Autor ovog prikaza nalazi se pred skoro nerješivom dilemom: kako izabrati 10 ili 20 najboljih albuma u 2013. godini, kada je u ovoj godini takvih izvrsnih i izvanserijskih glazbenih uradaka – po njegovom mišljenju, dakako – bilo manje od prstiju jedne ruke?

   O tome kakva je bila glazbena 2013. godina u očima potpisnika ovih redaka, možda ponajbolje svjedoči činjenica kako je ponajbolji album što je u ovoj godini ugledao svjetlo dana zapravo snimljen prije više od 40 godina. Riječ je o albumu »Another Self Portrait« Boba Dylana, objavljenom u kolovozu ove godine.

   Nepoznati Dylan

Riječ je o snimkama koje otkrivaju dosad nepoznatog Dylana iz jedne od njegovih najzanimljivijih i najmisterioznijih faza, nakon »revolucionarnih« šezdesetih godina, kada je Dylan odlučio okrenuti potpuno novu stranicu u svojoj karijeri. Do nevjerojatne transformacije, u kojoj je Dylan prigrlio klasični country izričaj, došlo je nakon također misteriozne Dylanove motociklističke nesreće koju je jedva preživio, potpuno se povukavši iz javnoga života. Prestao je javno nastupati, a u osami je počeo skladati neke nove pjesme, posve različite od dotadašnjih.

   Kad je riječ o ostatku ovogodišnje glazbene produkcije, neusporedivo skromnije od izvrsne 2012. godine pri vrhu liste svakako je doista izvrstan album Nicka Cavea »Push The Sky Away«. Riječ je o važnom, možda i prijelomnom Caveovom albumu, ne samo zato što se njime prekida petogodišnja stanka koju je plodonosni Australac ispunio radom na alternativnom i naprasno ugašenom projektu Grinderman i pisanjem romana i filmskih scenarija.

   Riječ je o prvom albumu nakon što je Cavea napustio Mick Harvey, multiinstrumentalist koji je bio najzaslužniji za karakterističan i pomalo zastrašujući glazbeni dekor Bad Seedsa. »Push The Sky Away« dokazuje kako je Harveya više nego uspješno zamijenio novi Caveov kreativni miljenik Warren Ellis, Australac i također multinadaren glazbenik. Za razliku od pompoznog i euforičnog pretprošlog albuma »Dig, Lazarus, Dig!!!«, »Push The Sky Away« je nježan i intiman album, ispunjen dirljivim baladama prekrasnih melodija.

   Ako tome pridružimo i početkom prosinca objavljeni live album Cavea i The Bad Seedsa »Live From KCRW«, koji funkcionira kao svojevrsna ekstenzija studijskog albuma »Push The Sky Away«, ukupan Caveov učinak za ovu godinu još je dojmljiviji. »Live From KCRW« ponovno potvrđuje kako Cave proživljava novi kreativni vrhunac.

   Mlađi autori

Što se tiče mlađih autora, poseban status svakako zaslužuje njujorški indie rock sastav Vampire Weekend i njihov više nego korektan album »Modern Vampires of the City«, koji se temelji na interesantnoj i zabavnoj mješavini indie rocka i elemenata world musica.

   Pored Vampire Weekend tu su, naročito za one nostalgičnije, i Savages, britanski ženski kvartet koji je na svom bučnom i prštavom ovogodišnjem prvijencu »Silence Yourself« podsjetio na najbolje dane britanskog punk rocka i post-punka.

   Zanimljivo zvuči i Waxahatchee, solo projekt američke glazbenice Katie Crutchfield, formiran nakon što su se raspali svi punk sastavi u kojima je ranije svirala. Njezin album »Cerulean Salt« dokazuje kako su punkeri najbolji kada otkriju tradiciju: ovdje se Crutchfield okrenula folku, akustičnoj gitari, nježnim melodijama i iskrenim tekstovima, stvorivši zanimljiv i svjež album, koji – za razliku od velike većine ovogodišnje glazbene produkcije – krasi iskrenost i neposrednost.

   Inspiracija i koncepcija

Iako je teško dosegnuti jednostavnost, liričnost i zavodljivost albuma »Smoke Ring For My Halo« iz 2011., koji je te godine bio zasigurno jedan od albuma godine, i na svom novom albumu »Wakin’ On A Pretty Daze« Kurt Vile, osebujni američki kantautor, nije izgubio nadahnuće. Premda je riječ o produkcijski dotjeranijem i, uvjetno rečeno, komercijalnijem djelu, »Wakin’ On A Pretty Daze« beskompromisan je i potpuno autorski uradak, ispunjen pjesmama što evociraju uspomenu na veliku tradiciju američkog kantautorskog folk-rocka.

   Kalifornijska stoner rock supergrupa Queens Of The Stone Age također je objavila odličan konceptualan album »…Like Clockwork«, premda tjeskoban i mračan. Kroz Queens Of The Stone Age svih ovih godina prodefilirala je armija velikih imena, no QOTSA je oduvijek bio i ostao djelo autora i gitarista Josha Hommea koji je na »…Like Clockwork« ispričao svoju uvrnutu priču o očaju i beznađu srednjih godina, zapakiranu u besprijekorne riffove i žestoke bas dionice.   

   Mračni epski debi Johna Murryja »Graceless Age« osvaja već na prvo slušanje svojom snagom i intenzivnošću, koja dubinom i tjeskobom kojom se opisuju problemi s ovisnošću podsjeća na rane radove Townesa Van Zandta. Riječ je o značajnom albumu o kojem su se čuli samo hvalospjevi. Uncut ga je nazvao »remek-djelom«, a Guardian »djelom genija«. Za Murryja će se još sigurno čuti, jer riječ je o potentnom autoru koji ovim albumom još nije rekao sve.

   Iako »What the Brothers Sang« sigurno ne spada u red najvećih albuma hiperproduktivnog Bonnieja »Princea« Billyja, riječ je o zanimljivom albumu, na kojem jedan od najvećih indie folk kantautora današnjice, u društvu svoje česte suradnice i životne partnerice Dawn McCarthy, obrađuje pjesmaricu The Everly Brothersa.

   Znam, dakako, da niti jedna lista najboljih ovogodišnjih albuma vjerojatno neće osvanuti bez albuma »Reflector« kanadskog indie rock sastava Arcade Fire, no upravo primjer Arcade Fire ponajbolje svjedoči o ovogodišnjoj glazbenoj regresiji.

   Nepodnošljivo pretenciozni

Unatoč pretencioznosti i ambicioznosti i inače nepodnošljivo pretencioznih Kanađana, »Reflector«, koji traje čak sat i 15 minuta, potpuni je fijasko. Za razliku od prošlog albuma »The Suburbs«, koji je zvučao svježe i lagano, Arcade Fire je na »Reflectoru« otkrio elektroniku i plesne ritmove, no ni to nije moglo prikriti manjak nadahnuća, što je bend pokušao prikriti viškom ambicija i pretencioznošću.

   Zaključimo albumom »Yeezus« Kanyeja Westa, tog proroka novog hip hopa i jednog od najpotentnijih mainstream autora današnjice, koji je vjerojatno naznačajniji mainstream album u ovoj godini. Westu se mora priznati kako svakim svojim novim albumom ulazi na nepoznato i opasno područje. Takav je i »Yeezus«, intrigantan i provokativan, pa i za one koji, poput autora ovoga teksta, i nisu obožavatelji rap i hip hop glazbe.