– Našli smo se spontano. Kad sam se doselio u Rijeku, odmah sam krenuo u potragu za bendom, bilo je par ljudi koji su tada svirali samnom, no tek 1997. godine smo se stabilizirali u ovoj formaciji. Dakle, Leo Rumora je na bubnjavima, pa Olja Dešić i Vedran Križan. Kvalitetni i iskusni glazbenici. Dogodila se ta kemija među nama jer inače ne bi opstali toliko godina u istoj formaciji.
UNIVERZALNI BEND
Jedan ste od najplodnijih kantautora na hrvatskoj sceni i jedan rijetkih domaćih glazbenika kojem ne manjka svirki, zapravo ste stalno »na cesti«?
– Stalno smo »on the road«, prošle godine imali smo rekordan broj nastupa u cijeloj mojoj karijeri, od Đavola na ovamo nikad toliko svirki nisam imao. Tome treba zbrojiti i četiri festivala, desetak humanitarnih koncerata, pa ispada da sam na nekakvom stageu bio svaki treći dan, a to je stvarno puno.
Valja istaknuti da se publici jednako dajete bilo da svirate u velikim koncertnim dvoranama, bilo da nastupate na malim lokalnim feštama?
– Najčešće prvo pišem melodiju, pa onda tekst. To naravno komplicira stvari, ali ja sam raspjevan tip, moje su pjesme sve jako melodične. Melodija ograničava stihove jer na note se pišu stihovi a ja ne želim da su banalni. To je rad, na nekim pjesmama radim mjesecima, dio po dio.
– Vrlo smo fleksibilni, prilagodljivi svakom tipu nastupa, od malih pozornica do velikih dvorana i svugdje to odlično funkcionira. Naša publika je također vrlo raznolika, svih generacija, zapravo od »sedam do sedamdesetsedam«. A i po stilu kojeg prakaticiramo, sviđamo se i rokerima, i šminkerima. Mi smo univerzalni bend.
Ljubav je oduvijek jedna od glavnih tema vaših pjesma?
– Ljubav je čak možda i jedina tema. Ljubav se ne mijenja, to je univerzalan pojam, ali sam se ja promijenio, stariji sam, zreliji, drugačije percepiram svijet i život uopće, pa se donekle promijenilo i moje mišljenje o ljubavi, ali ljubav je univezalni osjećaj pa se promijene osjete u stilu pisanja tekstova, koji su sad poetičniji, dok su nekad bili mladenački romantični, danas su zreliji, dublji.
DINAMIČAN ŽIVOT
Kako funkcionira taj život na četiri adrese?
– Dinamično! S obzirom da često mijenjam sredine, nikad mi ne dosadi. Na sreću, imam i stan u Rijeci i u Zagrebu, u Splitu mi živi obitelj, na Braču majka ima kućicu. Svugdje se osjećam doma, svugdje imam drage prijatelje. Možda to nekome zvuči čudno, ali dom je tamo gdje imaš obitelj, prijatelje, drage ljude, a ja se tako osjećam na te moje četiri adrese. To su moji domovi.
Nedavno ste proslavili pedeseti rođendan. Osjećate li neke promjene?
– Ma ja sam se radovao tom okruglom rođendanu. Proslavio sam ga u krugu prijatelja, okupilo se nas pedesetak, svirao nam je Beatles Revival Band i bilo nam je odlično. Duhovno se ne osjećam gotovo pa nimalo drugačije, osjećam se kao i pred dvadesetak godina. Putujem, sviram, imam drage ljude u životu, zdravlje me, hvala Bogu, još uvijek dobro služi i dok je tako nema većih promjena u mojoj glavi. A tijelo? Normalno je da se mijenja, nabacio sam koju kilu s godinama, ali to su prirodni procesi. Starenje prihvaćam kao prirodan čin, trudim se naravno paziti na zdravlje jer kad si zdrav uopće nije važno koliko imaš godina.
SLIJEDIO SAM SRCE
Postoji li nešto u vašem životu što biste promijenili?
– Nemam običaj gledati u kristalnu kuglu, ne znam što će mi budućnost donijeti. Ako bude zdravlja, bit će i koncerata, i albuma, i pjesmama. Želja mi je baviti se glazbom dok kad god budem mogao. Pa bio sam na koncertu Leonarda Cohena koji i u 75-godini života može očitati bukvicu puno mlađim kolegama.
– Ja sam čovjek koji kroz život ide intuitivno. Sve važne životne odluke donosio sam slijedeći svoj unutarnji glas. Primjerice, jedna od odluka koja je bitno utjecala na moj život svakako je ona koja se ticala profesionalnog bavljenja glazbom. Kad sam se odlučio i profesionalno se baviti glazbom, nisam znao što mi donosi budućnost, hoću li uspjeti ili ne, ali ja sam napustio fakultet telekomunikacija na četvrtoj godini jer smo s Đavolima dobili ponudu za snimanje prve ploče. Nisam bio u mogućnosti snimati ploču, svirati koncerte i putovati i istovremeno studirati, a nisam znao hoće li se takva ponuda za ploču ikad više ponoviti. S druge strane, napustiti fakultet zbog neizvjesne glazbene karijere nije bilo nimalo lako, no srce me odvuklo u tom smjeru i nikad nisam požalio. Sve takve velike životne odluke donosio sam slijedeći srce, unutarnji glas, intuiciju.
Na sceni ste prisutni tridesetak godina. Koliko se scena promijenila u ta tri desetljeća?
– Neke stvari su se bitno promjenile, posebice što se tiče medija i samog načina stvaranja glazbe. Osamdesetih godina postojalo je tek par velikih glazbenih studija gdje su se snimale ploče u bivšoj državi, a danas svatko tko ima malo bolji kompjuter u vlastitom domu može snimiti album. Danas svi snimaju i objavljuju, to više nije nikakav problem, no kad sam ja počinjao bilo je iznimno teško uopće doći u mogućnost ući u studio i snimiti ploču. No jednom kad si snimio album, uspjeh ti je bio gotovo zagarantiran, dok danas svi objavljuju, no tek su rijetki uspješni. Svatko dobije priliku za pet minuta slave, no teško tko opstane, postajemo potrošna roba, umjetnost je zahvaljujući medijima pala u drugi plan, važno je samo koliko je netko medijski atraktivan. Meni se to naravno nimalo ne sviđa, ali takva su vremena.
