Novinar Novog lista Zlatko Dizdarević u Siriji: Tuga sretnog grada

Manje je optimizma, više šutnje, manje razgovora o tome što im se dešava, više rezignacije, manje pitanja, više razmišljanja o onome u što su vjerovali a pokazalo se neistinom, posebno kada se o »politikama« radi. Zapravo, u Damasku o politici ne razgovara skoro niko

Odlazeći u rano jutro minulog utorka iz Damaska prema Bejrutu, svratio sam na putničku i oproštajnu kafu u »Domino«, restoran-caffe kraj Bab Tume, istorijske kapije u zidinama starog grada. Takvih je mjesta u Damasku mnogo više nego što mi možemo zamisliti. Razlika između »Domina« i ostalih gdje se živi u tamošnjim nostalgičnim sjećanjima na prošlost i roje nerealni snovi o budućnosti, jeste jedan veliki poster na zidu, sa kojeg Marlon Brando, kao »Kum«, podignutim prstom opominje: »Držite vaše prijatelje blizu vas, ali vaše neprijatelje još bliže…« 

Kada sam prije mnogo godina zakoračio u stari grad u Damasku kroz Bab Tumu i u prvom caffeu iza zidina naišao na ovu poruku, bio sam iskreno iznenađen. To mi je bilo strano. Stari Damask, drugi svijet, različit mentalni folklor, šarenila drugih vrsta, mudrosti ni blizu našima i usred svega – »Godfather« i njegova legendarna poruka. Nisam tada ni slutio koliko će mi baš ovakva misao o prijateljima i neprijateljima postati jasna i bliska na tom mjestu puno godina kasnije. Dok mi je donosio kafu i limunadu sa mentom, konobar Saed, vispreni momak iz porodice sirijskih intelektualaca, na privremenom ratnom radu u kafani, reče onako kao usput: »Vidjeste li boga vam na tv svu onu svjetsku bulumentu što se sjatila na ispraćaj Mandeli pa se utrkuju u srceparajućim porukama o miru, sreći, dostojanstvu, suživotu…a ne mali broj baš njih su notorni ratni zločinci krivi za smrti miliona nedužnih ljudi po svijetu, od kojih su mnogi po svojim uvjerenjima bili slični Mandeli… Gdje će im duša. Eto, to vam je svijet u kojem živimo, ali to neće moći dovijeka…«  

