snimaka s istim programom, ali i nekoliko alternativnih verzija. Posebice je zanimljiva alternativna verzija naslovne skladbe u kojoj se kao gost- solist Floydima na snimanju pridružio legendarni jazz violinist Stephane Grappelli. Sasvim dovoljno za fanove banda da podebljaju svoju koleciju njihovih izdanja novima. 

    Već prvim albumom, koji su, uz pokretačku snagu banda i najvažnijeg skladatelja Barretta, snimili klavijaturist i orguljaš Richard Wright, bas gitarist i pjevač Roger Waters i bubnjar Nick Mason, poručili su da žele biti drukčiji, novi, posebni. Oni su to i bili! Potpuno drukčiji od svih bandova koji su u to doba djelovali na britanskoj underground sceni! Nije dovoljno reći samo da su bili ispred vremena u kojem su započeli karijeru – oni se nisu zadovaljavili ovozamaljskim utjecajima. Njihova se glazba iz tog razdoblja, druge polovice šezdesetih godina 20. stoljeća, i danas doima bezvremenskom, nedostižnom, kao da je nadahnuće upijala iz nekog višeg, svemirskog izvora. 

   Monumentalno djelo

Na snimanju drugog albuma »A Saucerful of Secrets« iz 1968., sastavu se pridružio gitarist i pjevač David Gilmore, iako je Barrett sudjelovao u snimanju nekoliko skladbi, a jednu od njih i potpisuje kao autor. Od trećeg albuma koji donosi njihovu filmsku glazbu, skromniji uradak »Soundtrack from the film More« iz 1969., postava se ustalila – Gilmore/Wright/Waters/Mason. Ulogu skladatelja od Barretta preuzela su sva četvorica, kao pojedinačni autori, ali ponekad i zajedno, iako su najplodniji autori bili Waters, a poslije i nepravedno zapostavljeni Wright. Ta četvorka je, uz razne gostujuće glazbenike na snimanjima i koncertima, ostala kao stalna postava sve do raspada grupe i kultnog albuma »The Wall« iz 1979. Rijedak glazbeni užitak Roger Waters je priredio prošle godine u zagrebačkoj Areni podsjetivši na to, svoje najpoznatije, djelo.

    Nakon tog iznimnog, od publike i kritike sjajno prihvaćenog dvostrukog albuma, u osamdesetima i devedesetima Floydi su posustali, a u njihovoj glazbi više nije bilo onakve stvaralačke iskre kao u prethodna dva desetljeća. I sami su to osjetili i nisu forsirali snimanja, a tri izdanja iz tog razdoblja: »The Final Cut« iz 1983., »A Momentary Lapse of Reason« iz 1987. i »The Division Bell« iz 1994., bili su blijedi pokušaji da zadrže status banda koji uvijek iznova iznenađuje kreativnošću i inventivnošću. Uostalom, ni na jednom od ta tri albuma četvorka nije bila u punom sastavu – tek dvojica ili trojica. 

    Nedostatak entuzijazma rezultirao je slabljenjem stvaralačkog nadahnuća, istrošila iskra koja je potpaljivala imaginaciju, što su djelomično nagovijestili već albumom »Animals« iz 1977. koji nije donio kreativni pomak, iako su pjesme na njemu, kao i na svim izdanjima Pink Floyda, još uvijek bile posebne i zanimljive. Ali ništa više od toga!   

Šokantna horor skladba

Dvostruki album »Ummagumma« iz 1969. zauzima posebno mjesto u diskografskoj karijeri sastava, iako ni kod publike niti kod kritike nije naišao na razumijevanje kakvo zaslužuje i ne spominje se kao jedno od najvažnih djela Floydovaca. Prvi album koji donosi snimku koncerta održanog 27. travnja 1969. u »Mothers Clubu« u Birminghamu i 2. svibnja iste godine na sveučilištu Manchaster, svojevrsna je kompilacija najboljih radova grupe iz ranog razdoblja. To su skladbe »Astronomy Domine« s prvog albuma, »Set the Controls for the Heart of the Sun« i »A Saucerful of Secrets« s drugog albuma »A Saucerful of Secrets« te potresna, šokantna, mood noire, horor skladba »Careful With That Axe, Eugene« koja je objavljena na jednoj singlici, a snimljena je i za dokumentarni fim »Pink Floyd: Live at Pompeii« te igrani film »Zabriskie Point« Michelangela Antonionija. 

    S današnjeg gledišta, radi se o izboru najinventivnijih djela cjelokupne karijere grupe i njezinog najupečatljivijeg koncertnog ostvarenja. Izvedbe odlikuju osebujnost, dramatika, maštovitost, vizija, velika emotivna snaga, izmjena ugođaja, postepeno razvijanje ideja, ponekad i mističan ugođaj te različiti ritmički obrasci. Svaka je skladba drukčija, posebna, donosi svoju priču. Preporuka: nije za osobe tankih živaca ili one sklone misticizmu ili postizanju viših stadija meditacije – iako slušanje u samoći zamračene sobe, tek uz svjetlo pojačala, jer u tim uvjetima glazba vas potpuno obuzima, pruža poseban užitak, a nekima i mogućnost postizanja transa. 

    Drugi album donosi autorska djela svakog od članova banda i posve je drukčiji od bilo kojeg drugog ostvarenja Pink Floyda. Za razliku od progresivnog, psihodeličnog rocka, koji je band svirao u to doba, izvedbe s tog albuma naslanjaju se na suvremenu improviziranu glazbu blisku djelima koja su se u to doba izvodila na zagrebačkom Muzičkom bijenalu. Da su kojim slučajem organizatori MBZ-a pozvali Floyde s tim programom, bio bi to pun pogodak.   

Djela snažne imaginacije

   Sagledavanjem cjelokupne diskografske karijere, uključujući i koncertne i kompilacijeske albume, možemo zaključiti da su Floydi bili izvanserijski band čija će ostavština činiti važan dio povijesti rock glazbe, da će još godinama nadahnjivati mlade glazbenike i oduševljavati fanove, ali i one koji će tek otkrivati njihovu glazbu. Ovo zasigurno nije zadnje reizdanje njihovih albuma, a vjerojatno će se i dalje pojavljivati nove koncertne snimke koje će biti dovoljno intrigantne i kvalitetne za objavu.