Po Dujomiru Marasoviću Tito nije vratio Dalmaciju. Točno, Tito ju nije ni morao vraćati, jer je nije ni dao. On ju je oslobodio i pripojio matici domovini. Poglavnik ju je predao Talijanima, a tek kad je kapitulirao njegov prijatelj Mussolini, ohrabrio se poništiti Rimske ugovore
Pitanje za zastupnika Marasovića je i zašto pokušava današnju Hrvatsku, ako ni u čemu drugom onda u teritorijalnom smislu, proglasiti pravnim sljednikom NDH što je suprotno Preambuli Ustava Republike Hrvatske, a što je, da nakon predsjednika HDZ-a Sanadera spomenemo i predsjednika i utemeljitelja HDZ-a Franju Tuđmana, suprotno i njegovoj politici. Tvrdnji prema kojoj je današnja Hrvatska pravni sljednik NDH malo tko se u Hrvatskoj može razveseliti, a vjerojatno jedan od rijetkih u regiji koji bi se tome obradovao je Vuk Jeremić.
Dujomir Marasović zanemario je, kad je već ispravljao netočan navod, da Tito Dalmaciju nije mogao ni vratiti Hrvatskoj jer je ona za njega bila sastavni dio Hrvatske. Tito je »tek« priključio matici domovini Istru, Rijeku, Zadar, kvarnerske otoke…
Kako se HDZ odriče svega što je radio nekadašnji predsjednik te stranke Ivo Sanader, onda Marasovićeva izjava možda i ne treba čuditi. Sanader je u povodu Dana državnosti 2008. godine izjavio da veličanje ustaštva treba spriječiti, da većina hrvatskih ljudi podupire antifašizam, a rekao je i da on ne bi mogao biti premijer hrvatske Vlade da je ostalo po ustaškoj politici, jer bi njegov rodni Split bio u Italiji.
Odluka iz rujna
»Uz bok slobodnih naroda«
Tri dana nakon potpisivanja Rimskih ugovora Pavelić je održao govor na Trgu Stjepana Radića, današnjem Markovom trgu. Poglavnik NDH nije našao za shodno da išta objašnjava Hrvatima te se u govoru obraćao »braći ustašama« koje je i okupio na trgu ne bi li im objasnio svoju politiku prema Italiji. Iz njegova govora vidljiv je i njegov odnos prema svim onim Hrvatima koji nisu ustaše koje je pozvao »da si reknemo jezikom koji razumijete u prvom redu braćo ustaše vi, a koji razumije i cjelokupni hrvatski narod«. Za Pavelića je hrvatski narod u NDH »uz bok slobodnih naroda«, a »danas je hrvatska država potpuno ravnopravna sa svim slobodnim i nezavisnim državama«.
Osim o Mussoliniju, imao je Pavelić odlično mišljenje i o princu Aimoneu, nesuđenom kralju Tomislavu II. jer, kako reče, »ja sam uspostavio krunu Zvonimirovu« i »ja sam ponudio da je nosi vojvoda savojski jer sam znao da je najdostojniji«.
– Mi smo u tom doprinijeli i koju žrtvu. Nu, narod koji nije kadar podnijeti žrtvu nije kadar niti živjeti, kazao je Pavelić, a ta »koja žrtva« nije bila ništa drugo nego predaja gotovo cijele Dalmacije Italiji. Čim je to rekao njegove ustaše burno su klicale »Pavelić, Pavelić«.
Poglavnik je najavio i svoja nova vanjskopolitička postignuća jer »kada smo mi pravili ugovore o granicama, onda nismo pravili nagodbe i sporazume. Nagodbe i sporazume pravili su političari koji nisu bili predstavnici slobodnoga naroda i nezavisne države, mi smo kao predstavnici slobodnog i suverenog naroda i predstavnici Nezavisne države Hrvatske pravili međunarodne ugovore«.
Okupacija Međimurja
Pavelić je u tom govoru kazao i da su »oslobođenje hrvatskog naroda i uspostavu Nezavisne države Hrvatske potvrdili«, odnosno donijeli, »dva velika naroda, države osovine, po svojim dvama velikim vođama«. Od tih »velikih vođa« jedan je Adolf Hitler, a drugi Benito Mussolini.
Te svibanjske srijede Pavelić, govoreći svojoj »braći ustašama«, nije ni riječju dao do znanja da je Italija, u kojoj je živio godinama prije nego što mu je u travnju 1941. dopušteno da se vrati u Hrvatsku i preuzme vlast, »himbeni saveznik«.