Ni naivno ni slučajno

 Iza mene, na putu za Liban, ovaj put ostao je grad podjednako velik, bučan i svoj kao i prije sedam mjeseci kada sam tamo bio po prvi put nakon početka rata. Unutar tog grada, pažljivom promatraču koji ima privilegiju da u relativno kratkom roku uporedi promjene neće, ipak, izbjeći oku i duši činjenica da su ljudi drugačiji. Manje je optimizma, više šutnje, manje razgovora o tome što im se dešava, više rezignacije, manje pitanja, više razmišljanja o onome u što su vjerovali ranije a pokazalo se neistinom, posebno kada se o ljudima i njihovim »politikama« radi. Zapravo, u Damasku danas o politici ne razgovara skoro niko. Oni je slute ali ne mogu da racionaliziraju. Njena nakaznost, njena laž, njena nevjerovatna neutemeljenost u realnosti, ipak je gora od onoga dokle oni mogu da dokuče. A niko im nije kazao da istine na kojima su vaspitavani stoljećima više ne važe. Oni naprosto osjećaju da tamo ludilo ratuje protiv razuma i to se ne može racionalizirati. Za razliku od nas, skorojevića na ovoj planeti koji mislimo da je sve odavde, iz našeg dvorišta poteklo i završava se među našim samozvanim »liderima«, oni tamo znaju da takozvana politika, zapravo trgovina ljudskim sudbinama i interesima, nije stvar jednog čovjeka ili ma koje, jedne partije. Oni su suviše »stari« da bi im partije, nacije i religije bile opsesija. To su parametri u civilizacijskih skorojevića, ma šta oni sami mislili o tome.  Sirijci su se danas, u svojoj golemoj muci identificirali sa zemljom koja je to u temeljnom smislu, a ne sa prolaznim imenima. Lažu oni koji tvrde nešto drugo. Oni to mogu jer imaju ogromnu povijest identiteta, tla i države. Zato bi svaki zapadni ili tzv. kraljevski beduinski diplomata bio zblanut kada bi čuo kako obična, mlada i skromna, obrazovana recepcionarka u hotelu Beit Al Wali u starom gradu, koji je bajka među hotelima koje mi znamo, kaže da je »mjera vremena koju imaju oni tamo koji nam prijete dugoročno smiješna i ništavna prema onome što je za nas vrijeme. Naša sekunda kao mjera logike, mudrosti i strpljenja za njih je decenija ili čak stoljeće…« Slušajući svako jutro ponovo kao nekad pod prozorom svoje iste sobe u Beit Al Waliu nasmijane djevojčice koje idu u obližnju žensku školu, muslimanke i kršćanke zajedno, gledajući ih kako jedne strpljivo sačekaju druge da se prekrste pred kipom Djevice Marije i Isusa, osjetio sam se poniženim pred našom pričom o »dvije škole pod jednim krovom« i svim onim pozivima na mržnju i dokaze o nemogućnosti da se bude tolerantan i spreman poštivati tradiciju i realnost u našim životima. A onaj kip Marije i Isusa pred kojim zastaju na trenutak preko puta hotela, nije ofarban nikakvom fluorescentnom zelenom bojom da bi lažno zasvijetlio u noći i tako iziskivao dodatno strahopoštovanje zarad biznisa i politike u što skorojevići guraju vjeru.  

Instant »civilizacije«

Stanovnici Damaska u svoj svojoj muci doista jesu civilizacija, to svako iole normalan mora osjetiti u svakom trenu, kao što mu se mora iskreno zgaditi instant »civilizacije« koju na bajonetima treba da donesu teroristi, kriminalci i doista pravi bezbožnici koje se tamo gura u ime Boga i interesa raznih, plaćenih u kešu ili u akcijama Wall Streeta ili raznih drugih svjetskih poslovnih avenija i sokaka. Što bi kazao Veliki sirijski muftija Ahmed Hasun, Sunit, koji me kao »prijatelja iz Bosne i, dozvolite, Jugoslavije«, (sjetio sam se odmah narogušenih kod nas kad se ovo pomene) primio u svom uredu u Damasku nasmijan i raširenih ruku: »…Zapalili su vatre ovdje, među starim civilizacijama, da vjerskom mržnjom i vjerskim sukobima zavade ljude koji imaju osjećaj za svoju državu, svoju prošlost i tako ih pokore, svojih interesa radi. Otišli su Gadafi, Ben Ali, Mubarak i Saleh i šta bi, ništa. Sirija će sebe sačuvati a režim će birati narod a ne oni. Oni kod vas, u Bosni i na Balkanu, vehabije i salafije što dolaze ovamo da ratuju kobajagi u ime Boga a zapravo za druge, shvatit će da su ponovo prevareni kao što su prevareni i prvi put kada im se obećavalo kako će im se vrata raja otvoriti, a dobili su manje od ništa…« 

 Nekima kojima sam pominjao kod kuće, prije putovanja, ovog muftiju što iznad svega poštuje svoju državu i ljude u njoj, bilo je nevjerovatno da je tamošnji muslimanski lider Sunit jer »sve televizije kažu da je u Siriji vjerski rat Sunita protiv Šiita«. Muftijinog sina, kao borca regularne armije Sirije ubili su »revolucionari« Suniti. Grob njegovog oca, nekada uvaženog građanina Alepa, prekopali su ti isti »revolucionari« i tako oskrnavili na najgori način. To »sve televizije« ne kažu. Moj prijatelj Palestinac, Ali, poznanik još iz davnog libanonskog rata, koji me dočekuje na aerodromu u Bejrutu i prevozi u Damask ma kakva situacija bila usput, kaže kako su od prije sedam mjeseci kad sam prvi put u ratu bio ovdje, »mnogi prevrnuli pa sad šute, a bili su svim silama protiv Assada«. Rođaci i prijatelji su im nestali u najezdi tih silnih »oslobodilaca« koje je svijet potrčao da prizna, pa sad ne znaju šta će sa njima. Kaže Ali da se sada svi trude da u Ženevu dovedu za pregovarački sto Slobodnu Sirijsku Vojsku kao pregovarače nasuprot legalnim vlastima ali »oni zapravo ne postoje, ili ako postoje nemaju nikakvu snagu, sve su ih pod svoje na terenu uzeli džihadisti«. Ko onda sa kime treba da pregovara, i ko će provoditi u život ono što se, kobajagi, ispregovara.  

