Distribucija obveznica građanstvu dosegla bi iznos od svega 200 milijuna eura, a to nije niti desetina novca kojeg se Vlada nada pribaviti pa su ovaj oblik monetiziranja konzultanti ocijenili nepovoljnim
Obveznice nedovoljne
Od 38 subjekata kojima je poslan upit, 29 ih je izrazilo zainteresiranost za projekt monetizacije. Pri tome, većina je dala i službeno do znanja da im je koncesija puno prihvatljivija od obveznica. Među upitanima su bile komercijalne banke, multilateralne banke, mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, infrastrukturni fondovi, građevinske investicijske tvrtke, operateri autocesta te sudionici na tržištima dužničkog kapitala.
50 godina » 3,02 milijarde
Kako je jedno vrijeme u javnosti bila spominjana i teza o izdavanju obveznica na domaćem tržištu, napravljena je analiza i takve mogućnosti. Prema procjenama konzultanata, čak i kad bi se iznosi pojedine obveznice za autocestu denominirali na jedan euro te uz jaku tržišnu kampanju, lokalna distribucija obveznica građanstvu dosegla bi tek iznos od maksimalno 200 milijuna eura, a to nije niti desetina novca kojeg se Vlada nada pribaviti monetiziranjem autocesta.
Sve ovo govori kako je analizom ustanovljeno da je koncesija jedini mogući način monetiziranja autocesta. Prema povratnim informacijama od ispitanih potencijalnih zainteresiranih ulagača, Hrvatska se smatra dobrom državom za ulaganje, unatoč lošem kreditnom rejtingu. U ovom trenutku Hrvatskoj je veliki dobitak da su domaće autoceste jedno od rijetkih kvalitetnih prilika za infrastrukturno ulaganje na području čitave Europe. Stoga bi samo iskorištavanje ovog momenta moglo dati dodatnu prednost u vidu bolje novčane ponude za koncesiju. No, u Nacrtu se spominje kako taj pozitivan moment gotovo sigurno pada sredinom 2014. godine, kada bi se trebali početi provoditi najavljeni infrastrukturni projekti u drugim državama.
Teško pitanje
Iz Nacrta na osnovu kojeg se krenulo u postupak davanja koncesije je jasno gdje će se koplja lomiti. A to je davanje garancija. Obzirom na povratne informacije dobivene od ulagača, konzultanti su naveli da potencijalni koncesionari svakako očekuju neki oblik garancije. Prije svega, to se odnosi na preuzimanje deviznog rizika te garancije minimalne razine prometa. U prvom slučaju, država bi preuzela rizik promjene tečaja kune u odnosu na euro i dolar, a u drugom bi bila dužna na nadoknadu koncesionaru ukoliko bi promet bio ispod neke zadane gustoće na auto-cestama. Pored tih oblika garancija, ulagači su spominjali i ugovorno definiran mehanizam reguliranja cestarine, obzirom da Vlada koncesijskim ugovorom namjerava zadržati određivanje cijena cestarine kao svoju ovlast. Ulagači će svakako htjeti definirati izračune cestarina i vezati ih s inflacijom i potencijalnom deprecijacijom i/ili aprecijacijom kune. Pored toga, kako ulagači vide veliku nesigurnost u određivanjima zakonskih okvira i porezne politike, vjerojatno će se tražiti i ugovorno reguliranje potencijalnih naknada ukoliko dođe do nepovoljnih učinaka zakonodavnih i poreznih rješenja.
