Radostan dan za Muratoviće: stigli u Rijeku na otvorenje izložbe UNICEF-a

U Rijeku smo stigli s malim zakašnjenjem, ali svi su u Narodnoj čitaonici bili strpljivi. A dirljivi govor majke-lavice Đule Muratović nikoga nije ostavio ravnodušnim

ZAGREB Obitelj Muratović, vjerujemo, poznata je mnogim našim čitateljima. Imali ste ih priliku upoznati nedavno: oni žive bez struje i grijanja u centru Zagreba. Smrzavaju se, točnije donedavno su se smrzavali u Savskoj 139. Otac i majka zovu se Đula i Senad, a u derutnom stanu s njima živi desetoro djece i unuka. Naš list objavio je njihovu priču pa su im u pomoć hranom i odjećom priskočili studenti i studentice farmacije, a Bauhaus je Muratovićima donirao peć na drva. Samo je Grad Zagreb, recimo to usput, ostao gluh i nijem za njihove probleme. Moglo bi se o odnosu zagrebačkog gradskog »ureda za socijalu« prema Muratovićima reći još ponešto, ali ostavit ćemo to za drugi put, jer ovo bi trebala biti priča o jednom danu radosti za mnogobrojnu romsku obitelj. Dan radosti Muratovićima je omogućio UNICEF, koji je obitelji organizirao put na izložbu fotografija u Rijeku. Naslov izložbe: Kako žive djeca u Hrvatskoj. Mjesto radnje: Narodna čitaonica, Korzo 24. Organizator: spomenuti UNICEF i Zbor fotoreportera Hrvatske, a pripomogao je, dakako, i list koji imate u rukama.    

Kad ćemo u Rijeku?

Kako žive djeca u Hrvatskoj« naziv je izložbe fotografija odabranih na istoimenom natječaju koji su zajedno proveli UNICEF Hrvatska i Zbor fotoreportera Hrvatske, a koja je jučer otvorena u Narodnoj čitaonici Gradske knjižnice Rijeka. Nakon Zagreba, Siska i Koprivnice, izložbu mogu razgledati i Riječani, čiji je cilj podizanje svijesti javnosti kroz fotografiju o različitim uvjetima u kojima djeca žive s roditeljima i skrbnicima te poticanje zanimanja javnosti i medija za bolje ostvarivanje prava djece u Hrvatskoj.

  – Djeca su, osim toga, i najmanje brojna populacija u našem društvu. Naime, udio djece do 14 godina starosti u Hrvatskoj je prvi puta manji od udjela stanovnika starijih od 65 godina. Fotografije koje prikazujemo na izložbi govore nam o djeci i njihovim životima u gradovima i manjim mjestima, ali i o propuštenim prilikama i kršenjima dječjih prava. Stoga je važno podsjetiti cjelokupno društvo na stanje prava djece u Hrvatskoj, ali i na mogućnosti koje donose sa sobom nove generacije ako se u njih ulaže uz podršku struke i na vrijeme, rečeno je na jučerašnjem otvorenju kojem su nazočili v.d. predstojnica Ureda UNICEF-a Đurđica Ivković, predsjednik Zbora fotoreportera Hrvatske Siniša Hančić, riječki gradonačelnik Vojko Obersnel, Andreja Silić Švonja iz Gradske knjižnice Rijeka, glazbenik Damir Urban te članovi brojne obitelji Muratović čiji su portreti među izloženim fotografijama.

  Kako je istaknuto, fotografija kao medij može najeksplicitnije pokazati probleme i teškoće s kojima se susreću najranjivije skupine djece, što djeca postižu kada dobiju priliku te kako fotografi mogu biti dječja snaga koja će pomoći boljem ostvarivanju njihovih prava. Natječaj je pokrenut u travnju ove godine i na njega su se mogli prijaviti isključivo profesionalni fotoreporteri, članovi ZFH. Do isteka roka, prijavilo se 16 autora s 93 slike i 20 slika u četiri reportaže.

Uz brojna prava koja djeca ostvaruju u našoj zemlji još uvijek tisuće djece živi u riziku od siromaštva, a mnoga djeca nemaju pristupa osnovnim uslugama koje su im potrebne za zdrav i cjelovit razvoj ili pak da bi sustigli razvoj svojih vršnjaka. Život brojne romske djece obilježen je siromaštvom i niskim stopama obrazovanja. Tek deset posto romske djece završava srednjoškolsko obrazovanje, a velik broj djece ne uspijeva završiti ni osnovnu školu. Više od 920 djece s teškoćama u razvoju odrasta u institucijama, a više od jedne trećine njih proboravi u ustanovama dulje od deset godina. Izložba »Kako žive djeca u Hrvatskoj« slikom progovara o tome što znači odrastati u Hrvatskoj za različitu djecu.

Desetak dana, otkad je stigao poziv UNICEF-a, pitala su djeca majku Đulu: Kad ćemo, kad ćemo, kad ćemo u Rijeku? Činilo se kao da subota 21. prosinca namjerno odugovlači svoj dolazak. Subota se napokon dovukla, nije niti osvanula kako treba, a u obitelji Muratović svi su bili na nogama: Đula i Senad, trogodišnja Helena i šestogodišnja Sabina, zatim Rosana i Gabrijela, Danijel i Roberto, Leonard i Leonarda. Đula je djevojčicama stavile šnale u kosu, dječaci su obukli najbolje tenisice koje imaju, topla zimska odjeća i – moglo se krenuti. Prijevoz je donirao Orix. Već na polasku nastala je gužva. Na raspolaganju smo imali kombi i passat. Djeca su htjela u passat. Rasporedili smo se teškom mukom. Nije ni kombi tako loš, pogotovo kad u njemu nađeš čodolade i krafne.

