Filmom su djelovanje i okolnosti djelovanja Savke Dabčević Kučar izobličeni do karikaturalnosti, sve u svrhu loše propagande zasnovane na prešućivanju, ali i falsificiranju činjenica, pokušaju stvaranja spomenika Savki i HNS-u
ZAGREB Još jednom uzaludno je snimljen dokumentarni film o važnoj osobi nedavne hrvatske političke povijesti. Dokumentarni film »Savka« premijerno je prikazan u petak, naslovom je posvećen Savki Dabčević Kučar (sadržajem malo njoj, malo HNS-u), a tim filmom su njeno djelovanje i okolnosti njenog djelovanja izobličeni do karikaturalnosti, sve u svrhu loše propagande zasnovane na prešućivanju, ali i falsificiranju činjenica, pokušaju stvaranja spomenika Savki i HNS-u.
Film je podijeljen u dva dijela: Jugoslavija šezdesetih godina, koji završava slomom Hrvatskog proljeća u Karađorđevu koncem 1971. godine, i Hrvatska 90-ih godina koji završava smrću Savke Dabčević Kučar u kolovozu 2009. godine.
Da je riječ o HNS-ovu propagandnom uratku u kojem se nije vodilo računa ni o činjenicama ni o kontekstu zbivanja vidi se i iz toga što su svi potpisi (imena sugovornika i slično) na HNS-narančastoj podlozi, što u izboru sugovornika apsolutno dominiraju ljudi HNS-a (posebno Vesna Pusića i Čačić).
Gledanjem prvog dijela filma stječe se dojam da je u Hrvatskom proljeću, odnosno hrvatskom reformskom i liberalizacijskom pokretu u drugoj polovoci šezdesetih i ranih sedamdesetih godina Savka Dabčević Kučar bila sama. Masovni narodni pokret se spominje uzgred, ali se iz filma ništa o njemu ne može dokučiti jer sve je, takav je dojam, Savka radila sama, pa tako Savka traži, Savka pokazuje zube, Savka dobiva posljednje upozorenje. Mike Tripala, Dragutina Haramije, Srećka Bijelića, Pere Pirkera i drugih tu baš i nema. A kad je tako, kad je već sudeći prema autoru filma Edinu Mahmuljinu, Savka sama jurišala na Titovu jugoslavensku socijalističku zgradu, onda nije ni čudo da je u prosincu 1971. godine sve završilo onako kako je završilo. Spominje se da je Savka 1969. godine postala predsjednicom Centralnog komiteta SKH (ne i kako je postala, dakle odlukom Tita, Bakarića i uz potvrdu Tripala), ali se partiju gotovo prešućuje, do te mjere da se postojanje protureformske struje u partiji ne spominje.
Glorifikacija
U svoj toj nepotrebnoj glorifikaciji žene koja je doista bila zaslužna političarka mjestimice se i nepristojno falsificira. Tako se navodi da je Savka nakon što je izabrana za šeficu partije sastajala s matičarima i studentima i tumačila im svoju politiku, samo što onodobni čelnici Matice hrvatske i studentskog pokreta za te sastanke baš i ne znaju. Spominje se i legendarna 10. sjednica CK SKH održana početkom 1970. godine i na njoj je »Savka pokazala zube« unitarizmu i Žanku. Zapravo zube je pokazao cijeli CK, a tim je pokazivanjem dirigirao Vladimir Bakarić i to u suradnji s Titom. Falsificira se i da je u travnju 1971. godine na sjednici na Brijunima Tito izrekao posljednje upozorenje Savki. Tih je upozorenja prije Karađorđeva bilo još, primijerice dva mjeseca kasnije u zagrebačkoj Vili Weiss, a ona nisu izricana baš samo Savki nego cijelom reformskom vodstvu.
Patetika
Devedesetih je godina, smatra autor, ostvaren cilj Hrvatsko proljeća – osamostaljivanje Hrvatske. Taj je cilj Hrvatskog proljeća (osim primjerice kod Hrvoja Šošića) stvarno teško pronaći u Hrvatskom proljeću.
Scenarist i režiser je Edin Mahmuljin, a osoba istog imena i prezimena je stručni suradnik za odnose s medijima u Središnjem uredu HNS-a. Ipak iz ove se dokumentarističke sramote može naučiti dvoje: kako ne raditi dokumentarne filmove i kako ne raditi propagandne filmove, jer ovako sve podsjeća na naslov knjige Jakova Blaževića »Povijest i falsifikati«.