Dogovoreni scenariji

U luksuznom hotelu »Four Seasons« mnogo je stranaca sa zapada, službenika UN-a, stručnjaka za eliminaciju hemijskog oružja, raznih pregovarača, diplomata i špijuna što se došunjavaju ispotiha u Damask ne bi li obnovili stare veze, ugovorili nove poslove i nekako spriječili teroriste sa pasošima koje su im oni sami dali, da se vrate sutra nazad. Na neka nova ratišta, naravno, mogu. Vidio sam i nekoliko bivših kolega, diplomata koji kao sjene promiču kroz Damask, a kobajagi nisu tamo. Jedan mi je poznanik pričao da u Ženevi upravo treniraju »opozicionare« kako se ponašati za pregovaračkim stolom, šta kazati a šta ne, šta se smije a šta ne smije…Eto baš onako kako se ništa ne bi otelo zamišljenim i dogovorenim scenarijima. Nikoga se, po običaju, ne tiče, što velika priča stare zemlje ima svoj tok i svoju logiku a što su mnogi, unaprijed zamišljeni scenariji po raznim kabinetima već propali. Pa i oni prateći, medijski. 

George Butros, vlasnik najmanje i najpoznatije trgovine biserima u Damasku – locirane tačno preko puta glavnog ulaska u Umayyad džamiju pod čijom je kupolom i grob Ivana Krstitelja, a malo dalje i legendarnog vojskovođe Sallah El Dina koji je, uz ostalo, porazio krstaše u Jeruzalemu – gdje sam ispijao godinama čajeve i kafe a on mi pričao šta se dešava okolo, veli kako mu je veliki francuski »specijalista« za vojna pitanja u Siriju javio iz Pariza, ono nedavno, da »u narednih deset sati kreće udar na Damask pa se skloni sa familijom gdje znaš«. Isti dan, Butrosov prijatelj, Šiit blizak Hezbollahovim izvorima u Siriji, rekao mu je da od napada neće biti ništa i da mirno spava. »Eto ti zapadnih specijalista«, smije se Butros prije neki dan dok u dva kvadratna metra popravlja nešto na narukvici koju je napravio prije tri godine mojoj supruzi, i veli: »Ne može čovjek više danas vjerovati ni nekada ozbiljnim svjetskim obavještajnim službama, sve se raspalo i postalo tužno…«  