  U Rijeku smo stigli s malim zakašnjenjem, ali svi su u Narodnoj čitaonici bili strpljivi. Bio je to valjda prvi put u novijoj hrvatskoj povijesti da jedan gradonačelnik čeka romsku obitelj da bi mogao održati govor. Vojko Obersnel nije zamjerio. Stigli smo, svečanost može početi. Zaredali su se govori, domaćini su govorili o djeci u Hrvatskoj, a onda je red došao na Đulu Muratović. Ona je zahvalila svima prisututnima.     – Hvala svima što ste nas dovukli ovdje, rekla je Đula, a nekolicina prisutnih je prasnula u smijeh. Bio je to lapsus, koji zapravo i nije lapsus. Nema veze, važno je da smo stigli u Rijeku. Predbožićno raspoloženje na Korzu djecu je ostavilo bez daha. Hvala vam što ste nas dovukli ovdje, počela je govoriti Đula, prisutni su se nasmijali, a onda je Đula zaplakala.     Nije, reći će kasnije, navikla govoriti pred toliko ljudi. Nama je bilo jasno da je Đulu pomalo bilo i sram, jer u pitanju je jedna požrtvovna majka, koja se za svoju obitelj bori kao lavica.    

Đula lavica

Nužda ju je natjerala da traži pomoć pa se, eto, pomalo i srami svoje nemoći. Đula je zaplakala, pristunima je smijeh zastao u grlu i nastalo je malo komešanje. Par pristojnih gospođa stalo je malo tješiti Đulu i tako…, otvorili smo izložbu »Kako žive djeca u Hrvatskoj«. Prisutni su malo gledali fotografije, ali prave zvijezde dana bile su trogodišnja Helena i šestogodišnja Sabina. Svojim šarmom osvojile su cijelu Čitaonicu. Eto, neka vam ispričaju ponešto o tome Urban i Milica, koji su također bili na izložbi. Čučnula Milica nasred prostorije pa govori maloj Sabini: Dođi, dođi djevojčice, dođi malo kod tete. Sabina joj je na to iz kuta prostorije odrješito odgovorila: Dođi ti ovamo! Milica se nasmijala, poslušala zvijezdu izložbe pa su dvije dame malo popričale. Sabina joj je na kraju rekla: Djanero mane! Šta u to u prijevodu znači, pravo da vam kažemo – ne znamo. Kad su svi pogledali izložene fotografije i stali se pomalo razilaziti, počela je prava zabava. Potpisani novinar, naš fotoreporter i osmero djece izišli su na Korzo i počeli loviti Djeda Mraza. Uhvatili smo ga kojih dvije stotine metara od McDonaldsa. Osmoro malih Roma zatrčalo se prema djedici, a on je okrenuo leđa i ubrzao u namjeri da šmugne. Svi smo potrčali za njim – stani Djede, stani da se slikamo! Jedva smo ga uhvatili.  

  – Gdje su tebe, Djede, trenirali. Ti bi trebao trčati prema nama, a ne trčati od nas, korili smo djedušku, a on se pokušao iskupiti bombonima.

  Šestogodišnja Sabina ispriku nije prihvatila, nego je zavitlala darivani bonbon preko Korza.

  – Jesi vidio, Djeda Mraz je bježao, govorila je potpisanom novinaru, a mi smo se smješkali pokušavajući naći kakvu solidnu ispriku za djedicu. Bježao je, bježao, prisnažio je i dvanaestogodišnji Leonardo. Sve smo okrenuli na šalu pa se svi skupa zaputili u jedan lijep i pristojan restoran kod Žabice. Tamo smo naručili što smo htjeli, jer sve plaća UNICEF. Naručili smo najmanje deset sokova i brdo pohane piletine s pomfritom. Ručali smo prisjećajući se Djeda Mraza u »divljem bijegu bez kapi benzina«.

  – Kad završimo idemo opet ganjati Djeda Mraza, predložio je Leonardo. Sabina je bila za, Helena se složila s planom, Gabrijela i Rosana također. Ma svi smo bili za tu opciju, samo nas je majka Đula korila, ali nije za Djeda Mraza više bilo vremena. Moralo se nazad u Zagreb. Novinar i fotoreporter u redakciju, a obitelj Muratović u derutni stan, koji nije više tako hladan. Majka Đula na rastanku nam je rekla da je u Rijeku putovala zbog djece, a nije krila ni da bi joj pred Božić dobrodošla pomoć u hrani. Eto, na kraju prenosimo njezinu želju, možda se kakva dobra duša i odazove. U Rijeci nam je, hvala na pitanju, bilo vrlo lijepo.

Radostan dan za Muratoviće: stigli u Rijeku na otvorenje izložbe UNICEF-a

Kad ćemo u Rijeku?

Đula lavica

Lidlova super ponuda