Nakon izraelskog originala, zatim američke verzije za HBO, pa srpske i slovenske, odnedavno je i na HTV-u krenula domaća inačica vani iznimno uspješne serije “Na terapiji”. Koncept je glumački vrlo zahtjevan jer se radnja uglavnom oslanja na dva lika, psihijatra Tomislava Vukova, kojeg glumi vrlo uvjerljivi Elvis Bošnjak i pacijenta, svakog dana drugog, a petak je rezerviran za superviziju, kada se psihijatar ispovijeda svojoj mentorici i terapeutkinji koju glumi Ana Karić. Upravo je to povod razgovoru s Elvisom Bošnjakom, splitskim glumcem koji se usporedno i nakon angažmana u splitskom HNK-u okušao u raznim žanrovima i vrstama produkcije dramske umjetnosti. Bošnjak govori i o drugim profesionalnim preokupacijama te objašnjava zašto ne priznaje stvarnost koja ga okružuje već živi u umjetnosti koja mu omogućuje da vidi ljepši svijet oko sebe.

Zahvaljujući novoj televizijskog seriji domaće produkcije “Na terapiji” postali ste vrlo popularni, što je prije u toj mjeri, unatoč vašoj dugogodišnjoj i nadasve uspješnoj kazališnoj i filmskoj karijeri, izostalo. Jeste li zadovoljni zbog toga?

– Glumac sam bira kako će se njegova publika odnositi prema njemu. Vrlo lako možete postati popularni na način da se ljudi okreću za vama na ulici, upiru u vas prstom ili vas povlače za rukav. Potrudite se da u novinama izađe nekoliko skandala, malo se razbacujte svojim privatnim životom i eto vas. Ja ne želim biti popularan na taj način, mom egu to ne znači baš ništa. Imam svoju publiku i odnosim se prema njoj s pažnjom. Ako dođemo u bilo koji veći grad s mojom dramom napunit ćemo dvoranu zato što ljudi žele gledati moj tekst. Glumac sam odgaja svoju publiku. Moja publika na skače na mene po ulici ni nakon ove serije i zapravo se baš ništa u mom životu nije promijenilo i ja sam im zahvalan na tome.

Glumački koncept u ovoj seriji je vrlo zahtjevan jer se radnja uglavnom zasniva na dva lika. Kako ste se snašli kao psihijatar?

– Lik Tomislava Vukova sam osjetio odmah i nisam imao nikakvih problema biti Tomislav Vukov. Shvatio sam da moram otkrivati sloj po sloj te uloge i kao što sam ja polako ljuštio svoj lik tako sam ga polako otvarao i gledatelju. On je jako kompleksna osoba. Profesionalno se pogubi zato što se i privatno pogubi. On sve zna, ali svejedno ne može sebi pomoći. Žudnja je jača od njega. Najlakše je bilo igrati psihijatra i zauzeti nekakav gard, ali trebalo je izgraditi osobu koja je i nježna i okrutna i darežljiva i sebična, iskrena i manipulativna. To je bio izazov.

GLUMA NIJE SPRINT

Što mislite kako će “Na terapiji” djelovati na hrvatski narod koji, u globalu, ipak ne posjećuje psihoterapeute u velikoj mjeri?

– Mislim da je ciljana publika jako dobro reagirala na seriju. Nije ovo serija za svakoga, morate imati strpljenja, morate i kao gledatelj imati nekakvu higijenu i znati gledati. Na žalost današnji prosječan gledatelj je odgojen na sapunicama i njegova pažnja je plitka, on više ne zna zaroniti u dublji sadržaj. Ne mislim da će sad Hrvati pohrliti psihoterapeutima, ali vjerujem da su se mnogi gledatelji vezali uz naše likove i sigurno su naučili i nešto o sebi.

Koliko se u osmišljavanju svoga lika držite zadanog scenarija i uspijevate li uopće improvizirati?

– Scenarij je jako precizan i nema potrebe za improvizaciju u tekstu. Ali glumac mora uvijek improvizati, nastajati uvijek iznova sa svojim likom. To je područje njegove beskrajne slobode. Imali smo više od stotinu proba, ali na snimanju smo uvijek kretali iznova na put i otvarali novu prtljagu. Zato sam jako zahvalan kolegama na toj svježini. Bili smo dovoljno spremni da smo mogli sebi priuštiti takav rizik.

Bez obzira na gotovo identičan scenarij ne želite se uspoređivati s glumcima koji su se u vašoj ulozi našli u američkoj i srpskoj verziji. Kako ste se pripremali za ulogu?

– Nisam se imao potrebu natjecati s kolegama, niti ih kopirati, niti im se suprotstavljati. Gluma nije utrka na stotinu metara pa da možete precizno izmjeriti rezultat i proglasiti pobjednika. Znao sam da Tomislav mora biti plod mog dijaloga s njim. Mislim da sam kao glumac u ovoj ulozi ponudio nekog drugačijeg sebe, da sam napredovao i izvukao puno nijansi. Znao sam da je jako važno što govori i što skriva moje tijelo i moje lice i na to sam se posebno koncentrirao. Mislim da je moj Tomislav moj, drugačiji od onog što su napravili drugi glumci. I drago mi je da sam tom liku ponudio nešto novo. Ja sam s njim zadovoljan, nadam se da je i on sa mnom.

