Nema ih puno. Tih sitnih detalja po kojima se može zaključiti je li neka demokracija zrelo i pošteno društveno uređenje, ili tek providna krinka za autokratsko vođenje zemlje snagom jačeg i dilovima koji se sklapaju ispod stolova i daleko od javnosti. Stvari, jasno, pritom nikad nisu crno-bijele, radi se uvijek o nijansama sivog, ali, onako, pošteno, u koju bi se kategoriju, ovako odoka, moglo svrstati 22 godine hrvatske demokratske revolucije kemijskom olovkom?

    A detalji? Vrag je uvijek u njima, pa tako i u ocjeni demokratičnosti demokracije najzapadnije zemlje Zapadnog Balkana. 

    Nema ih, dakle, puno: dosljedan popis birača – da se ne dogodi da glasaju umrli; fer predizborna utakmica – koja svakako uključuje medijska sučeljavanja glavnih stranačkih kandidata; dozirana, ali i poštena primjena referenduma – dakle, da ne pitaš građane za svaki detalj, ali kad u to već ideš, da se suzdržiš od uključivanja državne blagajne u propagandu poželjnijeg referendumskog odgovora; transparentno financiranje predizbornih kampanja – tko je rekao Fimi medija?; te slobodni mediji – od političkog, ali i komercijalnog pritiska, jer se komercijalno povremeno rado udružuje i s političkim. Naposlijetku, valja dozvoliti i slobodu javnog okupljanja – da ne bi policija uspješnost svoje obuke svako malo morala trenirati na demonstrantima.    

    U svim tim detaljima, hrvatska kromatska ocjena je tamnosiva, s prijelazima u crnu. Hrvatska demokracija još nije elementarno poštena prema svojim osnovnim postulatima i, uostalom, svojim građanima. I to je, jasno multiplicirano s razarujućom višegodišnjom ekonomskom krizom, najopasniji eksplozivni koktel čiji nam tajmer već neko vrijeme pod nogama sve glasnije otkucava. 

   Mitsko mjesto

    Promjene u tim sitnim detaljima koji demokraciju demokracijom čine, nisu baš najjednostavnija stvar i ne mogu se provesti preko noći, ali priča o slobodi okupljanja, odnosno, konkretno o otvaranju Markovog trga za demonstrante, može biti apsolvirana u nekoliko dana, ili tjedana, koliko Saboru treba da raspravi i izglasa novi Zakon o javnom okupljanju. Ono što je, međutim, Vlada predložila, ne da nije pretvaranje crnog u bijelo, već je tek nemušto i nedovoljno ublažavanje mračnog pečata hira Ive Sanadera, kojeg je HDZ veselo pretvorio u prohibiciju prosvjedovanja još prije gotovo punih sedam godina. 

    Markov trg je, za one koji se slabije snalaze u geografiji Zagreba, prostor na zagrebačkom Gornjem gradu, omeđen zgradom Vlade sa zapada, Saborom s istoka, te Ustavnim sudom sa sjevera. Negdje po sredini, malo bliže sjeveru, nalazi se i Crkva svetog Marka. Ne radi se o prevelikom prostoru, višestruko je manji od Trga bana Jelačića, inače poznatog po masovnim okupljanjima. S obzirom na lokaciju, on je mitsko mjesto svakog tko želi prosvjedovati tako da ga policy makeri doslovno čuju. Za Tuđmanovog doba, policija je često barikadama na prilazima Markovom trgu zaustavlja prosvjednike, krajem devedesetih to su obično bili ojađeni radnici i radnice poduzeća koja su serijski propadala i čija su se računovodstva morala konzultirati s arhivom da vide kad su isplatili zadnju plaću. 

   Omeđeni granicama

  Sanaderu se nije dalo toliko mučiti. Već u lipnju 2005. godine, nakon što je na vlasti proveo nepunu godinu i po dana, zaključio je da su gorući »sigurnosni razlozi«, dovoljni da Markov trg zatvori za demonstracije. Uz, čisto da se ne zaboravi, mnogo razumijevanja od strane tadašnjeg predsjednika države, Stipe Mesića, te gotovo nevjerojatnu crticu o bijesu i neposluhu HDZ-ovog zastupnika Florijana Borasa, koji je odbio podržati zakon konstatiravši kako se njime od »Hrvatske nastoji napraviti policijska država«, radi čega ga je na osobne konzultacije zvao dr. Ivo, tad strah i trepet u svim strukturama države, a pogotovo u HDZ-u. No, napravljeno je kako je Sanader i naumio, i od 1. kolovoza 2005. godine taj Trg, koji je centar domaće politike, zatvoren je za prosvjede. Nova, Kukuriku Vlada nije dugo čekala da krene u ostvarenje svog obećanja o otvaranju Markovog trga. No, ograničenja koja su predloženim zakonom predviđena, u najmanju su ruku – smiješna. Dakle, prosvjednici će na Markov trg moći doći samo u ograničenim pojasu, koji je udaljen 20 metara od svih državnih institucija. Kako je trg doslovno omeđen istima, jasno je da će prosvjednicima za okupljanje ostati sto-dvjesto kvadrata iz kojih neće smjeti iskoračiti, kako valjda ne bi narušili kontemplaciju saborskim zastupnicima ili ministrima.   

Barikade i ulaznice

  Sigurnosni razlozi nikad i nigdje, a pogotovo u Hrvatskoj danas, ne bi trebali biti razlog za svođenje demokracije na njen privid. Zoran Milanović je, uostalom, u 26. veljače prošle godine u Đakovu bio jasan: »Prosvjedovanje je normalna stvar i na to se treba naviknuti«. Još uvijek ima priliku da pokaže kako je doista mislio ozbiljno.