Kada govorimo o kvaliteti, moramo riješiti financiranje. Poznati smo po uspjesima u individualnim sportovima, a propada nam kolektivni sport. Upravo u tim sportovima je bitna ruka države – kaže Skansi
Petar Skansi, proslavljeni košarkaš i trener, novi je pomoćnik ministra Željka Jovanovića za sport. Prošao je sve faze razvoja i pada hrvatskog i jugoslavenskog sporta. U prvom licu.
Primio ga je Tito nakon osvajanja srebrne medalje na Olimpijskim igrama u Meksiku (1968.), ručao je s Franjom Tuđmanom u Barceloni (1992.), kada je Hrvatsku doveo do olimpijskog finala sa SAD-om, a na Igrama u Londonu, ove godine, trebao bi sjediti do predsjednika Josipovića, kao doministar sporta.
– Ne, tamo će biti čelnici Hrvatskog olimpijskog odbora, na čelu s Zlatkom Matešom, pa Vrdoljakom…
Ipak, nakon 44 godina od osvajanja olimpijske medalje utrčali ste u politiku, sa 68 godina i 40 dana?
– Ne smatram to političkim zaduženjem. Ne zbog uvjerenja da nije vezano uz politiku, dapače, ali mislim da sam tehničko lice. Angažiran sam jer dolazim iz sportskog svijeta i razumijem problematiku. Nisam na drugoj strani pregovaračkog stola. Sportaši moraju imati presudnu riječ.
Sada već bivša vladajuća politička garnitura navukla je bijes vrhunskih sportaša onim dodacima Zakonu o sportu mimo dogovora s ljudima iz Kluba olimpijaca?
– Prevareni smo u borbi za svoj status. Status je širok pojam, uključuje priznanja i naknade za minuli rad, ali iznad svega status u društvu, zbog doprinosa ugledu države. Ne treba nikome više dokazivati da su sportaši najbolji ambasadori, Hrvatska je po njima poznata u svijetu.
SPORT U RUKAMA HOO-a
KOŠARKA U PROVALIJI
Nagrade za medalje ili sportske mirovine?
– Rekao sam naknade. Priznanje za ostvareni rezultat na stvaranju ugleda države. Mirovina je nešto drugo. Ono što kroz radni vijek ulažemo u – svoju starost.
Obračun s nogometom
Neki su osvajači olimpijskih medalja prijavljeni u Monte Carlu?
– Čitajući Zakon o sportu otkrio sam da sportsko sudništvo ne postoji, ono je u okviru HOO-a. Hrvatski olimpijski odbor se mora izjasniti, ne razumijem ovu šutnju. Oni su krovna organizacija našeg sporta. Dakle i Hrvatskog nogometnog saveza.
Ipak, Remetinec se puni nogometnim djelatnicima…
– Ljudi su od krvi i mesa. Skloni devijacijama. Takve se stvari događaju ako izostane kontrola i represija, ne samo u nogometu, nego u svakoj aktivnosti društva. Bahatost je najveći neprijatelj. Tko mi što može…
Mislite na Zdravka Mamića i Vlatka Markovića?
– U ovom trenutku su oni na tapetu. Ali ne mislim samo na njih, bilo je puno situacija u kojima su se koristila dvostruka mjerila. Bitno je analizirati financiranje sporta. Siromašno ili bogato, preduvjet je za red. Veza s vlašću je opasnost. Svijet kaže da se politika ne treba miješati u sport, ali isto tako klubove sponzorira privatni kapital, oni žive od donacija. Kod nas je većinom to riješeno kroz državni proračun. U inozemstvu ne možete kazati sponzoru daj novac i – bježi: Tako ni politici kod nas.
Čovjek ste iz košarke, igrali ste i bili trener u Italiji, gdje je ovaj sport u krizi. Pobjegli su sponzori, odlazi i Benetton, nakon 30 godina, ostao je samo Armani?
– Prestao je financijski interes. Imam iskustvo s Lucianom Benettonom, socijalno veoma osjetljivim, koji je vraćao dug Trevisu, gdje je sve ostvario. Ulagat će u mlade, profesionalna košarka postala je preskupa zabava, ne vraća uloženo.
