Bivša vlast je unazadila ionako loš položaj samostalnih umjetnika. Prvo je, koristeći trenutak uvođenja tzv. kriznog poreza i pod lažnom izlikom da i samostalni umjetnici moraju dijeliti sudbinu ostalih, smanjila osnovicu za plaćanje doprinosa slobodnim umjetnicima i to ni manje ni više nego za 30 posto. Međutim, kad je krizni porez ukinut, osnovica za doprinos nije vraćena na staro
Pa iako se mnogima može činiti da je njena najnovija izložba lumino-kinetičkih objekata u zagrebačkoj Galeriji Ulrich – iskorak iz dosadašnjeg stvaralaštva, Diana Sokolić će reći da je to samo logičan nastavak njenog cjeloživotnog bavljenja likovnom umjetnošću. Zato je izložbu i naslovila »Sinestezija«, riječju koja znači istovremenost različitih osjeta.
Kažu da male bebe imaju sve osjete povezane, a kasnije se kod većine odvoje. Kad sam bila mala, uspavljivala sam se zamišljajući brojeve – svakog u svojoj boji. I mislila sam da sam to ja izmislila, sve dok nisam vidjela jedan dokumentarac BBC-a koji o tome govori. Saznala da nije rijetkost osjetiti neki okus i »vidjeti« mu oblik, boju… Zato se i kaže: »crveni zvuk trube«, »baršunasti glas«, »topao pogled«… Sve su to sinestetičke slike. Moje stvaralaštvo je multidisciplinarno, pa je tako i ova izložba, pod naslovom »Sinestezija«, povezala dizajn, primijenjenu umjetnost, slikarstvo, fotografiju…
– Svjetlosni objekti koje sam izložila u Galeriji Ulrich, bili su posebno iznenađenje za moje kolege, koji dugo nisu vidjeli što radim – iako sam ja stalno izlagala, ali te izložbe ili nisu bile u centru, ili nisu bile u Zagrebu – pa su mislili da ne radim ništa. Odjeci su bili vrlo pozitivni, mnogi su mi čestitali, čak ostavili trag u knjizi utisaka – što je u našoj struci prava rijetkost. Obično se ljudi prave da nisu ni vidjeli izložbu, a ovom je prilikom bilo upravo obrnuto. To mi zaista mnogo znači, zapravo, najdraže mi je od svega.
Svjetlost
Od izlaganja aktova prošlo je, zapravo, deset godina!
– Aktovi o kojima govorite pretvorili su se u slike, koje su se sklapale – ciklus se zvao »Kaleidoskop«, a te su me slike odvele u treću dimenziju – do svjetlosnih objekata koje sam prvi put izložila krajem prošle godine u Galeriji Ulrich. Na ovom sam ciklusu radila posljednje četiri godine i moram reći da je to bila idejno ali i tehnički zahtjevna izložba, jer osim mog rada traži i neke intervencije majstora (stolara, električara, majstora za pleksi). Stoga imam namjeru nastaviti razvijati ideju tih objekata jer vidim goleme mogućnosti – ideje samo naviru.
»Sinesteziji« je prethodila izložba fotografija svjetlosnih objekata, prije godinu dana i to su bila samostalna likovna djela. Upravo su mi te fotografije primljene na izložbu »Fotodistorzija« koja se bijenalno održava u Poreču i polučile su lijep odjek.
– Svjetlost (pogotovo u boji) – više je od boje! Do ideje svjetlosnih objekata dovela me spoznaja da ljudima slike postaju dosadne – od prve fascinacije i oduševljenja, nakon nekog vremena ih uopće više ne primjećujete. Uostalom, dokaz tome je i nestanak vrijednih slika iz Banskih dvora devedesetih, što je primijetila samo čistačica, jer su na mjestima slika ostali obrisi na zidu… Dakle, slike postaju nezamjetne i nitko u njih više ne gleda. Ono što se može gledati u nedogled i nikad ne dosadi su vatra i voda! Gledajući tako lampice na božićnom drvcu, primijetila sam da se izmjena tih malih svjetlašaca može gledati u beskraj i to je bio početak moje ideje.
