To mi je bio cilj od prvog dana, da što prije ostanem bez posla glavnog pregovarača jer to znači da je Hrvatska završila pregovore i volio bih da dvije trećine građana na kraju podrži ulazak u EU i da u našoj dugoj knjizi pregovora zadnja rečenica ne završi točkom nego velikim uskličnikom – time se završava posao međunarodne afirmacije i ugradnje Hrvatske u novi svjetski poredak, kaže Drobnjak
Vladimir Drobnjak sedam je godina glavni hrvatski pregovarač s Europskom unijom. Naime, glavnim pregovaračem imenovan je u siječnju 2005. godine, oko čega su se usuglasili čelnici svih tadašnjih parlamentarnih stranaka – i vladajućih i iz oporbe. Na dužnost glavnog pregovarača Drobnjak je stigao iz New Yorka gdje je od srpnja 2003. pa do imenovanja na novo radno mjesto bio hrvatski veleposlanik pri Ujedinjenim narodima. Za posao glavnog pregovarača Drobnjak je bio visokokvalificiran zahvaljujući dotadašnjem iskustvu koje je stekao u diplomaciji. Naime, prije New Yorka, u vrijeme trećesiječanjske Vlade, Drobnjak je, kao veleposlanik, Hrvatsku predstavljao pri Europskim zajednicama u Bruxellesu. U isto vrijeme, bio je i član hrvatskog pregovaračkog tima za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) koji je Hrvatska sklopila s Europskom unijom.
Samu diplomatsku karijeru Drobnjak je počeo još i ranije, početkom devedesetih godina kad je najprije bio imenovan za zamjenika stalnog predstavnika Hrvatske pri Ujedinjenim narodima u New Yorku. Pet godina kasnije, 1997., vratio se u Zagreb gdje je preuzeo dužnost pomoćnika ministra za multilateralu u Ministarstvu vanjskih poslova. U međuvremenu je postao i nacionalni koordinator za Pakt stabilnosti za jugoistočnu Europu. Prema zasad neslužbenim informacijama, Vladimir Drobnjak bi se uskoro trebao ponovno vratiti u Bruxelles – i to na dužnost novog hrvatskog veleposlanika pri Europskim zajednicama gdje će zamijeniti dosadašnjeg veleposlanika Branka Baričevića.
– Pa i ovaj intervju je način da se i moj glas u svemu tome čuje. Kao bivši novinar, savršeno sam svjestan važnosti medija i potrebe informiranja i zato sam tijekom pregovora uvijek nastojao biti svima dostupan za pružanje informacija, ali mislim da je pitanje mojeg osobnog pojavljivanja u medijskom prostoru manje važno. Vi znate da ja više volim sjenu.
Kako bilo, sada kad je pristupni proces došao do kraja i uoči referenduma o ulasku u EU, za Vladimira Drobnjaka nema nikakve sumnje – Hrvatska jednostavno mora postati članicom Unije. U razgovoru za naš list izdvojio je kratko nekoliko razloga zbog kojih je čvrsto uvjeren da je budućnost Hrvatske u Europskoj uniji.
– Krenuo bih od članka 3. Lisabonskog ugovora koji, kao temeljni cilj Europske unije, postavlja mir i boljitak. Nema boljih riječi za jednu državu od te dvije riječi. Osim toga, taj članak Europsku uniju definira kao prostor stabilnosti, sigurnosti i pravde. Tih pet riječi sublimira zašto moramo ući u Europsku uniju: zbog mira, boljitka, stabilnosti, sigurnosti i pravde, uključujući pravdu u odnosima jedne države prema drugoj. Nikad više Hrvatska neće biti država drugog reda kad uđe u Europsku uniju. Niti će biti, niti će itko moći reći da je.
Kakav rezultat očekujete na referendumu 22. siječnja?
– Očekujem, naravno, pozitivan rezultat, a iskreno se nadam da će on biti i bolji od sadašnjih projekcija. Volio bih da barem dvije trećine građana na kraju podrži ulazak u EU i da u našoj dugoj knjizi pregovora zadnja rečenica ne završi točkom, nego velikim uskličnikom. Jer time se završava posao međunarodne afirmacije i ugradnje Hrvatske u novi svjetski poredak. Tek uspješnim referendumom i ratifikacijom u Hrvatskom saboru zaokružuje se posao ugradnje Hrvatske u njeno pravo mjesto u Europi i svijetu.
Težak posao
Pregovori su gotovi, referendum je pred vratima. Znači li to da ste vi ostali bez posla?
– Ako moj posao definirate kao posao glavnog pregovarača, onda Bogu hvala, ja sam ostao bez posla. To mi je bio cilj od prvog dana, da što prije ostanem bez posla glavnog pregovarača jer to znači da je Hrvatska završila pregovore. Ako definirate moj posao kao posao čovjeka koji se bavi Europskom unijom, onda ne, nisam ostao bez posla. Moj posao će se nastaviti u drugačijem obliku.
