S Daleom Watsonom, istinskom legendom country glazbe, razgovarali smo svega nekoliko minuta po njegovu dolasku u Hrvatsku, iako se taj put skoro pretvorio u noćnu moru.

Naime, 47-godišnji teksaški kantautor krenuo je prema Europi letom iz Austina. Sletio je u Pariz, odakle je u Zagreb trebao stići letom preko Budimpešte. Međutim, dolazak u Budimpeštu bio je uzaludan jer je tamo otkrio da leta za Zagreb – nema. Morao se vratiti u Pariz, pa odande izravno poletjeti za Zagreb, što je njegove putešestvije oduljilo na punih 27 sati.

Unatoč umoru, od Watsona je jedino stizala zahvalnost zbog interesa za njegovu glazbu, koju danas možemo slobodno uspoređivati s glazbom country velikana Hanka Williamsa, Leftyja Frizzella, Bucka Owensa, Johnnyja Casha, Waylona Jenningsa i Merlea Haggarda. Watson, naime, možda ponajviše od svih suvremenih country izvođača, u sebi utjelovljuje Jenningsovo odmetništvo, Hagardov osjećaj za malog čovjeka i Cashovu autentičnost.

Watson u petak po drugi put nastupa u Tvornici u Zagrebu, a taj nastup izravno prenosi Drugi program Hrvatskog radija, dok u subotu prvi put dolazi u Rijeku, gdje će održati koncert u Stereu.  

 Naklon glazbenim velikanima

Ovo je vaš drugi dolazak u Hrvatsku u manje od tri godine, i prvi u Rijeku. Znamo da posvuda u svijetu imate vjernu publiku, no to je posebno slučaj u Europi. Zbog čega je tako?

– Mislim da je tome razlog što ova vrsta tradicionalne glazbe koju sviram svoje korijene ima upravo u Europi. Zbog toga autentična country glazba ovdje u Europi nailazi na veći interes nego u Americi. Osim toga, neprekidno nastupam u Europi već gotovo 20 godina.

Po čemu je prijem vaše glazbe u Europi različit od američkoga?

– Mislim da je publika u Europi glazbeno obrazovanija od američke publike, posebice kada je riječ o korijenima naše glazbe, o bluesu, honky-tonku i ostalim tradicionalnim glazbenim vrstama. Također mislim da su Europljani spremni uložiti dodatan napor u slušanje glazbe. To je razlog zbog kojeg posebno cijenim obožavatelje u Europi.

Nije li to čudno? U Europi country glazbu najčešće doživljavaju kao autentično američki proizvod.

– Country i jest američki, no njegovi su korijeni ovdje.

Na svom posljednjem albumu »Sun Sessions« vratili ste se u Memphis, u legendarni Sun studio. Riječ je o odavanju počasti Johnnyju Cashu, Jerryju Lee Lewisu, Elvisu Presleyju i Carlu Perkinsu, zar ne?

 – Ovdje nije riječ o mom pokušaju da ih imitiram, nego o jednostavnom naklonu tim glazbenim velikanima. Sun studio u Memphisu, gdje su pedesetih godina snimali Cash, Presley i ostali, ostavili su dubok trag na mene i moju glazbu. Naročito Elvis, iako me češće uspoređuju s Cashom, vjerojatno zato jer dubina moga glasa katkad podsjeća na Cashovu.  

 Vječni autsajder

Zanimljivo je, međutim, da su sve pjesme na »Sun Sessions« originali, bez ijedne obrade. To znači da ovdje nije samo riječ o pukoj nostalgiji?

– Nadao sam se da će na moje nove pjesme ljudi reagirati upravo na taj način. Kada kažem da sam pod utjecajem ovih glazbenika, to ne znači da želim i preslikati njihovu glazbu. Ovo su moje pjesme, i to je moja glazba.

Kako biste definirali vašu glazbu? Negdje sam ovih dana pročitao da vi svirate i pjevate vašu verziju country glazbe kao da se Garth Brooks nikad nije rodio.

– Zahvalan sam kada ljudi uviđaju razliku između moje glazbe i komercijalnog countryja kakav prevladava u Americi i koji se skoro uopće ne razlikuje od pop glazbe. Pop-country nije put kojim kročim, niti će ikad biti, koliko god bilo teško. Popizacija country glazbe zapravo je ubijanje countryja i predstavlja trijumf prosječnosti.

Ponekad koristite termin »ameripolitan« da opišete vašu glazbu i glazbeni pravac kojem pripadate. Što točno pod tim mislite?

– Izmislio sam termin »ameripolitan« kako bih opisao glazbu koju volim, kojoj i sam, nadam se, pripadam. Riječ je o autentičnoj glazbi, koja ima svoje korijene. No, radi se o uskom krugu i u njega, recimo, nikako ne spada Kenny Chesney, baš kao što ništa s ameripolitan žanrom nema ni Taylor Swift koja je sličnija Celine Dion, nego što ima veze s country glazbom. Oni su ukrali country glazbu, zbog čega ameripolitan zapravo nema nikakve veze s komercijalnom country glazbom. No Alison Krauss pripada tom krugu odabranih, kao i, recimo, Dwight Yoakam.

Bojite li se da ste zbog toga osuđeni na vječno autsajderstvo?

 – Ne. S tim sam se pomirio.