Fotelje
– Kad sam napravila svjetlosne objekte, shvatila sam da pred njima treba provesti neko vrijeme kako biste uživali u tim izmjenama boja koje se ne ponavljaju – kombinacije su svaki put drugačije i to je privlačno. A sjediti treba udobno da bi se uživalo. Uzela sam fotelje iz 60-tih godina koje su nepretenciozne, male a udobne, tapecirala ih tako da vizualno odgovaraju objektu koji se gleda, čine s njim likovnu scjelinu…
Osim što se bavite slikarstvom u svim varijacijama, Vi ste i pedagog – dugi niz godina.
– Pedagoškom se djelatnošću bavim već 20 godina u kontinuitetu. Najprije sam tri godine radila u Centru za kulturu i umjetnost, dakle u srednjoj školi, a učenici su mi bili mnogi danas poznati glumci i glazbenici. Onda sam prešla u slobodne umjetnike, a od 1992.sam honorarno radila na Rokovom perivoju kao voditeljica tečaja keramike, a paralelno počela voditi tečajeve crtanja, slikanja i keramike u Narodnom sveučilištu u Dubravi. Pripremam djecu za prijamne ispite za Školu primijenjene umjetnosti, za akademije, studij dizajna…
Polaznici tečajeva su svih generacija, a moja je misija ne da te ljude naučim crtati – jer to ovisi o njihovim mogućnostima, želji, volji i posvećenosti – već da ih naučim gledati. To je nešto što nas nitko ne uči. Prvo pitanje koje postavljam polaznicima mojih tečajeva jeste: Prošli ste Trgom bezbroj puta, znate li kako stoji spomenik Banu Jelačiću? Koju ruku ima Ban u zraku? Tako im skrećem pažnju na gledanje i primijećivanje stvari, a najdraže mi je bilo kad mi je jedna gospođa rekla: »Znate, život mi se promijenio otkada idem na crtanje, jer sve oko sebe vidim drugim očima!« To je ono što želim postići – osvijestiti ljudima želju za uočavanjem.
Važnost gledanja, rekla bih da ste baštinili u obitelji – mnogo sam puta razgovarala s vašom majkom, kostimografkinjom Ružicom Nenadović Sokolić i ocem, scenografom Dorianom Sokolićem, koji je često znao reći: »Gledajte čak i ono što nije lijepo, da biste znali kako nećete raditi!«
Keramika
– Ne mogu reći da se sjećam toga, ali su takvi razgovori sigurno bili prisutni u našem domu. Dok su moji roditelji crtali za stolom, ja sam crtala pod njihovim stolovima I tako je naš život izgledao. Naprosto, nije bilo šanse da budem bilo što drugo nego ovo što danas jesam. S tim što sam rano shvatila da kazalište nije sredina za mene i da mi je mnogo draže baviti se umjetnošću u samoći i sama realizirati ono što sam zamislila, bez posrednika.
Jako bih voljela svoje svjetleće objekte predstaviti u Rijeci, i to u Malom salonu, gdje sam imala izložbu prije 18 godina. Rijeka je moj grad. Iz kojeg sam otišla nakon mature, kako bih studirala u Zagrebu. Shvatila sam već tada da ću – uz roditelje, koji su zaista bili izrazite osobnosti, u Rijeci zauvijek biti – njihova kćerka. A htjela sam biti JA. Htjela sam da me cijene zbog onog što sam napravila, a i ako me ne cijene, da to ne bude zbog toga što su im se zamjerili moj roditelji.
Keramika je također značajni dio vaše djelatnosti
– Keramiku sam započela raditi iz osjećaja da moram opredmetiti moje crteže. Napravila sam izložbu velikih aktova u crtežu i njihovih malih inačica u keramici. A onda se keramika počela razvijati svojim putem, više nije imala veze s crtežima, a niti sa slikarstvom. U međuvremenu je i slikarstvo prešlo u treću dimenziju, a ja sam nastavila raditi keramiku kao sasvim odvojeni umjetnički ciklus. Ne vidim dodirnih točaka.