Posljednja odbrana

A tužno jeste. I on i mnogi drugi veliki trgovci, vlasnici nekada prebogatih radnji, ljudi koji su drmali sukovima, zlatari, prodavači »svile i kadife«, antikvari koji su mogli da pronađu i »prsten perzijskih careva«, ako vam treba, proizvođači mirisnih ulja i sapuna, čudesnih mirođija, začina i kolača kakvih nema nigdje na svijetu kao u Damasku, razmišljaju kako, gdje i kada da odu. Kršćani, starosjedioci ovdje osjećaju se ugroženima ponajprije, manjina su a realnosti manjina u novim svjetskim konceptima više ne igraju. Ti koncepti realnost silom hoće da promijene. Posljednja odbrana kršćanima u Siriji su muslimani kojima je Sirija podjednako korijen i gen, a sada su svi napadnuti prije svega od onih što su dovedeni, kako veli veliki muftija, »da rade ono što će svijetu ogaditi sve muslimane na svijetu«. Stari doktor Assaad, nekad general sirijske armije, kršćanin iz Malule, posljednjeg mjesta na svijetu u kojem se još govori aramejski jezik iz doba Krista, a sada razaran od islamskih terorista, ima čitavu teoriju o vremenima dekadencije kada je svijetom vladala crkva u srednjem vijeku. I istim takvim vremenima dekadencije koja dolaze nametanjem islama kao politike i sile. Ne znam da li se doktor poznaje sa Muftijom, ali je i više nego uočljivo koliko je podudarnosti u onome što su mi govorili odvojeno. I pri tome insistirali prije svega na činjenici da je u Siriji napadnut čovjek u ime interesa i politike, a vjera je podignuta kao krvava sablja u tom napadu. I jedan i drugi znaju da »nikada među njihovima, a zajedno su vjekovima, nije bilo toliko vaganja gdje su granice strpljenje prije nego što se zaključaju stare kapije vjekovnih domova i ključevi ponesu negdje samo za uspomenu, jer nakon takvih odlazaka, povratka nema«.  

Poslije konferencije

U Damasku sam sreo poznanika porijeklom iz Bosne, došao sa jednom velikom međunarodnom organizacijom koja »priprema teren za vrijeme poslije konferencije«. Nismo mnogo razgovarali o tom »poslije«, naprosto zato što ja ne vjerujem da će to poslije biti onda kada su njemu kazali tamo negdje u New Yorku ili Ženevi, da će biti. Razgovarali smo o Damasku danas. Bio je iznenađen i fasciniran ovdašnjim svjetlima iako mali generatori drndaju na svakom ćošku, sukovima iako u njima radi svaka treća ili peta prodavnica, pijacama sa voćem, povrćem i začinima kakvih nema ni u najsretnijim bogatim zemljama (kako, niko ne zna…), restoranima i kafanama poput Naranja ili Nofare iza zida Umayyad džamije, najstarije »žive« kafane na svijetu, ili Moulaye gdje se karta, puše nargile i prepričavaju storije kao iz 1001. noći. Uvijek mi je u tim razgovorima padalo na pamet, šta bi moj prijatelj da je to sve video prije dvije, tri godine, dok je vladao »totalitarizam« i »teror« nad ljudskim pravima, pa došli oslobodioci da sve to poprave. Kao što su popravili u Tripoliju i Bengaziju, Kairu, Bagdadu i unaokolo. I sad se spremaju, kad odluče da je u Siriji završeno, da se presele, recimo, u Afriku ili – Alžir. 

Možda nije »ambasadorski« ili novinarski profesionalno, onako kako su nas učili u bivšim novinarskim školama i redakcijama našeg bivšeg »totalitarnog režima« ali, navijam svim srcem da nikad ne pobijedi »nova demokracija« ako je to ova koju treba da donesu u Siriju divlji bojovnici i fanatici, plaćeni na raznim stranama vani. Navijam de Beit Al Wali ovakav kakav je ostane tamo gdje, da Butros i dalje radi to što radi, da doktor može otići u svoju Malulu i posjeti crkvu gdje se govori aramejski, da ne iskopaju Ivana Krstitelja iz Umayyad džamije jer je krstio »bezbožnika « Isusa Krista pa mu nije tu mjesto, da ne sruše grob Saladina jer je Kurd, pa tako ni on nije »pravi musliman«… 

Da bi sve to, možda, bilo tako, onu poruku Kuma, u kafani »Domino« kraj Bab Tume, treba uzeti veoma ozbiljno. Mudrost i porijeklo su joj orijentalni, siguran sam. Uostalom, mnogi u arapskom svijetu svoje neprijatelje već sada drže bliže sebi, nego svoje prijatelje. Zato sretni grad i jeste tužan. Tako danas, kažu, mora biti. Nisam siguran u to. Uostalom, vratit ću se za koji mjesec da provjerim vlastitim očima, i čujem od ljudi kojima vjerujem.