RIJEKA  U vremenima referenduma za i protiv zdravog razuma i svake pameti pred narod sigurno ne treba prostirati nova pitanja od silnoga nacionalnoga značaja. A nogometna pitanja to katkad zaista jesu.

I treba vjerovati da Hrvatska još uvijek nije toliko zastranila da bi se itko morao izjašnjavati o tome želi li iduće godine gledati hrvatsku nogometnu reprezentaciju u Brazilu ili ne.

Uostalom, tko bi to normalan poželio da Hrvatska večeras ostane bez nastupa na svjetskom prvenstvu poslije uzvratne utakmice dodatnih kvalifikacija protiv Islanda na maksimirskom travnjaku?

Ako je nogomet još uvijek najvažnija sporedna stvar na svijetu, možda nije na odmet zaboraviti barem na jedan dan te izlizane termine »ZA« i »PROTIV« s kojima se već izvjesno vrijeme poistovjećuju građani zemlje koja ima puno većih problema od glasovanja za i protiv nečega što bi trebalo biti dio nečijega prava ili barem intime. 

   Radije podignimo palac gore za: pune maksimirske tribine i ozračje dostojno jedne još uvijek velike nogometne nacije, pošten pristup novoga izbornika i svojevrsno prosvjetljenje poslije premijernih »kašljucanja« u Reykjaviku, susret s istinom i bijeg od učmalosti momčadi koja od ožujka ne zna za pobjedu u utakmicama natjecateljskoga karaktera, buđenje golgetera i svojevrsni »deja vu« istih igrača koji su nekad pronosili slavu male zemlje za velika nogometna dostignuća, silan angažman i taktičku disciplinu, uglađene nogometne manire i odvažan gard, strpljenje ili juriš od prve minute. 

   Okrenimo palac dolje onima koji kane doći na utakmicu da bi bojkotirali nacionalnu vrstu i vodili privatne ratove, nekim starim boljkama i navikama momčadi koja traži izgubljeni identitet, paničnim reakcijama u razdoblju nepovoljna rezultata, udaranju glavom o zidine islandskoga bunkera, privatnim utakmicama, uvrijeđenim taštinama, usijanim glavama, umišljenim veličinama, taktičkim lutanjima, neforsiranim pogreškama i forsiranim promašajima, bijegu od odgovornosti i duela, igri »skrivača«, tužnoj maksimirskoj razglednici, uplakanim i očajnim licima, pogledima uprtim u prazno, nevjerici i depresiji. 

   Kad se večeras na maksimirskom travnjaku zakotrlja nogometna lopta nikoga više neće biti briga za sve referndume ovoga svijeta, za prazne džepove i šuplje cipele, silne kredite i rijeke ponornice na tekućim računima, zakašnjele plaće i »minimalce«.

Ostat će samo strast prema jednoj igri koju već odavno zovu najljepšom, čisti adrenalin kojega ne može isprati kiša i otpuhati orkanski vjetar, želja veća od svih nevolja jednoga napaćenoga naroda. I devedeset ili nešto više minuta. Onda? Palac gore za hrvatsku nogometnu sambu? Bom Dia Brasil!