Domaćin im je bio iskusni misionar Novaljac vlč. Boris Dabo, koji ih je iz divljenja prirodi brzo vratio u stvarnost riječima: Ovdje u ruralnom području obitelji su već ostale bez hrane jer je prošle sezone bila velika suša
Umjesto sjedenja pred televizorom i po kafićima ili pak putovanja u zemlje koje privlače turiste na odmor, postoji drugačiji i za širu zajednicu svakako djelotvorniji oblik korištenja slobodnog vremena.
Za takvo nešto potrebno je imati i novac za zrakoplovnu kartu, ali prvenstveno dobru volju i vjeru da s dvije ruke čovjek može učiniti puno toga dobroga onima koji bez tuđe pomoći ne mogu preživjeti.
Simbol nedostatka hrane i ostalih egzistencijalnih stvari za život već dugi niz godina je afrički kontinent u čijim gotovo svim državama djeluju misionari, ljudi koji su napustili lagodan život, toplinu svoga doma, obitelj, prijatelje i širu zajednicu, samo iz jednog razloga – afričkom narodu pružiti pomoć u svoj širini toga uzvišenog pojma.
Muškarci i žene, svećenici i laici, u konačnici nije važno tko je misionar.
Poslijepodnevna kava
Tijekom jedne poslijepodnevne kave, u srcu Josipa Pendea, polaznika Bogoslovnog sjemeništa »Ivan Pavao II.« u Rijeci, rođena je ideja da u Zambiji posjeti svoga ujaka i misionara vlč. Borisa Dabu, rođenog u Novalji.
Ideju je predočio kolegi bogoslovu Antonu Budiniću, koji je takvo nešto spremno prihvatio, pa nakon primitka odobrenja u svojim biskupijama i obiteljima, entuzijastično planiranje trotjednog putovanja u daleku i za njih nepoznatu Afriku moglo je početi.
Put zrakoplovom na relaciji Zagreb – Frankfurt – Johanesborugh – Livingstone, trajao je 20-ak sati. U zračnoj luci u Livingstoneu radosno ih je dočekao vlč. Dabo i odmah ih uputio što će koji dan raditi, gdje će ići.
– U Livingstoneu, poznatom po Viktorijinim slapovima, boravili smo kod franjevaca kapucina koji su nas prijateljski prihvatili. Sljedeći smo dan napunili automobil ljudima, hranom i ostalim potrepštinama te se uputili u misiju Ndjoko gdje smo proveli većinu vremena. Nakon putovanja od pet-šest sati što asfaltiranom, što pješčanom cestom, stigli smo u misiju Ndjoko i smjestili se u gostinjskoj kući, svega 15-ak metara od rijeke Zambezi. Uz kuću je vrt gdje vlč. Boris uzgaja voće i povrće, o čemu brine Vincent, jedan od bliskih suradnika misije, počinju svoju priču mladići Anton i Josip, kojima su fakultetske brige i ostale obveze po dolasku u za njih novi svijet u trenu smetnuli s uma, jer, kako kažu, dani u misiji Ndjoko bili su im prilično ispunjeni.
Misionar Boris Dabo je svećenik krčke biskupije koji kao »fidei donum« misionar radi u Zambiji od 1983. Do sada je službovao u raznim misijama na području biskupije Livingstone na čijem velikom teritoriju ima područja koja još nisu evangelizirana. Dosad je otvorio nove misije u Shangombo i Lusu koje su predane na upravljanje biskupiji a onda je poslan u Ndjoko da tamo osnuje novu, treću misiju u kojoj se nalazi već tri godine.
Velika suša
Svećenik Dabo ima dugogodišnje, točnije 30-godišnje misijsko iskustvo rada u Africi. Uz prvotnu svećeničku službu u misiji još je i građevinar, bolničar, vozač pa čak i sudac, jer koji god problem nastane u selu, odmah se ide k njemu i obično sve dobro završi.
– Ovdje u ruralnom području obitelji su već ostale bez hrane jer je prošle sezone berba kukuruza bila ispod standarda zbog velike suše. Čujem da su već neke škole zatvorene jer djeca i odrasli kreću u šumu tražiti divlje plodove za preživljavanje. Pomoć koju država obećava malo je vjerojatna i ljudi se snalaze kako mogu. Prvi mladi kukuruz može se očekivati tek oko Božića, ali berba će biti tek druge godine jer prva sezonska kiša se tek očekuje krajem godine. Pitao sam jutros upravitelja škole u Njoko Malomo što će djeca imati za ručak. Kaže da će biti palente s povrćem i grahom a oni koji su platili pojeli su, za dan nezavisnosti, fritulu i napili se vode. Tako će mnoga djeca jesti palentu nakon više dana gladovanja, ističe ovaj 62-godišnji misionar koji je u misiji Shangombo uz duhovne aktivnosti radio i na aktivnosti za razvoj kao uvođenje nove proljoprivredne kulture: sijanja riže i suncokreta. Zajedno s lokalnim stanovništvom podnio je opasnosti građanskog rata u susjednoj Angoli. Mnogi su bježali ali on je izdržao dok se rat nije smirio.
Ogromno gostoprimstvo
Misionarski rad u Zambiji i ostalim zemljama svijeta pogođenim glađu i siromaštvom ne bi bio moguć bez molitvene i financijske podrške ljudi u ostatku svijeta. Jedan od načina pomoći misijama jest akcija »Kumstvo na daljinu« Nacionalnog misijskog ureda za školovanje djece, mladih i bogoslova u Africi. Za jednu godinu školovanja svakom osnovnoškolcu u Africi potrebno je 100 eura, srednjoškolcu 200 do 300, a bogoslovu 1.500 eura. Sve informacije mogu se dobiti na broj telefona 01/46 69 253, e-mail: [email protected] ili adresi Nova Ves 4 u Zagrebu.
Pauk – kućni ljubimac
– Nekoliko smo puta imali bliske susrete s afričkim životinjama. Bilo je tu bježanja od slonova, straha od golemog pauka u kući (koji je inače »kućni ljubimac« jer ubija štetne insekte), a najviše su nas naljutile životinje koje nam čitavu noć nisu dale spavati. Naime, iznad glave, između stropa i krova, stalno nam je nešto »rondalo«. Bili smo sigurni da su to miševi i da je pitanje trenutka kad će nam cijela ekipa pasti na krevet. Cijelu noć nismo oka sklopili. Kada smo ujutro sve ispričali vlč. Borisu, on se nasmijao i rekao da su to najvjerojatnije šišmiši. I bio je u pravu, prepričavaju momci jednu od afričkih anegdota.
Iako u Zambiji nisu bili dugo, na kraju im se nije bilo lako oprostiti s ljudima u misiji. »Tko se jednom afričke vode napije, za njom uvijek žeđa«, glasi prigodna krilatica koja se ovim mladićima, budućim svećenicima, usjekla u srce te koja će ih upućivati prema ljudima u potrebi.