– Biti povjerenik u Komisiji jedna je od najviših i najprestižnijih uloga koja postoji u EU kontekstu. Tko god se bavi Europskom unijom, smatra komplimentom da se njegovo ime uopće spominje u tom kontekstu. Ali osobno u ovom trenutku nemam tih ambicija i mislim da je apsolutno preuranjeno izražavanje promišljanja na tu temu.
Prije nešto više od mjesec dana tadašnja premijerka Jadranka Kosor i predsjednik Republike Ivo Josipović potpisali su u Bruxellesu pristupni ugovor. Jeste li bili razočarani što i vi niste bili supotpisnik?
– Ne, doista nisam. Za mene je bilo ključno da Republika Hrvatska potpiše taj ugovor i da se taj povijesni proces na najuspješniji način privede kraju, a to se i dogodilo. Od prvog do zadnjeg dana sam taj proces gledao kao nacionalni projekt u kojem je glavni dobitnik Republika Hrvatska. Svi mi ostali s imenima i prezimenima bili smo manje bitni.
Međutim, u prošlom valu proširenja EU-a, uz predsjednike, premijere i ministre, pristupne ugovore potpisivao je i jedan dio glavnih pregovarača, a činjenica je da im je posao ipak bio lakši nego vaš?
– Posao je bio težak, ali ako bi išli po tome da bi svi kojima je posao bio jako težak bili kvalificirani za potpisivanje ugovora, za sve potpise bi nam trebalo više od jedne stranice. Ponavljam, mislim da se time ne treba opterećivati. Treba gledati stratešku sliku. Pitanje potpisnika ima svoju razumljivu protokolarnu i političku dimenziju, ali u krajnjoj liniji to je ipak samo jedan detalj ukupnosti cijelog procesa. Bitan je konačan rezultat, a konačan rezultat je ugovor o pristupanju. Za mene je najveća nagrada u cijelom procesu to što je on uspješno priveden kraju.
Kolektivni napor
Je li za to uspješno privođenje kraju pregovora najzaslužnija Jadranka Kosor?
– Proces pregovora je vrlo slojevit i multidimenzionalan. U njemu je sudjelovalo stotine i stotine ljudi. A lista zaslužnih je ogromna. Međutim, sama pravila naših pregovora bila su takva da je ključnu operativnu ulogu imala hrvatska Vlada pa je, samim time, čelna osoba Vlade od prvog do zadnjeg dana pregovora bila u ključnoj ulozi. Zato se postignuća u pregovorima ne mogu procjenjivati, a da zasluženi kredit ne odlazi i osobi koja je bila na čelu Vlade. Riječ je o procesu u kojem je na različitim funkcijama, u različitim ulogama i na različite načine sudjelovalo preko 3.000 ljudi. Ključnu ulogu je odigrao i Nacionalni odbor, i Hrvatski sabor. Teško je izdvajati samo jedno ili dva imena. Pregovori su doista bili kolektivni napor cijele države, ne samo državne administracije. Ovo je pobjeda Hrvatske i za mene tu priča o zaslugama završava.
Treba li bivšoj premijerki Jadranki Kosor i njezinom slovenskom kolegi Borutu Pahoru barem pripisati zasluge za deblokadu pregovora?
– Deblokada pregovora bila je primarno politička stvar i naravno da oni političari koji su tog trenutka bili u čelnim ulogama su najodgovorniji za bilo pozitivan bilo negativan ishod. Ishod je bio dobar i naravno da zasluge idu tadašnjoj premijerki i još uvijek tehničkom premijeru Slovenije. No, ono što je također bilo važno nakon deblokade, a bilo je zadaća ljudi u pregovaračkom timu, jest da sva poglavlja pregovora koja su bila blokirana, tijekom te blokade podignemo na što veći stupanj gotovosti. Zato je bilo moguće otvoriti ili zatvoriti deset poglavlja već početkom listopada 2009. godine, čim je blokada skinuta.
Jeste li se ikad tijekom te blokade osjećali bespomoćno? Jeste li razmišljali da biste najradije digli ruke od svega?
– Ne, osjećao sam se frustrirano, kao i svi ostali na mnogim stranama, ali se ni jednog trenutka nisam osjećao bespomoćno. Sjećam se u tim frustrirajućim vremenima blokade, kad smo imali susrete s vama novinarima, moja je teza uvijek bila da Slovenija može blokirati otvaranje i zatvaranje poglavlja, ali Slovenija ne može blokirati Hrvatsku da ispunjava svoje obveze, da usklađuje svoje zakonodavstvo i da ispunjava mjerila. Znam da su tada te moje riječi mnogi doživljavali samo kao nekakvu vještu retoriku i utjehu za frustraciju, ali se u konačnici pokazalo da je to doista bilo tako jer mi ni u jednom trenutku nismo prestali s radom. Uvijek sam govorio: OK, ne možemo prodati našu robu na pultu, ali je možemo proizvoditi i stavljati u skladište. Kad-tad će se dućan otvoriti – imajmo puno skladište jer će se roba odmah moći prodavati. I to se točno i dogodilo. Kad je blokada dignuta, mi smo bili u poziciji da veliki broj gotovih poglavlja stavimo na stol. Bilo bi najgore da smo u vrijeme blokade stali i čekali ne radeći ništa.
