U fotomonografiju je uloženo punih pet godina truda brojnih zvončara i autora. Prikupljeno je 20.000 fotografija, od kojih je 800 objavljeno. Tim djelom sažimaju povijest, sadašnjost i ostavljaju pisani trag za budućnost, rekao je Dalibor Marčelja, predsjednik Halubajskih zvončara, kulturnog nematerijalnog dobra pod zaštitom RH i UNESCO-a
VIŠKOVO Halubajski zvončari, u povodu 150. godišnjice prvog pisanog traga o postojanju zvončara halubajskog kraja i kao priznato kulturno nematerijalno dobro od interesa Republike Hrvatske i UNESCO-a, izdali su monumentalnu, bogatu i opsežnu fotomonografiju, koja je već na predstavljanju u prepunom šatoru, posebno za ovu priliku postavljenom na Milihovu, najavljena kao djelo sa spomeničkim konotacijama.
– U izradu knjige krenuli smo s puno entuzijazma, nismo ni znali što nas čeka. Ideja o fotomonografiji krenula je od nas par članova, a kao i svaka dobra ideja, rodila se u konobi. U užem članstvu ideja je primljena s oduševljenjem. Mislili smo da knjiga treba govoriti ne samo o značenju zvončara, nego i o kraju u kojem smo rođeni i u kojem ćemo umrijeti. Na poziv za prikupljanje fotografija odazvao se velik broj ljudi, a u knjizi smo sabrali tekstove različitih autora i različitih izvornih namjena, složenih tako da polako iznose cjelovitu priču o zvončarima, kulturnom fenomenu i prepoznatljivom obilježju Riječkog karnevala, rekao je Marčelja.
O Halubajskim zvončarima kao jednim od osnivača Riječkog karnevala, bez čije impresivne završnice je nezamisliva svaka velika karnevalska povorka, govorio je zamjenik gradonačelnika Rijeke Marko Filipović, dok je župan Zlatko Komadina čestitao zvončarima na pronošenju povijesti, običaja i tradicije Primorsko-goranske županije po cijelom svijetu.
Živ običaj
Fotomonografijom zvončari su odlučili sačuvati uspomenu, ali i izraziti neizmjernu zahvalnost svima koji ih prate, svojim obiteljima i svim onim ljudima koji ih radosno dočekuju na njihovim pohodima.
– Naši stari su nas zadužili, pokazali su put budućim generacijama. Bez njih ne bi sve ovo mogli postići, završiti na UNESCO-voj listi zaštićene svjetske nematerijalne kulturne baštine. Zato svima još jednom hvala i živio pust, poručio je Marčelja.
– Kao muzealac i dokumentarist, znam što znači raditi na jednoj ovakvoj knjizi i čestitam svima koji su dali obol njenom stvaranju. Knjiga ima spomeničke konotacije ne samo zato što je i sama poprilične težine, nego vrijedi i više nego neki spomenici u prostoru, i to upravo zbog ljudi koji su nositelji ovog običaja. Knjiga će se sigurno dijeliti među ljudima i na taj način čuvati užance. Nematerijalnu kulturu ne možemo konzervirati i zato su ljudi najvredniji, jer običaj živi u njima. A riječ je o običaju koji je tako živ, prštav, toliko se ljudi u njemu prepoznaje i identificira, da je i morao završiti na popisu najprije hrvatske, pa i svjetske baštine. Zato što ste se toliko potrudili oko ove knjige, vjerujem da imate, ne samo povijest, nego i budućnost kakvu zaslužujete, rekla je Nikočević.
Načelnica Viškova Sanja Udović poručila je da sa svim mještanima dijeli radost i zadovoljstvo zbog izlaska fotomonografije. – Mogu govoriti samo o emocijama koje nas od ranog djetinjstva vežu uz zvončare i pusne užance. Drago mi je da su zvončari na ovaj način uspjeli predstaviti naše kulturno blago. Oni su najbolji kulturni promotori Viškova i vrijednosti koje su nam usadili naši stari. Neka se naše užance nikad ne zataru, poručila je načelnica.
Tekstovi na čakavici
Lektorica Marina Frlan Jugo pročitala je tekstove nekolicine autora iz fotomonografije. Od autora, iz zdravstvenih razloga, predstavljanju, nažalost, nije mogao prisustvovati Vladimir Jugo, kojem je voditelj Marinko Host poželio brz oporavak.
– Kaže se da fotogorafija vrijedi tisuću riječi. Vremena se mijenjaju, a običaj Halubajskih zvončara prilagođavao se novim načinima življenja. U fotomonografiji objavljeni su i stariji i novi tekstovi, neki od njih pisani su stručno, a drugi za srce za dušu. Većina tekstova pisana je domaćom čakavicom, a manji dio standardnim književnim jezikom. Izazov je bio sve to uklopiti u jednu cjelinu, rekla je Frlan Jugo.
Branko Jani Kukurin autor je dijela tekstova i fotografija u fotomonografiji, koja među 800 objavljenih, donosi i više od tri stotine fotografija Borisa Sušnja, koji već desetljećima prati zvončare na njihovim pohodima.
Branko Kukurin ocijenio je da oni koji najviše znaju o zvončarima, nisu oni čiji se tekstovi mogu čitati u fotomonografiji, već su to upravo sami zvončari, koji svake godine stave svoje zvonce i kožuh pa zvone po selima Halubja i Kastavštine.
– Moji kolege i ja nikad do kraja ne možemo shvatiti tu veliku ljubav prema običaju koju su nam naši stari ostavili i koja čini našu kulturu posebnom. Sve više, kroz godine, uviđam veličinu i ljepotu zvončara. Od ove knjige još veći spomenik su ljudi, koji čine živi spomenik ovog kraja i tradicije, rekao je Kukurin, uputivši zvončarima i jednu »suvremenu opasku«: »Toliko se problema nakupilo da bi zvončari trebali cijele godine zvoniti, čistiti i tjerati zle sile«, rekao je Kukurin.
Na promociji fotomonografije uručene su zahvalnice brojnim sponzorima i pokroviteljima, a fešta je zatim u šatoru na Milihovu nastavljena do dugo u noć.