GLUMA JE KOPANJE

S obzirom na to da ste glumac u teatru, filmovima i serijama, uspješan pisac, voditelj kazališta i kazališne radionice… Treba li i vama terapija nakon silnih poslova?

– Umjetnost je moja terapija i mogu reći da živim u terapiji stalno jer živim uvijek neku stvarnost koja je zadana, ali je puno ugodnija od one koja nas okružuje. Ne živim u prostoti ovog vremana i sam gradim svoju stvarnost. Zahvalan sam što mi je dana mogućnost da živim u umjetnosti jer me to čuva da ne potonem u plićak koji nas okružuje, daje mi mogućnost da ronim, letim i vidim širi, dublji i viši svijet oko sebe, od ovog koji se nameće.

Što vam najteže pada u poslu kojim se bavite?

– Najteže mi padne kad se susretnem s ljudima koji površno obavljaju svoj posao ili misle da su sve naučili, kad hodaju scenom prvo oni u svojoj veličanstvenoj veličini, pa gluma, pa uloga. Ne volim raditi s glumcima koji pred sobom nose gard prvaka. Takvi ljudi su mi dosadni. Ne vjerujem nikome tko misli za sebe da je velik glumac. Gluma je kopanje i vjerujem onima koji se ne boje svoje nesigurnosti, onima koji su spremni izaći iz svoje ljušture, odbaciti sebe, svoje samopouzdanje i riskirati.

U čemu ipak najviše uživate: kazalištu, filmu, TV-u, pisanju…?

– Uživam u svemu podjednako zato što uvijek radim ono iza čega stojim i što me uistinu zanima. Ne radim poslove zbog novca, ne radim ništa čega ću se sutra sramiti. Uživam u tome da se mijenjam, otkrivam novog sebe, a to mi omogućava svaki od ovih poslova na neki drugi način. Umjetnost je putovanje, treba biti putnik, treba htjeti biti putnik.

Kada ste napustili HNK Split kao razlog ste naveli da ne osjećate radost u poslu. Jeste li sada radosni?

– Da, zato jer me veseli neizvjesnost, zato jer se projekti događaju iz nekih umjetničkih impulsa, a ne inercijom. Moj raspored je pretrpan i trud je puno veći, ali sam biram ono što radim i s kim radim. Ne žalim da netko drugi bira za mene, ne želim biti izabran. Izborio sam se za poziciju da biram projekte, da radim s ljudima kojima vjerujem i koji me inspiriraju, koji su živi, koji nisu umrli na putu i zaključili kako sve znaju.

SLIJEDIM SVOJE INSTINKTE

S kakvim se problemima susrećete kao voditelj nezavisnog kazališta PlayDrama?

– Problemi su brojni, najveći je taj što još uvijek nemamo adekvatan prostor za igranje u Splitu. Amfiteatar Doma mladih je divan i svaki put se iznova zaljubim u njega, ali na žalost je nezavršen i ne možemo zimi igrati. Tako gubimo jako puno predstava u Splitu. Sada smo programski i tehnički spremni na puno više i kad bismo riješili problem prostora mogli bismo ponuditi građanima brojne i raznolike sadržaje. Drugi veliki problem je nedostatak kvalitetne komunikacije s Gradom Splitom. Mi ćemo se opet potruditi oko toga, ali dijalog treba otvarati s obje strane.

U kakvom vam je sjećanju ostao angažman u Rijeci?

– Bilo je to značajno razdoblje u mom životu. Tek sam izašao s Akademije i u Rijeci sam dobio priliku da uđem punom snagom u posao. U dvije sezone sam imao četrnaest premijera i odigrao sam više od dvije stotine predstava. Igrao sam u HNK-u, u HKD teatru i Filodramatici. Osobito mi je u lijepoj uspomeni ostao HKD teatar koji je tada bio u nastajanju i gdje se osjećao taj zanos stvaranja kazališta. Radio sam puno s Larryjem Zappiom, sjajnim redateljem, stakao sam i puno prijatelja. Volim sresti Nenada Šegvića, Editu Karađole, Zrinku Kolak Fabijan, Davora Jureška, Zdenka Botića i druge. Najviše sam se družio s Alenom Liverićem. Bili smo generacija i nekako smo se brzo zbližili.

Imate li neostvarenih profesionalnih želja?

– Ne, ja sam se poprilično ostvario i to na raznim poljima. Nemam potrebu gledati unatrag, ni zbrajati. Previše je poslova ispred mene, oni su moje želje.

Što je bilo presudno za odabir vaše profesije?

– Teško je reći što čovjeka odvuče u neku profesiju, osobito ovakvu. Slijedio sam svoje instinkte. Nastojim uvijek slušati sebe. U jednom trenutku sam čuo – gluma, zatim – piši, osnuj svoje kazalište. Tko zna što ću čuti sutra?