– Pitanje je jako teško, primarno zbog Islanda. Islandski pregovori su jako specifični, prije svega zbog ribarstva. No, ako se nađe zajednički jezik i rješenja u području ribarstva koja će biti prihvatljiva objema stranama i ako islandski građani prihvate članstvo, ne vidim zašto Island ne bi mogao ući u EU već u ovom desetljeću.
– Što se tiče regije, tu je jako teško govoriti. Sasvim sigurno ništa neće biti u ovom desetljeću. Računajte da će od samog otvaranja pregovora do pristupanja proći minimalno deset godina. Riječ je o dugom, dugom procesu.
Koji je bio najteži trenutak u pregovorima?
– Za mene osobno, ožujak 2005. kad nam je otvaranje pregovora odgođeno.
Jeste li mislili da će odgoda potrajati u nedogled?
– Upravo zato je bio tako težak. Nismo počeli s pregovorima, a nismo znali ni je li to odgoda samo na šest mjeseci. Putovali smo 2. listopada 2005. u Luxembourg, ne znajući hoćemo li dan kasnije otvoriti pregovore ili ne. Onog dana kad je proces krenuo, dobili smo operativni okvir unutar kojeg možemo djelovati. Sve što se kasnije događalo, koliko god bilo teško ili manje teško, događalo se u tom okviru. Ali, jednom kad je proces otvoren, znali smo da ćemo ga dovesti do kraja.
Postoji li neko prijelazno razdoblje na koje ste posebno ponosni?
– To je prijelazno razdoblje za naše ribare u Istri, odnosno za naše koćare. To je bilo apsolutno najteže dobiti. Radi se o jednom od najvećih odstupanja od EU pravila u odnosu na Mediteransku direktivu, odnosno na pravnu stečevinu, koje smo dobili u pregovorima. Dakle, pravo da naši ribari na dubinama manjim od 50 metara mogu koćariti na 1,5 nautičkih milja od obale, a ne na tri milje, odnosno na dubinama većim od 50 metara tamo gdje naši propisi dopuštaju. Od tog prijelaznog razdoblja pogodnost imaju koćari duž cijelog Jadrana, ali primarno smo bili usmjereni na istarske ribare. To je jedan od razloga zašto je poglavlje 13. Ribarstvo, tako kasno zatvoreno. Mi jednostavno nismo htjeli popustiti na tome, a to je tražilo mnogo, mnogo razgovora s Europskom komisijom.
Zbog pritiska ribara ili? Kako je došlo do toga da baš na tome inzistirate?
– To je trebalo napraviti zbog dobrobiti naših ribara i naših interesa na Jadranu. Nismo to učinili jer smo bili pod pritiskom politike ili nekakvih lobija. Jedan od naših krunskih agrumenata bio je da je hrvatski Jadran vrlo specifičan i da se ne može europska pravna stečevina linearno primjenjivati, a da se ne vodi računa o specifičnostima mora i načina života.
Prijateljski Füle
Jesmo li u drugim područjima od nečega odustali od čega nismo trebali?
– Ne, ne bih rekao. Mislim da smo dobili uistinu maksimum koji se u danim okolnostima dao izvući. Mi nismo bili u poziciji da paralelno s nama pregovara još nekoliko nama sličnih država, kao što je recimo Slovačka imala Mađarsku, Češku i Sloveniju, pa da se onda dogovorite oko nekog rješenja i imate snagu nekakvog bloka i zajedničkog pristupa… Mi to nismo imali. S jedne strane, prednost je ići sam jer vas onaj tko je sporiji od vas ne usporava. No, kad ste sami, ne možete generirati onaj volumen pozitivnog pritiska koji bi u nekim drugim okolnostima mogli. Retrospektivno gledano, mislim da je lakše ići u skupini s drugim državama, nego sam.
Tko je imao više razumijevanja za Hrvatsku, bivši povjerenik za proširenje Olli Rehn ili njegov nasljednik Štefan Füle?
– Vrlo ih je teško uspoređivati zbog toga što su pregovori bili u različitim fazama. U vrijeme Olli Rehna pregovori su se tek uhodavali i stvarali nove mehanizme, dok je Füle došao u zreloj, završnoj fazi pregovora. Zato su i njihove operativne mogućnosti i utjecaji bili različiti. Na osobnoj razini, s obojicom sam bio dobar prijatelj. Možda mi je bilo malo jednostavnije raditi s Füleom, iz jednostavne činjenice što se on i ja znamo još od 1992. iz Ujedinjenih naroda kada sam bio hrvatski diplomat, a on češki diplomat u UN-u. Znamo se već 20 godina pa je naš odnos imao jednu dimenziju osobnog kontakta kroz toliko dugo razdoblje. To je u ovom poslu uvijek dodana vrijednost, ali nipošto odlučujuća.