Naprosto, moje je stvaralaštvo premreženo – radila sam i grafički dizajn, unutarmje uređenje, projektirala namještaj – sve: život kao kreativna djelatnost. Razlike su samo u materijalu. Dakle, kontinuitet je moja pedagoška djelatnost, ali i stvaralaštvo kao takvo. Pitanje je samo što je u kojem trenutku aktualno. Poput kardiograma – stalno je neki dio životne krivulje aktivan, skače.
Kako živi slobodni umjetnik od tih »kardiogramskih skokova«?
– Bivša vlast je unazadila ionako loš položaj samostalnih umjetnika. Prvo je, koristeći trenutak uvođenja tzv. kriznog poreza i pod lažnom izlikom da i samostalni umjetnici moraju dijeliti sudbinu ostalih, smanjila osnovicu za plaćanje doprinosa slobodnim umjetnicima i to ni manje ni više nego za 30 posto. Međutim, kad je krizni porez ukinut, osnovica za doprinos nije vraćena na staro.
Ubožnica
Nadalje, zbog nedostatne ukupne mase sredstava predviđenih za plaćanje doprinosa samostalnih umjetnika, u ovom trenutku uopće se ne primaju novi članovi u HZSU. Uveden je maksimalni iznos do kojega slobodni umjetnici smiju zarađivati da bi imali pravo na uplatu doprinosa, a da pri tom nitko nema stvaran uvid u one zarade koje se ostvaruju preko vlastitih doo-ova i na sliče »zaobilazne« načine. Izbačeni su oni koji zarađuju mnogo, bez obzira na njihov doprinos hrvatskoj kulturi ( pritom se zaboravilo da oni plaćaju i više poreza!) i tako je HZSU postao ubožnica umjetnika koji se nisu snašli.
Kulturni krug u nas ne postoji – slikari ne idu na koncerte, glazbenici ne idu na dramske predstave, glumci ne idu na operu… ljudi koji idu na sve te kulturne događaje, koji to vole i kojima to treba, toliko je malo da se svi međusobno poznaju. To nije kulturni krug nego kulturni kružok. A samo kultura je ono što nas razlikuje i što nam može pomoći da se ne utopimo u masi jednakoga.
Samostalni umjetnici kojih u Hrvatskoj ima oko 1.200, i to svih profila (tu spadaju umjetnici glazbenog, scenskog, filmskog, književnog i likovnog stvaralaštva), koji moraju imati znatan rad iza sebe da bi postali članovi HZSU-a i kojima taj status odobrava ministar kulture, svakih pet godina moraju proći reviziju (što stručnu, što financijsku), da bi na kraju radnog vijeka otišli u mirovinu koja je manja nego što je ima čistačica u boljoj firmi. Samo neki dobijaju dodatak za umjetnike zaslužne za hrvatsku kulturu, naravno, ako im je odobren.
Osim svega toga samostalni umjetnici nemaju božićnicu ni poklone za djecu, ne mogu dignuti kredit jer nemaju stalna primanja, a na naknadu za bolovanje imaju pravo tek nakon 42 dana. Ako netko radi na projektu pa ga nema tri tjedna, bit će zamijenjen i ostat će bez honorara. Ne treba mu veće bolesti!
HDLU koji također ima oko 1.200 članova potpuno je dovoljan sam sebi, u njemu se izmjenjuju ravnatelji i predsjednici koji svoje članove ne poznaju, na svojoj stranici ne objavljuju čak ni obavijesti o izložbama svih članova nego samo nekih – onih koje izaberu po vlastitom kriteriju. Likovno stvaralaštvo je usamljenički posao koji svaki umjetnik radi u tišini svog ateljea i nema ničega što ih povezuje – ni mjesto ni aktivnost – a članovi godinama nemaju ni svoj klub u kojem bi se nalazili i razmjenjivali mišljenja i ideje. Umjetnici šute jer se boje da ne izgube i ovo malo što imaju…