Rekli ste da je i Hrvatski košarkaški savez povlašten, s puno državnih tvrtki, a to je devijantno stanje?
– I ne samo oni. Ne može država dozvoliti da jedan savez, kao što je odbojkaški, bankrotira, a drugi se kupa u novcu državnog sponzora. Ne znam detalje, problematiku, nikada mi nitko nije objasnio do kraja, konstatiram temeljem onoga što vidim na ekranima, gledajući majice s brojnim reklamama.
Zakon o sportu je napisan da bi se privatizirao Hajduk po nalogu bivšeg premijera Sanadera?
– Promašaj je preoblikovanja sportskih društava u dionička društva iz kojih se ne može izvlačiti dobit. Najobičnija glupost. To će raditi pravnici ili ekonomisti. Sportaši mogu samo dati smjernice. Nigdje na svijetu ne postoji da se kupovanjem dionica saniraju dugovi!
Zdravlje i posao
Dijagnoza će se uspostaviti, ali novaca nema, osim što je naglašena i kriza morala?
– Nije financijska kriza ključ problema, već psihološki pristup. Hoćemo se baviti sportom zbog zdravlja ili zbog biznisa. Možemo jedno i drugo. U bivšoj državi bili smo amateri, amaterski sam se bavio košarkom i doživio visoki profesionalizam. Prošao sam fazu od početka do kraja. Bilo je zadovoljstva i rezultata. Krenulo bi loše kada profesionalizam nagriza osnovni poriv za bavljenje sportom.
Nogometni profesionalizam se raspada?
– Smiješno je govoriti o profesionalizmu ako igrači ne primaju plaću po godinu dana. Nazovimo stvari svojim imenom.
Poluamaterizam?
– Nije sramota baviti se nečim što je zadovoljstvo, a možda jednog dana to naplatiš. Otvara se tržište kapitala, bit ćemo dio Europe. Neka će zemlja biti jaka u poljoprivredi, druga u sportu…
Hrvoje Maleš, predsjednik Hajduka, otvorio je Pandorinu kutiju hrvatskog nogometa?
– Svi su znali sve, kao i u politici, a svi su šutjeli. Omerta! Maleš je razotkrio negativnosti. Ono što su drugi skrivali, nisu imali hrabrosti kazati. Sazrela je situacija. Kako kažu kršćani – zaklela se zemlja raju da se sve tajne doznaju. Nemojmo se zavaravati, toga je bilo uvijek i svugdje.
Ali, zmiji treba stati na glavu?
– Apsolutno. I to po talijanskom modelu. Luciano Moggi, mozak operacije Calciopoli, izbačen je iz nogometa, Juventus iz Serie A, neke su titule oduzete. To su sudski procesi u sportu. Italija je jako dobar primjer kako se treba ponašati. Ako postoji sudište pri HOO-u, a postoji, mora reagirati. Čeka se prijava, vjerojatno…
Dvojaki interes
Stanje u hrvatskom sportu je očajno?
– Financiranje je problem. Ali očekujem da se dogovorimo o novom smjeru. To je političko pitanje. Interes države može i treba biti dvojak. Što više uključiti ljude u sport, od školskog do reakreacijskog, druga grana sporta je interes Hrvatske, vrhunski rezultati i način promocije države. Treba krenuti u dva smjera najbolje što se može. Kada govorimo o kvaliteti, moramo riješiti financiranje. U svijetu smo trenutačno poznati po uspjesima u individualnim sportovima, a propada nam kolektivni sport. Upravo u tim sportovima je bitna ruka države. Ne može jedan tata financirati ekipu. A novac je u rukama privatnika koji skrivaju svoj novac, a kada i pomognu, ne žele da se to objelodani.
Novaca nema?
– Ali u nekim gradovima su Sportski savezi crkveni miševi, a u drugima bogatiji od Hrvatskog olimpijskog odbora.Trebaju nam zakoni da se unaprijed može napraviti proračun i trošiti koliko imamo. A danas svi troše više nego što imaju.
Zakon o sportu treba doraditi?
– Ne. Ne treba ići do članka do članka, već jednostavno ga poderati i napisati novi! Jednostavnije nego ispravljati toliko nebuloznih stvari – kaže Skansi.
