Album nudi izobilje silne energije, a stihovi vrlo uspješno ili seciraju ružne stvari američkog društva ili manje uspješno iznose vlastita iskustva vezana uz ljubav i samoću
Iako je dio glazbene scene još od sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, američki rock kantautor Steve Earle svakako je ove godine na poseban način obilježio 25 godina od pojave ploče »Copperhead Road«, svog četvrtog studijskog albuma, ali prvog koji je pažnju na njega skrenuo široj publici promoviravši ga kao autora koji vrlo uspješno spaja rock i country, štoviše kao jednog od najznačajnijih predstavnika tzv. new country scene kako se krajem osamdesetih zvalo ono što će uskoro dobiti nazive americana ili alt country.
No, zahvaljujući svom burnom životu Earl je postao znatno više od tek jednog od najznačajnijih predstavnika jednog country rock rukavca. Štoviše, više od dva desetljeća Earl je jedan od najzanimljivijih likova svjetske rock scene, glazbenik kojemu se vjeruje ne samo zbog goleme količine energije koju ulaže u svoj rad, već i stoga što je većinu od ružnih i tužnih stvari o kojima pjeva i sam proživio.
Nemiran duh
Stephen Fain »Steve« Earle, rođen je 17. siječnja 1955. godine u gradiću Fort Monroe u Virginiji gdje je njegov otac radio kao kontrolor leta. Zbog očeva posla brzo se sele pa će većinu djetinjstva Earl odrastati po gradićima Teksasa. Učiti gitaru počinje u 11. godini, a nemiran tinejdžerski duh već ga u 14-oj godini tjera na prvi bijeg od kuće i to kako bi na turnejama slijedio svog idola, kultnog američkog country pjevača Townesa van Zandta. Već u 16-oj godini napušta škola i odlazi u Houston gdje se s 19 godina ženi prvi put (ukupno će se do ove godine ženiti sedam puta, dva puta istom ženom!) da bi nepunu godinu dana kasnije otišao živjeti u Nashville, mitsku prijestolnicu country glazbe gdje danju radi najrazličitije fizičke poslove, a noću svira po klubovima družeći se s članovima tadašnje američke country scene među kojima prije no kao glazbenik postaje poznat kao zanimljiv tekstopisac. Njegove stihove počinje koristiti sve veći broj izvođača pa je tako 1982. godine Johnny Lee s njegovom pjesmom« »When You Fall in Love« došao do 14. mjesta country ljestvice, a pjesmu »Mustang Wine« snima i rock’n’roll pionir Carl Perkins.
Sve to i njega samog čini zanimljivim diskografskim kućama pa 1982. godine na scenu stupa EP pločom nazvanom »Pink and Black« da bi 1983. godine za Epic snimio album »Cadillac«, ali kuća iz neobjašnjivih razloga odustaje od objavljivanja u trenutku kad je već sve spremno za tržište. Razočarani Earl mijenja diskografsku kuću, potpisuje za MCA i stvari kreću na bolje, ali tek od 1986. godine kada objavljuje zaista odličan debitantski album »Guitar Town« čija naslovna tema ulazi u američki country top deset, a tema »Goodbye’s All We’ve Got Left« čini isto godinu dana kasnije. Iste te 1987. godine pod nazivom »Early Tracks« objavljuje materijal koji je pod nazivom »Cadillac« trebao biti njegov debi album još pred četiri godine, a tu 1987. godinu kraju privodi objavljivanjem prvog albuma s njegovom budućom pratećom grupom The Dukes. Ploča nazvana »Exit 0« privlači pažnju i publike i kritičara koji u njemu vide dobar primjer povezivanja country i rock glazbe. No, sve to samo je dobra najava za sljedeći album, sjajnu ploču »Copperhead Road«.
Odlične reakcije
Objavljen sredinom listopada 1988. godine album je odmah izazvao pažnju rock kritičara koji su ga nazvali prvim pravim Earlovim rock albumom, dajući time do znanja da se na toj ploči definitivno više približio rocku. Sam Earl nazvao ga je spojem heavy metala i bluegrass zvuka, a jedan od najznačajnijih svjetskih rock magazina Rolling Stone glazbu s te ploče kristio je nazivom »power twang« aludirajući na zanimljivo korištenje gitara u kojem su bili spojeni elementi country glazbe, rocka i surf rocka. Slične pozitivne reakcije uslijedile su i kod publike kojoj se dopao uspješan spoj lirske folk tradicije s čvrstim rockom kakvog su šibali drugi američki heartland rockeri kakvi su Springsteen, John Mellencamp ili Tom Petty.
