I Marti Misterija, stripovski »detektiv nemogućeg«, ovdje bi se tek bespomoćno mogao češkati po glavi. Imao je stari Marti slično iskustvo, kad je ukrstio koplja sa znanstvenikom koji je ljudski metabolizam ubrzao toliko da bi korisnik njegovih usluga u jedan sat proživio cijeli dan, dobivši tako vrijeme za sebe koje ostatak vanjskog svijeta ne bi mogao priuštiti (uz jasno, nuspojave oko kojih se vrtio i cijeli zaplet stripa). No, ovdje, u Hrvatskoj, ima cijelu državu, sa 4,29 milijuna stanovnika (i 4,5 milijuna birača, ali pustimo to, ako ne želimo »detektiva nemogućeg« poslati na psihijatriju), koja je, kao otkinuta od svijeta, u svojevrsnoj hibernaciji proživjela pune tri godine. 

    Što bi napravili s poklonjenih skoro punih 1100 dana? Završili fakultet, zaljubili se, odljubili, pokrenuli nekoliko poslova, naučili jezike, obišli svijet, skladali, pisali, slikali… Hrvatska, međutim, nije napravila gotovo ništa, barem kad je u pitanju najveća tema današnjice – hrvanje s gospodarskom krizom koja je svojom ozbiljnošću obojala, zapravo, cijelu početnu dekadu 21. stoljeća. Hrvatska se, još negdje ujesen 2008. godine jednostavno zakočila, prvo u (samo)obmani tadašnje vlasti koja je uporno odbijala priznati da je svjetska gospodarska kriza već pokazala putovnicu i domaćim carinicima, a onda je, nakon što je Ivo Sanader odlučio da stvari za njega postaju pomalo prezahtjevne, odlučila poput Trnoružice usnuti i čekati da ju poljubi i u život vrati princ svjetskog oporavka. Kako su bajke samo priče za djecu, a ni stripovski junaci ne mogu popravljati stvarnost, dogodilo se ono što se i moralo dogoditi. Dok su se svjetska gospodarstva s mukom prilagođavala i izvlačila iz recesije, u zakočenoj Hrvatskoj su plaće postajale sve niže, a redovi na biroima rada sve duži.    

   Nepovratne godine

    Unatoč svemu, unatoč tri potpuno nepovratno izgubljene godine, kad čovjek vidi i čuje reakciju HDZ-a na proračunske smjernice koje je predstavila nova vlast, može u sebi samo, s velikom zahvalnošću, ponoviti tri ključne rečenice: Bože, još smo dobro prošli. Bože, još smo dobro prošli. Bože, još smo dobro prošli. 

    »Teško nam je razumljiva međustopa za dječju hranu jer se postavlja pitanje što je to dječja hrana. Djeca jedu sve – dakle i meso i krumpir i voće i povrće i kruh«, eto, to je »kritika«, kakvu je uspjela smisliti predsjednica najjače oporbene stranke i dvije i po godine hrvatska premijerka, Jadranka Kosor (Bože, još smo dobro prošli). A baš ona je glavni krivac za »strategiju Trnoružice«, jer je propustila priliku u trenutku kad je imala sve na dlanu, tamo negdje na ljeto 2009. godine – i potporu javnosti, i medija, i solidnu svijest o tome da se neke stvari u državi ipak moraju rezati. Kosor je, međutim, odabrala drugi pristup, država je štedjela na spajalicama i vodi s okusom borovnice, a investicijski princ je digao ruke od svega kad je vidio kakva šikara okružuje ovaj dvorac. I sad, eto, ex-premijerka, koja je svojedobno vidjela zemlju kako gazi putem za put izlaska iz krize, muku muči sa – Čokolinom, dok njen (i Sanaderov) višegodišnji ministar financija Ivan Šuker pravednički grmi prema Kukuriku vrhu: »Obmanjivali su hrvatsku javnost i nemaju snage provesti strukturne reforme!«. 

    Uh, da je njemu samo na tren doći na vlast pa da pokaže ovim šmrkavcima kako se provode strukturne reforme. Čekaj, čekaj… 

    Sada se, dakle, događa ono što se očekivalo da vlast napravi još u proračunu za 2010. godinu. Ako, jasno, zamislimo da je slično bilo nemoguće godinu dana ranije, jer su Sanader i Ivan »strukturna reforma« Šuker obilazili Hrvatsku tvrdeći da kod nas nema krize. Sad se smanjivanjem neodržive državne potrošnje pokušava dobiti na vremenu (a vrijeme je kreditni rejting, a on je, jasno, novac), kako bi se mogle pokrenuti investicije koje bi odsukale gospodarstvo.    

   Oluja kritika

    Hoće li Milanovićeva ekipa uspjeti u tome i kako, pitanje je na koje je zasad posve nemoguće odgovoriti. Jasno je samo da su krenuli u dobrom smjeru, no kakav će im pritom biti korak, još nisu obznanili, a vjerojatno ni odlučili. Smanjenje rashodovne strane proračuna za 4,6 milijardi kuna zvuči dobro, ali tek slijedi pravi posao, jer će trebati »nacrtati« kome će se i koliko uzimati. I onda istrpiti oluju kritika, a možda i koji prosvjed, ili traktorski konvoj, od onih koji će, makar privremeno, izvući deblji kraj. Isplanirati štedljive proračunske smjernice je lakši dio posla (bez obzira što je za HDZ-ovu Vladu to bio nesavladivo složen zadatak), udariti sjekirom u konkretne stavke – e to će trebati izvesti i preživjeti – s oba kraja sječiva. 

    No, nije to jedina ljuta bitka za spas ove zemlje, niti, nažalost, sve ovisi samo o Hrvatskoj i njenoj vlasti. Prvo, predstavljanje vladinih proračunskih smjernica je, zapravo, bio i startni pištolj bjesomučne utrke s vremenom, jer koliko god s jedne strane bilo nužno smanjenje potrošnje, ona s druge, pridonosi daljnjem stezanju gospodarstva. Stoga treba djelovati brzo i investicijskom aktivnošću (planiranih osam miljardi ove godine) nadoknaditi izgubljeni novac koji se trošio u Hrvatskoj i time podmazivao škripave kotačiće ovdašnje ekonomije. Jer, ukoliko bude rezanja, a investicije omanu – e onda bi se i Trnoružičinog sna mogli prisjećati s – nostalgijom. 

    A onda ćemo se, s bijesom, sjetiti i da je ona zaspala u svojoj postelji od svile baš onda kad je europsko gospodarstvo kako-tako izlazilo iz krize. Pozitivne stope rasta koje su europske zemlje bilježile posljednje dvije godine (a time, jasno, širile i svoje potencijale za ulaganje i trošenje na hrvatske proizvode) mogle bi također biti dio nostalgičnih sjećanja. U tom slučaju će odsukavanje biti vraški težak posao. 

    Može biti, međutim, i gore, jer, makar su prognoze nešto svjetlije nego prije nekoliko mjeseci, ne valja isključiti ni mogućnost dramatičnije produbljenja dužničke krize u eurozoni, koja bi mogla »ubiti« euro. U slučaju takvog sloma, sve što se napravi u Hrvatskoj bit će po onoj – džaba si krečio. 

    A na pozornici bi, o užasa, mogli paradirati čak i »Čokolino« i »Strukturna reforma«.