Earlove muke sa zakonom počinju 1993. godine kad je uhićen zbog posjedovanja heroina, a godinu kasnije zbog posjedovanja kokaina i vatrenog oružja. Osuđen je na godinu dana zatvora, a »odslužio« je dva mjeseca. Po izlasku je ostao čist, priznao skretanja u svijet droge i kriminala te dio tih negativnih životnih iskustava obradio kasnije u nizu svojih pjesama na albumima koji su ga tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća i prvog desetljeća ovog stoljeća učinili iznimno značajnim autorom. Earl se ne bavi samo glazbom. Uz do danas objavljenih 13 studijskih albuma (i tri Grammy nagrade) Earl je napisao roman »I’ll Never Get Out of This World Alive«, dramu »Karla Faye Tucker« o prvoj ženi pogubljenoj nakon uvođenja smrtne kazne u Teksasu te knjigu kratkih priča »Doghouse Roses«, Uspješno se okušao i na filmu i TV serijama pri čemu ga naši gledatelji pamte po ulozi u jednoj od sezona kultne američke TV serije »Žica« te nedavno u seriji »Treme«.
Ono što i danas, četvrt stoljeća kasnije, ova sjajna ploča slušatelju nudi izobilje je silne energije uokvirene praštavim gitarama, melodioznim refrenima otpjevanim hrapavim glasom country buntovnika te stihovi koji vrlo uspješno ili seciraju ružne stvari američkog društva ili manje uspješno iznose vlastita iskustva vezana uz ljubav i samoću. Tematski je Earl album podijelio na dva dijela – A strana nudi pet pjesama političkog i socijalnog karaktera, a na B strani su pjesme vezane uz osobna emocionalna iskustva. Album otvara naslovna tema u kojoj nam Earl pripovijeda gorku sudbinu vijetnamskog veterana koji po povratku iz rata u nedostatku posla počinje uzgajati marihuanu nastavljajući tako krijumčarsku liniju svoje obitelji u kojoj su otac i djed bili krijumčari alkohola u planinama američkog Juga. Sjajna priča do danas je ostala jedna od Earlovih najpoznatijih pjesama.
Žestoki nastavak
Nastavak je još žešći. Naime, tema »Snake Oil« kroz priču o prodavaču »zmijskog ulja«, tipičnom nadriliječniku varalici kakvih je na Divljem zapadu bilo puno, Earle govori o političarima koji poput tih varalica nekad, prodaju danas ljudima laži o dobrom životu. Vrhunac kritike svakako je trenutak kada američkog predsjednika Reagana uspoređuje s takvim varalicama, a takav kritički stav definitivno ga je uzdigao u očima mnogih koji rock i smatraju glazbom koja nije samo za zabavu. Da i Earl tako misli potvrđuje i pjesmom »Back to the Wall« koja na dojmljiv način obrađuje svijet beskućnika, a sjajna »The Devil’s Right Hand«, najbliža klasičnom poimanju country glazbe od svih pjesama s ovog albuma, uspješna je i duhovita kritika američke sklonosti ka oružju koje, kako konstatira Earlov nakon ubojstva u zatvor otpremljen lik iz ove pjesme, može uvući u nevolju, ali ne i izvući iz nje. Za kraj A strane Earl ostavlja izvrsnu »Johnny Come Lately« u kojoj mu majstorski pomažu The Pogues, briljantni irski folk punk sastav koji ga idealno prati u originalnoj priči o dva ratna veterana – onaj iz Drugog svjetskog rata pamti to davno doba ne samo po borbi protiv zla kakav je fašizam, već i po tome što je u Engleskoj pronašao i ljubav svog života te je doveo u SAD. Vijetnamski veteran pak stoji pred grobljem prepunim poginulih u Vijetnamu i pita se zna li tko u Americi uopće za Vijetnam, desetak godina nakon tog nepotrebnog rata.
De luxe izdanje
B strana nudi ponajprije ljubavne pjesme u kojima je, bar što se glazbe tiče Earl i dalje vrlo kvalitetan, a jedina razlika u odnosu na »političku« stranu albuma je u tome što se ritam usporava pa su zadnje dvije teme više baladičnog, a manje rock tempa. No, s tekstualne strane promjena je znatno veća jer ponuđeni tekstovi nemaju onu snagu Earlovih političkih stihova. Jednostavno, Earl je puno bolji kad piše o socijalnim, političkim i ostalim temama okrenutim društvenim problemima. No, to ne znači da se ne može uživati u ritmičnosti uvodne pjesme B strane, teme »Even When I’m Blue« koja govori o vječnom iščekivanju one prave koja će promijeniti sve, ili pak u pjesmama »You Belong To Me«, »Waiting On You« ili »Once You Love« te pogotovo završnoj raskošnoj »Nothing But A Child« koju od pomalo božićnog prigodničarskog ugođaja u pjesmu snažne poruke o tome kako bi svijet bio pošteniji i bolji kad bismo postupali kao djeca, sjajnim vokalom diže Maria McKee. Iako vrlo dobro prihvaćen od kritike i country rocku okrenute publike »Copperhead Road« nije u godini svog izdavanja doživio neki poseban uspjeh. No, iz godine u godine vrijednost ove ploče polako je, sukladno rastu značaja Eerla kao glazbenika, rasla pa je danas »Copperhead Roadf« jedan od najznačajnijih albuma cijele njegove karijere, a da puno znači i njemu pokazao je pred pet godina kada je, u povodu dvadesete godišnjice albuma objavljeno de luxe izdanje koje uz originalan album nudi i odličan live materijal s čak 17 pjesama od kojih su neke i nove.
